Banjalučani će 4. decembra u “Incelu” imati priliku da prvi put čuju sarajevski dvojac Gudron. Bend čine Eldin Hadžović i Mirza Purić, dva bivša člana benda Dlake, te looper pedala marke AKAI sklona disritmiji.
– Bend brikolažira cirkuske melodije, dječje brojalice, noise riffove i jazz harmonije u ogoljenim, minimalističkim aranžmanima. Gudron se gnuša estrade i menadžerluka, operira po DIY principima i ne prostiruira se ni na koji način. Trenutno je u toku mini-turneja po BiH i Srbiji, a snimanje prvog albuma zakazano je za prvu polovinu naredne godine, navode iz Gudrona na svojoj fb. stranici.
Osim njih, Banjalučani će moći da čuju i Hidden by the Grapes iz Graza. Oni su post punk teškaši, treći put na turneji po državama bivše Jugoslavije. Iza sebe imaju preko dvije stotine koncerata u Europi, te dvije američke turneje. Dosad su snimili tri albuma, a najnoviji, pod nazivom “I'm Sorry, Tschem” je izišao prošle godine na etiketi Pumpkin Records.
Ovo nam je bio povod da razgovaramo s Mirzom Purićem, basistom Gudrona.
BUKA: U najavi banjalučkog koncerta kažete da preferirate disonatne zvukove. Zašto bi neko uopšte došao da vas sluša, kad može džaba slušati i narodnjake na TV-u?
Pa vidi, onaj ko bi se dvoumio između Gudrona i džabnih narodnjaka na teveu nam realno i ne treba na svirci. Slab sam iz oblasti reklamiranja, ali evo da pokušam: disonanca ima određeni katarzični i terapijski učinak. Kome je loše, bude mu još gore, pa stvari sagleda iz malo drukčije perspektive.
BUKA: Interesantne su brojalice u pjesmama Gudrona. Je li ovo usmjereno na ciljnu publiku – mlade mame i djeca?
Nije. Priča vezana za te brojalice i uspavanke je čak i banalnija nego nekakvo ciljanje ovog ili onog segmenta publike. Kad smo počeli svirati, Eldin nije znao za koji se kraj drži palica – čovjek je pjevač, a ne bubnjar. Mislim, danas jest bubnjar, u to vrijeme nije bio, imao je samo dobru volju. Ja sam znao za koji se kraj drži gitara, ali imao sam jednu dužu pauzu u bavljenju muzikom, tako da mi tehnika nije bila na nivou, pa smo morali naći nešto prilagođeno našem stupnju vladanja instrumentima, te smo počeli svirati one pjesmice koje pjevuše djevojčice dok preskaču lastiku, cirkuske melodije, uspavanke, i slično. Sve to naravno kroz zid pojačala otfrljenih do kraja, da boli. U zadnje vrijeme se malo odmičemo od toga, širimo stilske okvire unutar kojih se krećemo.
Inače, ne ciljamo publiku, kome se svidi, svidi se.
BUKA: Dobro je da ne ciljate publiku, bilo bi ih manje. Znači vas dvojica uopšte ne znate svirati. Pa kako ste do sada uspjeli privući toliko publike, ali i pažnje medija iz BiH koje i ne volite baš?
Prvo, malo smo ojačali, pošto tri i po godine vježbamo kao mazge, tako da smo danas, usuđujem se reći, solidni instrumentalisti. Da smo privukli neku silnu publiku, baš i nismo, ali u idućoj godini namjeravamo bjesomučno svirati, od Makedonije do Skandinavije, pa se možda mase i prime na ovo. Nismo se nabrali ni medijske pažnje, a do nje nam nije pretjerano ni stalo. Ovdje zapravo i nema medija specijaliziranih za nezavisnu scenu, kao što uostalom nema ni scene. Neka i nema, ne zabrinjava nas to pretjerano. I na kraju, ja sam taj koji stalno žuga na medije, jer su mahom puni kancerogenog, pećinskog kiča i destilirane mržnje. Eldin je pak novinar i od medija živi, pa kao profesionalac sigurno ima malo iznijansiraniji stav nego ja.
Foto: Armin Avdić/Pussy Galore
BUKA: Nemate menadžera, ni albuma. Ali, ipak nastupate sa bendom iz Austrije koji iza sebe ima tri CD. Neka štela, možda mito?
Pa, nisu Falco, a ni Christina Stürmer (smijeh). S drugarima iz Graza smo trebali svirati prošle godine, u sarajevskom Fisu, u organizaciji naših prijatelja Adele Gal i Nevena Misaljevića, koji rade odlične svirke u gradu, dovode genijalne bendove. Lijepo smo sve dogovorili, a onda, zahvaljujući spletu bizarnih okolnosti, desetak dana pred koncert, nismo mogli doći do svojih instrumenata koji su bili zaključani u prostoriji u kojoj smo tada vježbali, jer je gazda prostorije nestao, tako da su HBTG došli i svirali sami. Na tom koncertu smo se dogovorili da ćemo ove godine obavezno svirati zajedno u BiH, i eto nas u Banjoj Luci u četvrtak, a u petak smo u Tuzli, u klubu Bunt. A svakako smo htjeli doći i ispoštovati Incel, još od dana kad smo čuli da je otvoren. Malo je tih prostora slobode u ovoj zemlji. Imaš Incel, Kriterion, Pussy Galore i Abrašević, sve ostalo je manje-više pod okupacijom snaga haosa i bezumlja.
Menadžera nemamo jer nam se gadi taj estradni pristup, i ne pada nam na pamet da nas neki tranzicijski džeparoš voda okolo kao cirkuske međede. Bilo je ponuda od kojekakvih mutnih likova, ali smo ih poslali kamo treba. Ovo je DIY bend, punk bend. Možda ne punk u strogo žanrovskom smislu, ali to je taj modus operandi. Album snimamo početkom iduće godine, u vlastitom aranžmanu.
BUKA: Nego, da se vratimo na domaću scenu. Primjetno je da više skoro niko ne sluša alternativu i rok. Je li do slušatelja ili do nedostatka kvaliteta?
Rock je do besmisla preširok pojam, alternativa pak izraubovan termin bez ikakvog značenja. Općenito nas se ne tiče to što je ovdje Selma Bajrami veće ime nego Iggy Pop, pretvaramo se da nije tako. Odnosno radimo kao da nije tako. I malo je postalo deplasirano kukati nad tim, mada je istina da nikad nije bilo teže operirati kao nezavisni bend, kao i da vjerovatno nikad nije vladao manji interes za sve što nije korida, kafana kraj puta i kilo janjetine.
BUKA: Jeste imali muzičkog idola kad ste bili mali?
Ne znam, ja vjerovatno jesam, ali davno sam bio mali pa se ne sjećam ko mi je tada bio idol, no vrlo dobro se sjećam da sam rastao okružen muzikom. Ne pamtim vrijeme kad mi muzika nije nešto značila u životu. Eldinu je idol bio Zdravko Čolić, pretpostavljam. Tu pretpostavku baš i nemam čime potkrijepiti, ali tako mi se pari. A njega nema da ga pitamo.
BUKA: Da nešto razjasnimo. Mi ovdje u BL, stalno slušamo priče od nekih medija da se trebamo čuvati “bradonja iz Federacije”. Ne mogu da ne primjetim da imate bradu. Jeste li vehabija?
Plaćamo tim stručnjaka koji vodi računa o našem stylingu, pa su nam oni rekli da današnja omladina voli brade. To je taj bezvremenski, intercivilizacijski maskulinitet koji prolazi uvijek i svuda.
BUKA: Dobro je to. Znači, posjetioci u BL će pretrpiti samo udar na sluh. Ne trebaju se sekirati za sigurnost?
Mi smo pristojni i pristali mladići.
BUKA: Vidi se. Znači da pozovemo sve koji ne gledaju “ZMBT8” i Pinkove zvjezdice, te smatraju to disonantnim zvukom, da dođu u “Incel”. Možda se prijatno iznenade.
Neka dođu svi, pa i ZMBTBT ekipa.
BUKA: Hvala ti na ovom razgovoru. Postoji li šansa da redakcija “Buke” dobije džaba CD kad izađe?
Svakako, ali mi se nadamo da će album ipak izići na vinilu. Ljudski je sanjati. Hvala tebi.
Razgovarala Nađa Diklić