Pjevačica koja je vješto vladala žanrovima od roka do folka, Džoplinova je bila veliki uzor kasnijim ženskim izvođačima, ostvarivši ogroman uticaj na pop i rok muziku, uprkos tome što je umrla tragično mlada, 4. oktobra 1970. godine, sa 27 godina.
Dženis je odrastala u Teksasu, svjetovima udaljenom od kasnijeg
hedonizma u kome je uživala u San Francisku. Rodni grad Port Artur je
bio mesto školskih siledžija i društvenog odbacivanja. U jednom TV
intrevjuu nedugo pre svoje smrti 4. oktobra 1970. Džoplinova je rekla:
„Ismijavanjem su me izbacili iz odjeljenja, iz grada, iz države”.
Međutim, taj osjećaj odbačenosti naveo ju je da se okrene bluzu i
umjetnicima poput Besi Smit i Ma Rejni koju je Dženis kasnije nazvala
svojom inspiracijom. Sredinom šezdestih ona se vratila u Ostin i
pokušala da bude solo umjetnica, provela nezanimljivu godinu na
fakultetu gde je radila u studentskim novinama kao hipi muzičarka
amaterka.
Ali tek je u San Francisku mogla da izgradi scenu koja će promijeniti njen život i savremenu muziku uopšte.
1963. doselila se u četvrt Hejt-Ašberi, koja je bila baza bendovima
poput Jefferson Airplane i Grateful Dead. Iako je kraj bio povezivan sa
psihodeličnim rokom, Džoplinova je snimila bluz pjesme sa budućim
gitaristom Jefferson Airplane-a Jormom Kaukonenom i postala teška
zavisnica od amfetamina, zbog čega je morala da se vrati u Teksas.
U Kaliforniju je ponovo došla 1966. da bi nastupala sa bendom Big
Brother and the Holding Company. Ubrzo je potpisala ugovor za ploču.
Nakon godine prožete nezgodama u muzičkoj industriji, tokom koje je
Džoplinova postala zavisnica od heroina, konačno je objavljen njen debi
album avgusta 1967.
Nakon toga je uslijedila svirka pred desetinama hiljada ljudi na pop
festivalu u Montereju koja će joj promijeniti karijeru; Dženis Džoplin i
Big Brother su zapali medijima za oko.
Možda je bila proglašena „Najružnijim stvorenjem u studenjaku” od
strane muških akademaca 1963, ali 1968. „Vogue” ju je nazvao
„najuzbudljivijom vodećom ženom roka”.
Da je bila šik, nije. Ali i takva, sa bakinim naočarima, neukrotivom
grivom, tetovažama i nakitom – zbog čega je ličila na „vavionsku kurvu”
kako je napisao jedan novinar „Rolling Stone”-a – ona je pokrenula
stvaranje nove scene.
1969. je napustila bend i krenula u solo viode. U tom trenutku,
drugi album benda „Cheap Thrills” je već bio na prvom mjestu top-lista i
ostao tu dva i po mjeseca. Vodeći singl, „Peace of My Heart” stigao je
do 12. pozicije na listi singlova. Bila je to obrada pjesme soul
pevačice Erme Frenklin iz 1967. ali je Džoplinova od nje načinila veći
hit zavaljujući sirovom vokalu punom duše. Frenklinova je kasnije rekla
da nije ni prepoznala Dženisinu verziju.
Prvi album Džoplinove kao solo umjetnice sa pratećim bendom Kozmic
Blues Band, I Got Dem Ol’ Kozmic Blues Again Mama! (1969), nije dostigao
uspjeh njenih radova sa Big Brother ali je dobio pozitivne kritike. U
okviru evropske turneje nastupila je u Royal Albert Hallu i izazvala
nerede na koncertu u Frankfurtu kada su obožavaoci upali na binu.
Uprkos velikim naporima njenih prijatelja i muzičara da je spasu,
bili su to dani ispunjeni drogom za Džoplinovu. Prema riječima Pegi
Kaserti, Džoplinove prijateljice i povremene ljubavnice, pjevačica je
1969. uzimala svakoga dana dozu heroina u vrednosti od 200 dolara.
Krajem 1969. nastupila je na Vudstoku nakon čega je uslijedila
turenja po Kanadi. Vratila se u studio septembra 1970. da snimi „Pearl”,
ispostaviće se, njen posthumno objavljen album. Posljednji snimci bili
su a cappella verzija „Mercedes Benz” i rođendanska poruka Džonu Lenonu.
Dženis je pronađena mrtva u hotelskoj sobi 4. oktobra 1970, dana
kada je trebalo da snimi vokal za numeru „Buried Alive”. Veče prije toga
ona je imala dogovor da vidi i sa Kasertom i sa vjerenikom Setom
Morganom, ali se nijedno od njih dvoje nije pojavio.
Umrla je 16 dana posle Džimija Hendriksa, takođe u 28. godini, koja
je bila kobna i za Džima Morisona, Kurta Kobejna i Ejmi Vajnhaus.
Tragični završetak kratke karijere Dženis Džoplin, uz njen doprinos
muzici, drže je čvrsto u mislima javnosti skoro 45 godina poslije smrti.
Njeni vokali – od osjećajnog predenja do iskonske rike – izražavali su
emocije, seksualnost i politiku kao odraz atmosfere jednog vremena. Čak i
danas ona je mnogima uzela delić srca.
„Cijeli život htjela sam da budem bitnik. Da upoznam velika imena,
naduvam se, povalim sa nekim, dobro se provedem. To je sve što sam
oduvijek htela. Ali znala sam da imam dobar glas i da bih mogla uvijek
da se ogrebem za par piva zbog toga. A onda me je odjednom neko bacio u
taj rokenrol bend. Bacili su na mene te muzičare a zvuk je dolazio
otpozadi. Bas me je punio. I tog treutka sam shvatila da je to to. Da
samo to želim da radim. Bilo mi je bolje nego sa bilo kojim muškarcem.
Možda je u tome nevolja. Na sceni ja vodim ljubav sa 25.000 ljudi, a
onda odem kući sama”.
Autor: Alice Vincent/Telegraph.co.uk
BUKA Arhiva