„Imaš li minut vremena“, Nil, upitao je Deke Slayton, direktor NASA-inih operacija letova sa posadom, astronauta Nila Armstronga nekoliko dana uoči Božića 1968. Bili su dežurni u kontroli leta u Hjustonu i pažljivo su pratili misiju Apolo 8, u sklopu koje su astronauti Frank Borman, Jim Lovell i Bill Anders postali prvi ljudi koji su obletjeli Mjesec.
– Naravno, šefe – mirno je rekao Nil Armstrong.
– Razmišljamo o tvom idućem zadatku. Mislimo da bi ti mogao biti zapovjednik misije Apolo 11- rekao je Slayton.
Nil Armstrong nije bio čovjek koga je lako zbuniti, no za trenutak je i on bio ošamućen.
– Hvala, Deke, hvala na povjerenju – rekao je Armstrong i pružio ruku Slaytonu.
– Ako odlučite povjeriti mi Apolo 11, daću sve od sebe – dodao je…
Taj je razgovor zauvijek promijenio karijeru, ali i privatni život američkoga vojnog pilota i inženjera Nila Armstronga. Sedam mjeseci kasnije Armstrong je ušao u istoriju: kao zapovjednik NASA-ine misije postao je prvi čovjek na Mjesecu i jedan od najpopularnijih ljudi na Zemlji. Iako je najpoznatiji NASA-in astronaut, Nil Armstrong je cijeli život bježao od novinara i uporno odbijao pozive biografa. Izuzetak je bio James Hansen, čiju je knjigu “First Man” iz 2005. godine prije objavljivanja autoriziovao, njegov dugogodišnji prijatelj Jay Barbree, novinarski veteran koji je od 1958. za televizijsku kuću NBC pratio američki svemirski program, o čemu je napisao nekoliko knjiga.
Barbree je pre nekoliko godina počeo pisati Armstrongovu biografiju, ali je slavni astronaut uspio vidjeti samo prvo poglavlje jer je 25. avgusta 2012. preminuo u 82. godini zbog komplikacija nakon operacije srca. No, Jay Barbree nedavno je dovršio započeti posao pa se tako izlazak knjige “Neil Armstrong: A Life of Flight” poklapa s 45. godišnjicom spuštanja Amerikanaca na Mjesec.
Za razliku od Hansenove knjige, nova biografija Nila Armstronga počinje 1951, kad se kao 21-godišnji američki borbeni pilot borio u Korejskom ratu, gdjje je učestvovao u 78 misija i u vazduhu proveo 121 sat. Tamo zamalo nije poginuo jer je njegov F9F Panther između dvije planine pogodila protivvazdušna odbrana, a spasio se katapultiranjem. Deset godina kasnije ponovno je zadivio kolege kad se nakon leta eksperimentalnim raketnim avion X-15 sigurno spustio na Zemlju iako je izgledalo da će se dogoditi katastrofa. Legenda o Armstrongovoj hladnokrvnosti ponovno je potvrđena 1966, tokom njegovog prvog leta u svemir, kad je uspješno spojio letjelicu Gemini 8 sa svemirskom platformom Agena, a zatim se, uprkos kvaru, uspješno vratio na Zemlju.
– Nil je na zemlji bio najsporiji čovjek u donošenju odluka, ali je imao najbrže ruke od svih pilota i u vazduhu je odlučivao u djeliću sekunde – prisjeća se Barbree.
Nakon Korejskog rata, Armstrong je nastavio strudije aeronautike na Univerzitetu Purdue, gdke je diplomirao 1955. Tamo je upoznao i studentkinju ekonomije Janet Shearon, koja je u januaru 1956. postala njegova prva supruga. Imali su dva sina, Erica i Marka, i kćer Karen Anne, ljubimicu koji su odmila zvali Muffie. Brak s Janet trajao je punih 38 godina, a nakon razvoda 1994. Armstrong se oženio 15 godina mlađom udovicom Carol Knight, sa kojom je ostao do smrti.
Tek rođenom programu Apolo Armstrong se pridružio 1962, ne sluteći da je upravo on čovekk koji će ispuniti obećanje predsjednika Džona Kenedija da će Amerikanci biti prvi ljudi na Mjesecu.
Te, 1962. godine Armstrong je doživio veliku porodičnu tragediju jer je njegova ljubimica Karen Anne umrla od tumora na mozgu. Kao čovjek koji je čvrsto vjerovao u moć nauke, Armstrong je bio skrhan činjenicom da medicina nije mogla pomoći njegovoj ljubimici. Kćerkina smrt bila je i najvažniji razlog što je Armstrong postao astronaut.
– Nakon što je djevojčica umrla, neprekidno je mislio o njoj. Morao je ići dalje u životu, pa se prijavio za astronauta – prisjetio se Barbree.
Strah od javnosti
Bol za izgubljenim djetetom bila je i Armstrongova veza sa Barbreejem, čiji je sin Scott preminuo 1964. nakon preranog rođenja.
– Upoznao sam Nila na konferencijama za novinare sa kojima se tek počelo u NASA-i. No, dan nakon smrti moga sina sreo sam Armstronga u kafiću i rekao mu tužnu vijest. Vidio sam kako mu se lice promijenilo i to nas je odjednom povezalo. Nil mi je povjeravao informacije koje nije dijelio sa drugim ljudima – napisao je Barbree. On tvrdi da je tragična smrt male Muffie bila jedna od veza u Armstrongovom prijateljstvu sa slavnim Charlesom Lindberghom, američkim pilotom koji je 1927. prvi preletio Atlantik, a čiji je 20-mjesečni sin otet iz krevetića i ubijen. Upravo je Lindbergh savjetovao Armstrongu da izbjegava novinare i javnost kako bi sačuvao privatnost.
“Obožavao je Lindbergha. Pokušao sam Nilu da objasnim razliku između njega i Lindbergha, čiji je let od New Yorka do Pariza bio na njegov račun. To je bila privatna avantura, a da bi se Apolo spustio na Mjesec, američki poreski obveznici morali su platiti 25 milijardi dolara. Stoga su astronauti potpisali da je dio njihove misije da budu otvoreni prema javnosti. Amerikanci su platili za to”, zapisao je Barbree. On Armstronga opisuje kao skromnog čovjeka koji je imao averziju prema govorima u javnosti, stoga je imao i veliku tremu dok je na Mjesecu izgovarao istorijsku rečenicu: “Ovo je mali korak za čovjeka, a veliki za čovječanstvo.”
Bez novca
Kad su se nakon osam dana Nil Armstrong, Baz Oldrin i Majkl Kolins vratili na Zemlju, pri čemu su morali da prođu i carinsku kontrolu, dočekani su kao američki heroji. Ubrzo je počela i njihova turneja po svijetu u sklopu koje ih je 18. oktobra 1969. u Beogradu primio i jugoslavenski predsjednik Tito i uručio im odlikovanja. Za razliku od Baza Oldrina, koji je, na neki način, uživao u slavi pa se poslije borio s alkoholizmom, Nil Armstrong žudio je za privatnošću. Kad se 1972. program Apolo završio, Armstrong se vratio u rodni Ohajo i prihvatio poziciju profesora aeronautike na Univerzitetu Sinsinati i kupio farmu. Pritom je odbio niz primamljivih ponuda koje bi mu omogućile da se obogati.
“Bio je čovjek integriteta koji je odbio kapitalizovati jedno od najvećih postignuća čovječanstva. Nil sebe nikada nije doživljavao siromašnim, ali zapravo nikada nije imao novca”, naglasio je Barbree. Tvrdi da je Armstrong kao profesor na univerzitetu često novinarima znao da zalupi vrata ispred nosa. Što je više bježao od popularnosti, Armstrong je bio veća meta za novinare, ali i za obične građane.
– Naša je slava istovremeno bila blagoslov i pakao – priznao je jednom prilikom Armstrong, koji je u borbi za privatnost vodio sudski spor sa svojim dugogodišnjim brijačem Marxom Sizemoreom. Naime, brijač je bez Armstrongovog znanja nakon astronautovog šišanja za 3000 dolara prodao njegove vlasi nekom bizarnom kolekcionaru. Barbree se u knjizi osvrće i na niz zanimljivih priča vezanih uz misiju Apolo 11 i Armstronga. Jedna od njih kaže da je kamera zabilježila kako je Armstrong, pošto se dva sata i 19 minuta zajedno sa Bazom Oldrinom šetao po Mjesečevu Moru tišine, na povratku u modul Orao promrmljao onako više za sebe: “Good luck, Mr. Gorsky!” No, među astronautima nije bilo nikoga ko se tako zvao, pa je gospodin Gorsky ostao enigma do sredine devedesetih, kada je na jednoj proslavi na Floridi Nil Armstrong rekao da je Gorsky sad mrtav i da može reći ko je on. Gospodin Gorsky bio je njegov susjed u Ohaju. Jednog jutra, kao desetogodišnjak, Armstrong je čuo gospođu Gorsky kako viče na supruga.
– Oralni seks! Ti želiš oralni seks? Može, ali onoga dana kada naš mali susjed bude hodao po Mjesecu – vikala je gospođa Gorsky.
Prigovor Obami zbog Mjeseca
No, priča o gospodinu Gorskom plod je šale pokojnog američkog komičara Buddyja Hacketta koji je to smislio za NBC-jev “Tonight Show”. Armstrong je za šalu čuo 1995, no ona je u međuvremenu postala urbana legenda. Tajnovit i distanciran čovjek, Armstrong se u javnosti ponovno pojavio 2010, kad je zajedno s dvojicom bivših kolega, astronautima Eugeneom Cernanom i Jimom Lovellom, uputio otvoreno pismo predsjedniku SAD Obami. Tada je oštro kritikovao Obaminu odluku da se odustane od američkog povratka na Mjesec, o čemu je govorio i u svom posljednjem intervjuju koji je dao britanskom Gardijanu u maju 2012. Tada je odgovorio i na raširenu teoriju zavjere da je spuštanje na Mjesec bilo lažirano.
“Ljudi vole teorije zavere. One su vrlo atraktivne. No, nikad se nisam brinuo jer znam da će se jednoga dana neko vratiti i pokupiti moju kameru koju sam ostavio na Mjesecu”, rekao je Armstrong.
Ivor: Jutarnji list.