Film ,,32.Decembar“ ,premijerno je prikazan 2. decembra. Na premijeri su bili prisutni Predsjednik Srpske Rajko Kuzmanović sa ženom i Ministar prosvjete i kulture Srpske bez žene.
Bio je i crveni itison, imitacija tepiha, koji je vodio plebs u podzemlje kina ,,Palas“. Ulazeći, ležerno, bez tiskanja, gužve i neke posebne euforije, po milijarditi put sam se pitao, ko je zaboga u gradu, poznatom po trusnosti tla, isprojektovao podzemni bioskop. Ali, to sad nije važno.
Zapade me mjesto u redu sa Predsjednikom, njegovom ženom, Ministrom i više nikog. Gledam, ispred i iza, ljudi se tiskaju, puna sala. Novinari, uredno čekaju da zvanice posjedaju, pa ako pretekne koje sjedište, dobro i jest.
Pozdravim se sa Ministrom, red je, šta ću.
Krenuše trejleri za nova holivudska digitalna čudesa, planete sa kiborzima u ratu protiv naših avatara, žena koja ne zna da kuha, ali zna da piše o kuhanju, neki turbo-kul potop. Volim trejlere, šta ću.
Film počinje, nervozno, ali očekivano. Mladi Saša Hajduković, kojem je ovo prvo dugometražno igrano rediteljsko čedo, koristi kratke, hiperkratke kadrove, kameru iz ruke, sve što se danas traži.
,,Urbano, samo urbano“, mantram u sebi Pušićeve stihove. Evo, šta je na stvari.
Znam da će se u filmu pojaviti par isprepletenih životnih sudbina, naguranih u jednu, pogađate , Novogodišnju noć.
To, na kraju, niko i ne skriva. E, sad, pošto vam je to u početku jasno, ostaje vam, da vidite kako će Hajduković, kamerom, fotografijom, muzikom i naravno, udarnom snagom-glumcima dovesti priču do poslovične grupne tragedije.
Iznenađujuće veoma uspješno.
Dragana Marić, Nikolina Đorđević, Anja Stanić, Ljubiša Savanović, Aleksandar Blanić, Nataša Ivančević, Aleksandar Stojković, Slobodan Perišić, Branko Janković i Željko Stjepanović, čine meso, kičmu i srž, ovog filma.(Privatni favorit Nikolina Đorđević i njena rečenica:,,Šta ću kad sam glupa“)
Niti jednog trenutka nisam osjetio onu toliko čestu neprijatnost preglumljivanja, loše dikcije, uslijenih dijaloga, dok gledam domaći film. I to kako domaći. Lokal-domaći. A, nije lokal patriotski, ne nužno.
Radnja, kao takva, budžetski ograničena, svedena je na nelinearne forme, ciklična ponavljanja situacija iz više različitih vizura. Ono, što je, možda najvažnije je da prvi put u Srpskoj, lokalni glumci opisuju svoj habitus. Čak je i simpatično vidjeti, kako koriste svoje privatne nadimke i sasvim prirodno ih ugrađuju u film. Sve je autentično. Za mene. Možda i previše.
Onda počinjem razmišljati. Kako će ovaj film shvatiti neko na nekom festivalu, na nekom gostovanju celuloida van granica Banjaluke, kako objasniti lokalizme? Odmah mi je jasno, nema potrebe za tim.Priča je onoliko univerzalna i opšta, koliko joj gledalac dopusti. I tu nema popuštanja. Ovo jeste priča o Banjaluci u Banjaluci, zaleđena u imaginarnom vremenu. Hajduković sa ekipom daje dovoljno opštih mjesta i arhetipova, možda, čak i previše, da se svako iz Obora, a bogami i šire, može poistovjetiti sa nekim likom, njegovom narativnom minucioznošću, okruženjem i postupkom, kao svedenim krajnjim činom.
Ima tu naravno i zamjerki. Banjaluka nije nikakva hiperurbana otuđena zajednica u kojoj, kao samostalni identiteti, koegzistiraju likovi, od nadobudnih inspektora do seljančica sa brda. Naprosto, nije dovoljno velik grad za takvu propulzivnost. Hajduković to rješava na možda najbolji način, ne bakće se sa tim stvarima. Postoje doduše usiljene reference na, ponavljam, urbano, poput autoputa, noćnih klubova, podhodnika, grafita.Ali statiku njihove scenografije opravdavam budžetom. Dakle, najteže je napraviti niskobudžetni film, koji se stidi toga. I najneprijatnije. Ali to je već stvar vladajućih struktura manjeg dijela Obora, koji su išli u milionske poduhvate sa ,,St. Džordžem“ i ,,Turnejom“ , ,,BLIFF-om“ i ostalim paralelnim vazalskim vezama sa prečanskim producentima. Ali, to je tema o kupljenju kajmaka a o poljoprivredi nekom drugom prilikom.
Elem, prije nego što je raja počela aplaudirati, iskrao sam se iz gužve. Da mi mozak odstoji i da se srede utisci, što bi poeta rekao.
Film, dakle nije loš, daleko od toga. Možda ne komunicira na prvu loptu sa publikom. Možda nema te prisne interakcije. U krajnjem slučaju, nije mu to ni misija. Kad ga gledamo, kroz vizuru sredstava, kroz cjelokupan tim, čiji je prosjek godina nešto iznad 30, ovo je vanredno dobro djelo. Producenti se konačno mogu podičiti da je nešto domaće. Bez konotacija, bilo koje vrste.
E, da zaboravih, bilo bi dobro da se ,,32. Decembar“ pojavio prije deset godina. Pomeo bi beogradske ,,Munje“. Ne kažem da Obor kasni deceniju. Nema se para, niti razumijevanja. Ali, o poljoprivredi drugi put, obećavam!
Prvi se mačići u vodu bacaju. Lično od ovoga bi mačeta volio vidjeti buraza, recimo ,,30. Februar“, ili nešto slično.
I za kraj dvije važne stvari.
U filmu nema riječi rat.
Druga stvar je radnja filma. E, za to se, rođaci, potrudite, pa malo protegnite noge do kina. I dalje je to jedna od jeftinijih razbibriga u Oboru, pod uslovom da kino imate. Opet ta poljoprivreda. Definitivno ću da napišem nešto na tu temu.