Već sami atributi “bosansko proljeće”, “događanje naroda” ili “vandalizam” koje su dobili prosvjedi u BiH, pokazali su da – kako je to već uobičajeno – hrvatska javnost i mediji na različite načine tumače događanja u susjedstvu.
No, bez obzira što mislili o prosvjedu i prosvjednicima, paljevinama i policijskoj uporabi sile, jeste li za Milanovića ili Jasmilu Žbanić, negdje iz prikrajka čuči ono pitanje svih pitanja: hoće li se neredi ili, ako ćete, revolucija, preseliti i u Hrvatsku? Ako je suditi po friškim nalazima CRO demoskopa – neće.
Doduše nije se ispitivalo jeste li za scenarij u kojem će se na hrvatskim ulicama naći neki naši “street fighting men” tražeći odlazak “bande lopovske”, nego se propitkivalo tko jest, a tko nije za opći štrajk zbog novog Zakona o radu, no rezultati istraživanja su znakoviti.
Za opći štrajk se, naime, izjasnilo 16,5 posto ispitanika, uglavnom protiv ih je 16, a apsolutno protiv čak 28,6 posto. Ostatak, naravno, otpada na neodlučne ili one koji se nisu željeli izjasniti, ali čak i da su oni potegnuli na stranu budućih štrajkaša, dijagnoza bi bila ista: generalni štrajk nema šanse. Masovni prosvjedi po “bosanskome modelu” – nije teško zaključiti – imaju stoga još i manje.
Znači li to da je Hrvatska – za razliku od “daytonske BiH” – stabilna i sređena država čiji građani vjeruju svojim političkim elitama? Znači li to da ama baš nikog od njezinih građana iz “partera” ne boli “patka” za četiristo tisuća nezaposlenih čiji broj stalno raste i za onih tristotinjak tisuća blokiranih računa građana na korak do ili već u bankrotu?
Iskreno rečeno, sumnjam da je tako. Zašto se onda i po hrvatskim ulicama ne razlijeva tsunami nezadovoljstva i ne događa sindikalni “ljuti boj”? Koji, naravno, ne mora biti ni vandalski, ni pljačkaški, ni rušilački agresivan, već barem – kako smo to do sada naučili od kilavih sindikata i sedatiranog “radništva” – domobranski krotak u veoma “light” varijanti?
Odgovora na ta pitanja je više negoli kantona u BiH, no zacijelo je najbliži istini onaj koji veli da se u dvadesetak godina hrvatske državnosti još uvijek nije formirala ni Država kao društvo, a bogme ni svijest o Državi kao zajednici njezinih građana. I baš zato njome svih tih godina, poput gubernatora kojima su odriješene ruke, vladaju “elite”.
Jednadžba koja veli da je disfunkcionalna država istoznačnica za posvemašnju korupciju nije samo potvrđena u “daytonskoj” Bosni i Hercegovini, već – doduše ne u toj mjeri – i u Hrvatskoj.
Usud Balkana? Ne već logična rođačka veza između disfunkcionalne države i njezine nakaradne ekonomije koja je – a vidjeli smo to i prije Sanaderovih i Vidoševićevih afera te puno prije Šegona i Marine Lovrić Merzel – svoj raison d’etre našla u pogodovanjima podobnim stranačkim (pa i transstranačkim) poduzetnicima krupnog i sitnog zuba, “subvencijama” interesnim skupinama te u korupciji koja, učinkovitije od alge Caulerpe taxifolije, cvjeta na svim razinama.
Selektivni teror
Bedasto je vraćati se unatrag i lupati po starim općim mjestima, ali u onom trenutku kad je svako promišljanje o javnom dobru proglašeno ideološkim nazadnjaštvom i reliktom socijalizma, a na razinu dogme se podiglo “privatno vlasništvo” i famozno “poduzetništvo”, zabijen je prvi čavao u kovčeg građanskog društva i Države kao zajednice njezinih građana.
Nastavak je, nažalost, dobro poznat, baš kao i “selektivni teror” (termin sam posudio iz sjajnog teksta Olega Maštruka) koji, s alibijem “uvođenja reda”, prakticira Država prema vlastitim građanima. Naravno, kako veli i Maštruko, samo prema onima malima; stoci sitnog zuba, sitnim švercerima i nakupcima, utajivačima PDV-ovskih “sedam kuna”… koje “u red” stavlja Država svojim selektivnim tumačenjem i provođenjem “gumilastik” rastezljivih zakona.
Samo zlobnici, salonski turboljevičari – u pravilu na sigurnoj sisi proračuna i institucija – ili notorne budale mogu punim plućima i bez ikakve zadrške zazivati neki radikalno nasilni ukrajinski, turski ili bosanski scenarij u Hrvatskoj.
Jer, nekako smo naučili da tamo gdje se pojavio neartikulirani nered, ubrzo na scenu stupi – stoka. Pri čemu, dakako, ne mislim na dvojac istoimenih zagrebačkih repera. Uostalom, kad god se događa nered masovnih razmjera, za njim – eto dijalektike na djelu – uskoro dolazi red. No kakav? Red smeđih i crnih košulja, red “crvenih” batinaša, red koji kreće u odlučan boj s parolama uzvišenih ciljeva, a ubrzo završi samo na sredstvima kojima se oni “postižu”.
Možda je baš zato – gle apsurda – tako prokleta ova današnja hrvatska šutnja. Baš kao što je bila prokleta i ona negdašnja. I to iz dva jednostavna razloga. U vrijeme dok se bivšim republikama u osvit krvavog rata valjala i izvozila Miloševićeva “antibirokratska revolucija”, a svim “srpskim zemljama” prošetavale moći svetog cara Lazara, Hrvatska je šutjela. No s kakvim posljedicama?
Tišina prije grmljavine
Šutnja je, kao prvo, dohranila iluziju o “nama” koji smo bolji od “njih”; koji smo civiliziraniji, demokratičniji, manje ksenofobni i ratno huškački raspoloženi. A nismo bili. Jer, kad je jednom krenulo, a “pretis lonac” frustracija eksplodirao, šutnju je brzo zamijenilo i nekontrolirano brbljanje i ratni huk.
I zato je opasna ova nova hrvatska šutnja. Dakako, ako ne želimo da iz nje, kad jednom prekipi, ne progovori dugo suspregnuti bijes, a s njim i nekontrolirano nasilje, oganj i pepeo iz kojeg – uči nas povijest – baš nikad ne uzleti Feniks, već samo mrki Mesija koji uvodi red.