Pišem ti pismo predcjedniče Hrvatske vlade Zorane Milanoviću jer nikog drugog na ovom pustom dunjaluku nemam ja Safet tvoj Zmaj od Bosne zemlje a ti si ljepši od slike moga rahmetli babe što je u divanhani moje kuće visila.
Dragi moj Zorane Milanoviću ti si meni više od Džeke a i on ti je iz premijer lige.
Moja životna filozofija ti je ukratko ovaka – život je teška ćuna. Ja bi volio kad bi ti malo vremena imo i svoju pamet u mene investiro. Znam da mnogo vremena nemaš jer se važnim stvarima baviš i vazda čakiju svoju predizbornu oštriš i fukaru na megdan istine goniš. Ja sam za tebe glaso i opet ću da znaš jer sam te na teveu viđo i plaho si mi lijep bio. Ja sam ti socijala a ti si socijalni političar i partner i sve kontam da si mehke naravi. Nisi ti meni svako pa ja tebi sve ovako po srcu i duši. Rekla neka fukara da su te na teveu našminkali i da to nisi pravi ti već umjetni kozmetički ti al ja nisam vjerovo. Sad mi reci fala jer u mome srcu čist si ko slika u potoku gdje ja živim uz farmu peradi. Prvi program televizije mislim da je bio kad si nastupo a to puno znači za čoeka ko ja koji nisam televizičan kao ti.
U nekoj ti finoj kući na brdu Markovu sjediš sa još finijim insanima muhabetiš i mislio sam ti ja da bi pokoju riječ lijepu za mene tamo reko. Aj bolan pomozi meni pa ćeš fakat i sebi. Kao ono usput Safet nema kuće nit mirovine a bio je hrvatski bojovnik u domovinskom ratu i bio je dobar ko hljeb nama Hrvatima i kad je belaja radio pa im ispričaj neki bosanski vic da ih oraspoložiš pa možda otvore kesu sa parama prije nego uđu u Evropu. Evo ovaj – došo Safet da gleda labuđe jezero i bogami mu se dopalo. Na kraju se djele kaputi a on uzo četri. Eto kad to vole nek im bude pa da im se omilim i da me uvakufe u taj mirovinski fond.
Čuj sad dobro moju priču da ti sve bude jasno i glasno u toj tvojoj lijepoj glavi!
Ovako ti je to bilo. Nisam ti ja od juče. Mene su ti iz rodnog Turbeta u Zagreb poslali da radim i privređujem i majci Fatimi bolesnoj paru šaljem. Bilo ti je to neke sedamdeset četvrte godine kad sam ti ja ko čovjek funkcioniso u fabrici olova ČVRSTA RUKA. Dina mi – nijesam ništa drugo od poštenja i rada znao. Kakvo je to vrijeme bilo – svi smo bili kao jedan behar u cvatu i Stevo Krajinac i Haso Srebreničanin i Stipo Mostarac i Đoni Đipsi i Zlatko Polutan kog su još i gorila zvali. Ošo ti ja onda avtobusom marke MAN i u hajirli hrvatski život došo.
Konto ja da Bosna moja za mnome pati al ona po svome i dalje živijela i tako sedam godina prošlo od kad njen pašić Safet ošo u Zagreb grad i ja ti tako ko ovi ovđe isti posto. Mogu da ti kažem istinski u tim barakama nije ti lahko bilo. Ja sam ti po cijeli dan kičmu lomio i onda prošlo mnogo godina i puno ti tefteruša palo moj dragi Milanoviću pa došlo ti novo vrijeme jer ko što ti znaš kotač historije ti se okreće i mi svi nemeremo na to utjecat. Pala mi u taj sudbinski čas na pamet sevda pjesma kad su ovi u Zagrebu počeli neke nove zastave po duvarima vješat a to ti je bila pjesma Mehmed paša tri cara služio. I ja sam ti počo misli raščešljavati što sada u novi vakat da radim pa skonto da fakat je vakat za fukat u lakat – da ti to narodski predstavim. Drina je bila daleko da blago u nju svoje skrivam a Bosna se pominjala samo u riječima onih po kafanama zalutalih šofera.
Što da ti se radi moj uvaženi Milanoviću jer haber u mahale došo da paša novi vlada koga su Francek zvali. On nije baš nama muslimanima blago hćeo djelit već čuda razna radio i nas gle čuda u banijsku mahalu zamandalijo i ja ti tako cvijet hrvacki uvehnuli posto i šta sam mogo drugo kad mi od Bosne samo uspomena osta. Bila ti je tu i jedna hanuma Marica koju sam ti ja dugo godina tesario svim svojim velikim srcem bosanskim. Majka mi je pred polazak u bijeli svijet dobro rekla – sine moj nemoj ženskinje gledat upropastit če te. Čudna ti je to ljubav bila jer ja sam ti od roda daleka bogata i za mnom su ti cure uzdisale a ona je bila sirota sa maksumom bolesnim. Al pošla ona u moje male dvore u Pušći gornjoj u Zagorju hrvatskom gdje sam ti svojim rukama kućicu sazido.
I tako mi živjeli al kad domovinski rat pokuco na vrata ona se promjenila i ćarke samnom zapodjenula. Počela ti ona govoriti da našijenac nisam i turčinom me zvala i onda ja jadan nebio da bi njoj dokazo da peder nisam u gardu pošo šta su ovi ovde onomad ZeNGE zvali. Ja sam nju mazio ko šta sam travu rosnu gazio a ona od mene maskirnog učinila i tom se mojom nošnjom komšijama hvalila. Ja sam ti ptica grabljivica posto i kroz kapidžik svoj u neku novu vojnu odletio a da ju nisam ALLAHA MI ni zazivo ni želio. Cijelo vrijeme ja sam ti Bosnu moju divnu sanjo i njoj sam ti leto u mislima dok su me tjerali na juriše kroz blato i ravnice. Da prostiš ko da sam u govna zagazio i tuđe dupe lizo. Rekli oni meni Safete ti si pravi možeš i naš biti samo odi onde u ono selo i belaja radi.
Ja sam vidio svašta al nisam ni obraza ni ruke krvlju ukaljo. Stavljali ti oni nama fesove na bosanske glave a na njima su ti bile mrtvačke glave. Jebo ja njih i te mrtvačke glave. Kako na živu glavu stavit mrtvačku to samo lud čoek može smislit.
Bilo je ponekad i lijepo kad smo slavonske rakije pili i pred konak šegu tjerali na konac. Kako je ta rakija bilaAAAA bistra ko duša od dunje žute. Al kad je iz mene šejtan izišo ukori ti mene višnja ruka i zamene više nije bilo akšamlućenja. Obećo sam neću više pit – ni za suzu rakije. Nije nam ravnih bilo pravi jarani smo bili.
Bio ti samnom i neki jedan Hamdija on ti pravi bekrija bio i ti bi se s njime ponosio jer je pametan ko ti bio. On ti je bio kulturno uzdignut čoek i sve je neke historije pominjo – i handžare i Paveliće i sve je znao kuda koja rijeka teče i kud se ta granica međ državama meče. Mene ponekad od njegove pameti glava bolom oblila jer stalno mi neke stvari čudne sugeriro – kao u Bosni se kuha ratni lonac neće biti dobro osvjesti se Safete jer sve će nas poklat. Hrvati su nas zajebali prije i sad će i nije im za vjerovat. Hajde Safete budalo ajmo tamo jer bolje rat naš nego tuđi voditi. Ove su nam fesove s mrtvačkim glavama metnuli da bi nas potle zločincima zvali a oni čisti ostali. To su ti pičketine Hercegovačke sa Šuškom na čelu Safete moj deder idemo kući govorio mi stalno još mi davo neku slikovnicu o ježu koji stalno svojoj kući oće ići da bi ilustriro i motiviro moj mozgovni sokak.
Al ja mu nisam vjerovo onda jer ko bi budala ko taj jež bio i u Bosnu diro i tamo se svađo i narod zavađo. U pravu je bio Hamdija kojeg nisam više viđo nakon onog gadnog sukoba u Bogdanovcima gdje sam se krvi guste nagledo. Nesto ti on tamo u bici grdnoj – ošo tako jadan valjda za svojom silnom pameti u neki dženetski bolji život. Ja sve nešto konto da je od hrvatskog cvijeća obeharao u bosansko. Nesto i njegov ratni put pa ni sad niko od jarana nezna ko je on bio i gdje je ratovo. Osim mene a nisam ga ja previše ni žalio jer kad njega nije bilo glava me nije bolila i nisam moro gutat one šarene pilule kojima su mi vazda darivali. Moj uvaženi Milanoviću ja sam vjerovo Hrvatskoj i za nju sam ginuo a sad me zajebala i ni lipe mi mirovine nije dala za to šta sam gino. Nekad sam bio za Dom hrvatski spreman, a sad sam spreman jedino za Dom zdravlja.
Da se vratim na temu koja nije politika. Kad je u Bosni krv potekla ko voda ukaljana ja sam ti upravo Maricu svoju našo s jednim Ivom iz Pušće donje kako u onoj nezgodnoj pozi spremni hrvatsku domovinu plaho štimaju i ziđu.
Nisam ništa učinio jer mi je mala ptičica u glavi rekla misli samo Safete na nenine musafirske jorgane i jastuke od perja i neće ti od ugode sna mučno biti. Ivek i Marica su ti mene iz moje kuće otjerali i ja ti bez doma osto. Od tad ti lutam i svakake poslove neljudske radim iako radio sam pošteno i borio se još u ratu cijeli život. Pa sad anlaišeš da ti je zame uvijek ko u ratu. Ova vaša resesija mene prati čitav život. Tamo gdje sam pivo pijo u birtiji kod Jandriča zagorci šegu samnome tjerali i prozvali me Safet Ivo donjo Pušćanski. Znaš nije ti to sve jer meni su nakon te sramotne afere cvijeće u jelek gurali i govorili Safete cvijete hrvacki gdje ti je pčelica Ivo da te opraši. Ja sam im sve halalio jer što ću kad je cvijeće fino mirisalo. A šta ću ti jadan ne bio. Život ti je teška ćuna.
A da se ne zbuniš nije ti to onaj tvoj Ivo Kanader koji je vas Hrvate sve poprašio i po horizontali i po vertikali. A bome najviše onu vašu Jacu sa metalik frizurom. Nju je prašio najviše a nije joj reko da meda neće bit. U njiha nije bilo ko kod tebe kukurikanja u njiha ti je bilo samo điha điha četr noge sve četri krute mi idemo na daleke pute. Sve noge u zrak pa Zna se – ko koga stigo da izvineš. A i ti pripazi Milanoviću da u gustom prometu glavu ne izgubiš i padneš sa sedla koje ti je od crvene marame. Ne ulazi bolan u auto onog svog jarana Radomira da i tebe ne slupa negdje na autostradi bratstva i jedinstva.
Jako si mi dobar uvaženi predcjedniče Vlade Milanoviću i nadam se da ćeš mi pomoći oko moje mirovine koju sam zaslužio. Pored tebe mi je sve jasno čak i ono što tebi samome nije jasno. Da sam ženskinja ja bi ti sad lijepi moj pusu poslo i ljubavlju bi te u političku sjenu na ašik pozvo. Al nisam jer ponosnog jarana zvanog Sokolović nosim pa ti samo u amanet ove naše dogovore ostavljam da ih njeguješ i drugima pametnima kao ti širiš
Potpisujem ti se ovako – ja koji nisam Safet Ivo donjopuščanski već Safet tvoj iz Turbeta.
Ja sam ti pravo turbe et urbe.
P.S. Eto ti moje lične finansijske podatke pa da mi moreš nafakali mirovinu uplatit
Volkswagen bank
Račun broj 3………..( poznat redakciji )
Eto pa s hajrom i tebi i meni i unapred ti fala
Od istog autora : Razapinju li muslimane