Koncept mješovitog braka unekoliko se promijenio nakon prošlog rata. Dakle, prije rata imali smo nacionalno miješane brakove koje su konzumirali Južni Slaveni u raznim kombinacijama i križaljkama, a to je bilo i poželjno, jer se time potvrđivala jugoslavenska sloga i zajedništvo. Neki su se održali, a neke je slomio ratni vihor, primjera je mnogo. U današnje vrijeme susrećemo se s novim poimanjem mješovitog braka – onim rasnim. Pritom je nacionalno potisnuto u drugi plan.
 
Crni Mujo me zovu

Prilazi mi nedavno jedan prostodušni Bošnjak, izbjegao devedesetih u Ameriku, i nakon dugog oklijevanja uznemireno mi povjerava da mu se kćer planira udati za crnca, to jest da mu je crnac oteo kćer. Pita me da li mogu šta učiniti, da će sve platiti, da pošaljemo nekoga iz Bosne, samog reisa, duševnog hećima, pita me ima li služba unutar Saveza za dijasporu koja rješava takve slučajeve, kakav krizni telefon. Platit će sve što treba, obećava, kuću će založiti, prodati bubreg, što god samo da mu se kćer ne uda za crnca, jer kako će u Bosnu sa malim mulatima na praznike.
 
„Kako ću to bolan objasniti komšijama?“, pita me suznih očiju.
 „Već su počeli šegu tjerat sa mnom. Crni Mujo me zovu. “,  povjeri mi se vidno uzrujan.
„Da je barem musliman, ma nije, neko afričko pleme iz Bronxa, neki
vudu, pomozite mi ako Boga znate!“, vapaj je našeg Bošnje iz Amerike. I
šta mu na to odgovoriti? Jednostavno slegnuti ramenima i reći: “ljubav
je to jarane, šta ćeš, nema pomoći.” Još jednostavnije bi bilo reći da
se trebao vratiti u BiH prije kćerkine punoljetnosti, ali nema smisla
čovjeku dodatno soliti ranu. Žao mi je i američkog crnca, uz sve
probleme koje su imali i imaju u Americi sada je naletio i na našeg
Bošnju – i zašto bi neki Afroamerikanac u multikulturalnoj Americi, gdje
se žene svi sa svima, uopće morao shvatiti ovaj problem.
 
Bez obzira na ovaj američko-bošnjački crno-bijeli brak, porazmislimo li,
susrećemo se sa sumnjivim pojmom zapadne multikulturalnosti. Da li je
po principima multikulturalnosti, dakle dopuštanja da netko uživa svoju
etničku autonomiju, slobodno prakticirajući svoje običaje, sasvim
normalno komšiji iz Sudana čestitati što je jučer ritualno obrezao kćer
(jer to njegovi kod kuće rade) ili ga uhapsiti? Na takve slučajeve Zapad
nije našao adekvatne odgovore kao što je priča o multikulturalnosti
Amerike slaba utjeha Bošnji kojemu će kćer poći za crnca. Hoće li Bošnjo
iz naše priče manje voljeti svoje unuke zato što će biti mulati? Ima li
ljubav nacionalne i rasne pridjevke? Nema, naravno, sveobuhvatna je,
ali opet slaba utjeha za Bošnjaka kojemu će kćer poći za crnca.
 
Sasvim je normalno da neki Zapadnjaci vježbaju yogu i plešu afričke
plesove, nazivamo to pozitivnim odjekom multikulturalnosti i
globalizacije, ali sasvim će biti normalno i da se neki američki
zanesenjak John Mambutu prihvati bosanskog kola. Ako pritom za ruku
uhvati bošnjačku kćer, kolo se može zavrtjeti u neočekivanim smjerovima –
i to je multikultura, nema pomoći.
 
Što više o dijalogu pričamo, manje ga živimo

Narode ex-Jugoslavije, pod budnim pogledima raznih euro-asocijacija,
uhvatila je neskrivena pomama za raznim vrstama dijaloga. Dajemo mu
razne pridjevke, poput multietnični, multikulturalni, interkulturalni,
međunacionalni… Da li slučaj bošnjačke kćeri koja se udaje za crnca
pripada nekoj vrsti dijaloga? Tko će znati, ali sve što na našim
prostorima u sebi nosi naziv dijalog, Zapad izdašno honorira. No, tko ga
vodi? Uglavnom jalovi političari. Poželjnije i svrhoishodnije bilo bi
da ga, prije svih, vode kulturnjaci i duhovnici, bez pogubne prismotre
političkih ideologija. Što više o dijalogu pričamo, ustvrdit ćemo, manje
ga živimo. Raja ga ne može voditi na službenoj razini, može ga samo
živjeti ili ne živjeti. Istinski dijalog, dakle, vodi se izvan medijskog
povećala i o njemu nećemo teoretizirati, njega ćemo živjeti.

Kao da smo postali umorni od spominjanja te famozne riječi koja bi
čitavu regiju trebala uvesti u EU, jer, iritira nas njezina očigledna
neiskrenost u službi politike. Nekada se u BiH međunacionalni dijalog
nazivao komšilukom. Taj pojam u današnje vrijeme smatramo za teško
dosežni fenomen. Budući da međunacionalni dijalog u naše vrijeme rijetko
tko iskreno vodi (živi), svjedocima smo da je na medijskoj sceni jedna
druga vrsta dijaloga – onog koji promovira međunacionalni spolni odnos.
Ta vrsta dijaloga stiče sve veću popularnost. Slučaj bošnjačke kćeri
koja je udajom za crnca ukaljala obraz svome babi, to jest zavila u crno
svoju obitelj, čini se minoran naspram onoga koji se prošle godine
odigrao pred očima hrvatske javnosti. Dobro poznati je to slučaj
međuseksualnog nacionalnog dijaloga koji je iz obiteljske sramote
prerastao u nacionalnu sramotu.
 
Međuseksualni nacionalni dijalog

 Hrvatska RTL televizija, u stalnoj bitci za što većom gledanošću,
odabrala je međunacionalnu postavku svoje licencirane reality emisije
Big brother (Veliki brat). Moglo se očekivati da će doći do neizbježnog
dijaloškog sučeljavanja različitih kulturnih i etničkih identiteta.
Svaka svađa s nacionalnim predznakom pritom bi zbog gledanosti bila
dobrodošla. Međutim, ništa od toga nismo vidjeli. Producenti su
vjerovatno zadovoljno trljali rukama kada je Marijana, stanovnica i na
koncu pobjednica hrvatskog Big brothera, pred kamerama svoje tjelesne
“čari” podijelila s Nemešom, opernim pjevačem iz Srbije. Taj podatak ne
bi bio toliko interesantan gledateljima da Marijana nije bila udana,
majka dvogodišnjeg djeteta i kćerka hrvatskog branitelja iz Knina. Otac,
koji je devedesetih bio pripadnik hrvatske vojske, javno se odrekao
svoje kćeri, prezrela ju je i šira javnost, ali Big brother je time
dobio na gledanosti.
 
Nadalje, intrigira nas pitanje: zašto ljubavna priča o vezi hrvatske
pjevačice Severine sa srpskim poduzetnikom Milanom nije bila priča za
osudu? Uspješna i lijepa Severina, ili kako su je u Hrvatskoj nazivali
Seve nacionale, dok je pjevala obučena u sexy varijantu dresa hrvatske
nogometne reprezentacije, nije označena kao nacionalna sramota naprosto
zato jer njoj smo se skloni diviti kao i ostalim pop i folk pjevačima i
estradnjacima. Oni ne pripadaju našem svijetu – to je priča o uspjehu i
pripada svijetu medijskog spektakla a ne priči o ljubavnom posrnuću s
nacionalnim predznakom. Marijana i Nemeš, s druge strane, pripadaju
stvarnom svijetu, te se gledatelji s njima mogu sasvim lako
identificirati. Svi su preduvjeti za dobro gledani spektakl i dramu
prisutni – par iz suprotnih nacionalnih plemena, raskalašena
goropadnica, prevareni i napušteni muž, ostavljeno dijete, otac koji je
protiv i koji se odriče kćeri – i na kraju, po sudu javnosti, bilo je
riječ o nacionalnoj izdaji ili nacionalnom promiskuitetu.
 
Marijana je osramotila Hrvate, no, gledatelji nisu ugasili televiziju,
gledat će i dalje, zgražati se i u suštini naslađivati novom vrstom
južnoslavenskog dijaloga – međunacionalnim spolnim odnosom. Da je kojim
slučajem Stipe zaveo Snežanu, priča bi išla drugim tijekom; od
nacionalne sramote pretvorila bi se u nacionalnu pobjedu, vjerojatno
veću od one kada je hrvatski alpinist Stipe Božić zabio nacionalni
barjak na Mount Everestu. Eto, na taj način izjednačili smo spolne
organe i nacionalne zastave. Nije ni čudo da svako malo imamo nacionalne
erekcije koje izazivaju rat. Po našem mentalnom sklopu imati crnca u
obitelji je sramota, imati crnkinju u obitelji je podnošljivo. Brežuljke
naših kćeri čuvamo, a sinove potičemo – što više zastava zabiju po
okolnim vrhovima to je naša šira familija sretnija.
 
Nije sve u ljubavi, ima nešto i u dogmi

No, u slučaju braka Bošnjakinje i crnca, nije riječ samo o
narušavanju nacionalnog već i vjerskog identiteta. Razumljivo, veliki
problem za praktičnog muslimana nastaje kada mu kćer odluči oženiti
nemuslimana, jer ona pritom po šerijatskim pravilima izlazi iz vjere.
Što je, dakle, multikultura? Zar ona podrazumijeva ismijavanje s tuđim
vjerskim uvjerenjem ili osiguravanje njegovog opstanka. Nije ovdje riječ
o zatvaranju u nacionalne i vjerske torove – riječ je o prihvatljivoj
varijanti multikulturalnog ljubavnog dijaloga. Ako u ekonomiji težimo
održivom rastu, ne bi li u svakom multikulturalnom društvu trebali
težiti održivom braku?
 
Da li i dalje pričati o multikulturalnosti, zalagati se za ljubav, bez
obzira na sve, baš kao u američkim filmovima? Govoreći o vjeri, neka
vatreni zagovornici multikulture objasne kako je moguće iskrenom
muslimanu oženiti iskrenu katolkinju? I njemu, po šerijatu, i njoj, po
crkvenoj dogmi, to je dozvoljeno. Ali, jedan od svetih sakramenta Crkve,
bez kojeg se ne može umrijeti kao katolik, je ženidba po crkvenom
obredu. Muslimanu je obaveza šerijatsko vjenčanje. Pa kada bi to i
nekako uskladili, ostaje još veći problem; kako će iskreni musliman pred
svećenikom pristati potpisati da će dozvoliti odgoj djeteta u
katoličkom duhu, kada njegovo dijete po automatizmu rođenjem postaje
musliman. Kako? Teško ili nikako, eto kako.
 
U judaizmu pak postoji rješenje ali nije nimalo jednostavno. Prelazak
nejevrejskog bračnog partnera na jevrejsku vjeru je uslov za sklapanje
(h)alahičkog braka, a vjerska pripadnost djece iz mješovitih brakova
računa se po majci. Djeca jevrejina i krščanke su krščani, djeca
jevrejina i muslimanke su muslimani, a djeca jevrejke i krščanina ili
jevrejke i muslimana su jevreji. Izgleda da se time htjelo obeshrabriti
jevreje muškarce, koji su ekonomski bili nezavisniji od pripadnica
ljepšega spola, da se žene izvan vjere – a, istovremeno, možda, staviti
do znanja momcima drugih vjera da će im se djeca (ako milom ili silom
posegnu za jevrejskim djevojkama) ipak računati kao jevreji.
 
Nemogućnost odgovora na ova ista pitanja, na moje vlastite oči,
posvjedočila je grupa bosanskih vjerskih službenika (različitih
konfesija) na jednom simpoziju o međuvjerskom dijalogu. Jednostavno nisu
umjeli adekvatno odgovoriti na pitanja koja su postavljali mladi u
publici, osim što su neprestano zagovarali ljubav kao imperativ. Zatim
su, bez da dotaknu suštinska pitanja, zajednički mahali maslinovim
grančicama mira i sve je ubrzo prešućeno. Na ovom mjestu bilo bi zgodno
parafrazirati poznatu rečenicu iz jednog od najpoznatijih ex-Yu filmova
“Kako je propao Rokenrol” u kojemu se konstatira da “nije sve u ljubavi,
ima nešto i u lovi”. Dakle, možda se utjeha Bošnjaku kojemu će se kćer
udati za crnca nalazi u konstataciji – nije sve u ljubavi, ima nešto i u
dogmi.
Iako, šta će drugo dedo nego uhvatiti unuka, sina crnca i Bošnjakinje, za ruku i kupiti mu sladoled.

“Dedo, dedo, neću limun i malinu, hoću ice cream od vanilije i
čokolade”, zatražit će unuče, a dedi neće ostati ništa do pomiriti se sa
sudbinom i propjevati glasovima zatvorskih zatočenika iz Jarmuschevog
filma „Down by law“:  
I scream, you scream, we all scream for ice cream.

Od istog autora

Zagrepčanec u Saraj'vu: On je naš, samo malo čudno priča