Mediji su, nakon 11. septembra 2001., više puta prenijeli poruku Al-Qaide koja glasi: «Razbit ćemo križ. Moći ćete birati jedino između islama ili mača.» Gospodo teroristi, objavljujem vam da imam težih problema nego što su vaši problemi. Nemam razloga boriti se za ono za što se vi borite. Ne osjećam se krivim ako poginete za mene. Neću vašu sreću. Vi imate krivi mač, a ja uzgajam cvijeće na brežuljcima Hrvatskog zagorja. Uz to, imam dva imena pa me neki Bošnjaci znaju iz milja nazivati polutanom, taze muslimanom, tek osunećenim preobraćenikom… Gospodo teroristi, vi meni zaista ne možete pomoći.
Nisam mislio da bi ta dvojnost u imenu trebala predstavljati neki veliki problem, dok nisam počeo ašikovati sa djevojkama koje sam često viđao u prostorijama kulturnog društva Bošnjaka Preporod u Zagrebu. Ničim izazvana, jedna od njih mi odjednom čestita Uskrs. Pitah je:
«Čemu to, pa ja sam musliman?»
Ona mi tada zbunjeno odgovori: «Imaš dva imena pa sam mislila da slaviš Uskrs. Znaš, sviđaš se mnogim djevojkama, ali zbog tvoga imena mnoge se pitaju jesi li obrezan. Znaš da mi nećemo sa neobrezanima» Jao meni, pomislih, zar se musliman potvrđuje tako što skida gaće. Jest, bilo je tako kada su Bošnjake vodili na stratišta, nisu pitali jesi li taze musliman ili neki drugi, bilo je samo: „skidaj gaće i hajmo!“ Dobro tada, ali sada… Uostalom, od jednog muslimana očekivalo bi se da svoj «organ» drži na prikladnom mjestu i da on tamo djeluje prirodno i nevino. A, što ako oni teroristi uspiju u svojoj prijetnji. Što će biti s moja dva imena i hoće li mi itko vjerovati da sam musliman? Hoće li meni namijeniti mač? Hoću li morati skidati gaće ako u Zagreb umaršira Al-Qaidina vojska spasa, i pokazivati «obrezanca» kao ličnu kartu? Hoće li moj «organ» postati istodobno i moj smisao bivanja, pitam se? Na kraju, prepoznaje li se musliman po imenu i dijelovima tijela ili pak po nečemu drugome? Teroristi, ipak bi bolje bilo da nađete lijek za rak nego da osvajate Rim! Na Hrvatskoj televiziji prije dvije-tri godine prikazan je i kratki intervju s Abu Omarom Khadabom, nekadašnjim vođom selefija u Gornjoj Maoči, koji je, izgledom Sandokana, preplašio hrvatske građane izjavom da će „Allahova vojska ući u Rim“ i da će „svi osim muslimana u džehennem“. Mene nije preplašio, jer, mene su muslimana već jednom razapeli. A koga razapnu jedanput, vjerujete, nema potrebe da razmišlja o «ulasku u Rim».
Mujezin u mojoj glavi oglasio se prvi put.
Kao četrnaestogodišnjak bio sam jedini učenik svoje osnovne škole koji nije pohađao nastavu vjeronauka. Kada je svećenik Anton saznao da postoji zalutala ovčica nije mu dugo trebalo da mi se obrati.
«Drago moje dijete. Zašto te ne viđam na nastavi vjeronauka. Bojiš li se ti nečega. Dođi par puta, ne mora te ništa obavezivati.» Nisam krenuo na nastavu, ali svećenik Anton i ja smo na školskim odmorima pričali o vjeri, Bogu i poslanju Ise, a.s. Mogu vam reći da su mi godili ti razgovori te sam neskriveno pokazivao oduševljenje dok mi je suhonjavi svećenik pričao o Novom zavjetu.
U jednom trenutku učinilo mu se da sam ja ozbiljno «zagrizao» u kruh katoličanstva te mi je, ozaren svojim uspjehom skorog preobraćenja, sladunjavo ponudio: «Sljedeći tjedan krstim jednu grupu iz Pušće. Zašto i ti ne bi došao pa da obaviš ono što su svi tvoji prijatelji već obavili.»
Zbunjeno sam mu odgovorio: «Znate, ja sam obrezan i moj otac vam je musliman, ne znam da bi to išlo.»
Svećenik mi, iako malčice zbunjen, dubokim glasom odgovori: «Nema veze, drago moje dijete, dovedi i njega!» Tada sam shvatio da je svećenikova evangelizacija krenula u krivom smjeru. Između mene i Antona razvilo se nepovjerenje, ali on ipak nije odustao. U to vrijeme počeo sam pokazivati sklonost glumi, te sam čak i osnovao neki osnovnoškolski teatar. Budući da sam bio jedini osnovnoškolac s dugom kosom, svećenik me predložio za ulogu Isusa u uskršnjoj predstavi. Prihvatio sam, najviše zbog toga što je Mariju Magdalenu glumila plavokosa Petra, koja se, neću lagati, tada ušuljala u moje tinejdžersko srce. Časne sestre su mi za potrebe predstave montirale gredu na leđa, nataknule plastičnu trnovu krunu na glavu, pošpricale me crnim vinom koje je trebalo predstavljati krv Poslanikovu i poslale me spremnog za razapinjanje u publiku. Ja sam trebao jaukati i recitirati odlomke iz Novog zavjeta. Na leđima sam vukao telefonsku gredu i svako malo posrtao, padajući na «sedždu» po školskom predvorju. Sve sam učinio kako su mi rekli, čak i više nego uvjerljivo, a publika i roditelji pljeskali su oduševljeni vjernim prikazom patnji Ise a.s. Svidio sam se i Petri koja je vješto i ganutljivo odglumila plač, ali sam u onoj gromoglasnoj vici i strci po prvi put shvatio da me je netko ozbiljno preveslao.
Kada sam među gledaocima ugledao lice svećenika Antona, nisam mogao, a da se ne zapitam: Zar je njegovo lice ono lice rimskog vojnika, ili ono lice židova farizeja koje uživa u činu razapinjanja jednog četrnaestogodišnjeg muslimana, malog «obrezanca», koji se nemušto odupirao evangelizaciji. Evo, poručivao mi je pogledom, i ti imaš slabu točku, voliš glumiti i ova predstava je tvoje krvavo krštenje. Na kraju predstave publika je stajala u redu da mi čestita na uvjerljivoj glumačkoj izvedbi. Jedna baka me posebno ljubila i plačući zahvaljivala: «Sinek, tak si lepo to izvel, suze si mi nateral na oke. Povedaj, a kak ti se tatek zove i odaklem je, iz kojeg sela je.» Kada sam joj ponosno odgovorio, čuvajući barem dio obiteljskog dostojanstva, da mi se otac zove Sead i da smo porijeklom iz Trebinja u BiH, baka se zgranula u čudu. Čvrsto je uhvatila svoju brojanicu, da joj ne ispadne, te mi odgovorila: «Jezuš Kristuš, pa takvog Isuseka bormeš još nigdar nismo imeli.»
Mujezin u mojoj glavi oglasio se i po drugi put.
Jedne godine zagrebački Preporod me poslao na seminar za nacionalne manjine. Radilo se o osposobljavanju mladih pripadnika manjina za ulazak u Europsku uniju. Na seminar se odazvalo četrnaest razuzdanih Roma, pubertetlija iz Međimurja i Slavonije, Mađarica Otila i njen dečko Atila, Srpkinja iz Vukovara, jedan Bošnjak sa sumnjiva dva imena kojega su razapinjali u školskoj predstavi, Makedonka bez hrvatskog državljanstva i židov, koji se šaljivo hvalio umijećem zbrajanja i oduzimanja. U sobu ugodnog hotela smjestili su me sa židovom, profesorom povijesti. Nakon kratkog vremena obojica smo se složili da u povijesti religije i kulture muslimane i židove ipak nešto više povezuje nego razdvaja. Prikrpao nam se Ramo, sin predsjednika romske udruge «Zlatna pandža». Ramo nas je uvjeravao da ne vjeruje u Muhameda, a.s., već u hazreti Aliju i da je to naučio od nekog «šejha» iz Kozari boka (siromašnog zagrebačkog predgrađa). Ushićeno je objašnjavao da muslimani, ako se ne obrežu, ne mogu u džennet. Tada im hodža, već umrlima, u zamjenu mora slomiti mali prst na lijevoj ruci. Obrezana «ćuna», slomljeni prst i zavođenje mladih Romkinja bile su glavne preokupacije mladog prvaka romske udruge «Zlatna pandža». Ramo se našao u problemima kada je probao zavesti Magdu, Romkinju iz Darde koja govori ekavski. Magda nije htjela pristati da ga pripusti u svoje skrivene odaje iako se Ramo istinski trudio. Prije «pripuštanja», Magda ga je trebala provjeriti kod svoje rodbine u Zagrebu. Razgovor ide ovim tijekom s dramskom napetošću:
Magda: Reci, sestro, ko je onaj Ramo iz Zagreba, oče da me ženi na brzaka.
Rođaka: Nemoj s njim Magdo, očiju ti, on je onaj crni musliman, a oni su ti razapeli Isusa na križu.
Magda: Ramo gade, zlatna pandža ti postala plastična, što me lažeš, a očeš da me voliš, ti si razapeo Isusa, neću sad da ti dam.
Ramo: Nemoj tako Magdo, ljubavi moja, evo tu je jedan musliman iz Zagreba, pitaj njega ko je razapeo Isusa, nisam ja, Boga mi.
Magda (odlazi do Filip Mursela): Reci ti istinu, musliman jedan kestenjasti, tko je razapeo Isusa.
Musliman Filip Mursel (opušteno): Židovi su razapeli Isusa.
Magda: Ništa ti ne verujem, kada me lažeš, ko gazda ćurku pred klanje, pa joj tepa: ćurko, ćurko, dođi da te gladim, strah me da ti se nešto ne desi.
Musliman Filip Mursel (šaljivo): Evo, tamo ti je profesor povijesti koji je židov pa odi njega pitati.
Magda (odlazi do židova): Reci ti, židove jedan, tebi ću da verujem jer si obrazovan, ko je razapeo Isusa?
Židov (profesorski strogo): Rimska vojska!
Magda: Ramo, ti imaš dogovor da me zbuniš s ova dva lažova. Možda pre i bih, ali sad baš neću da ti dam da me ženiš na brzaka. Odi pa upiši tečaj rukodelja, barabo jedna.
Borba mišljenja je za Magdu bila suvišna, samo bi je vukla unazad. Tko god previše misli, ne shvaća vrijeme u kojemu živi. Čim ne mislite, ne prijeti vam nikakva opasnost od razapinjanja. Razapinjanje je najgore što vam se može desiti, možda još uz to udarac «Zlatne pandže», a filozofiranje najteža kvalifikacija, s teškim posljedicama. Muslimani su razapeli Isusa, a mene svećenik Anton i časne sestre u školskoj predstavi. Čemu dalje sve diskusije i razmišljanja? Ima li pri tome nešto nejasno. Nema. Neznanje je pobijedilo.
Dragi moji čitatelji, jasno je sada – muslimane razapinju. Poput mnogih drugih, živim kao razapeti musliman između vatrenih polova istoka i zapada. Živim među sakatim ljudima, kentaurima s pola glave koji su prekinuli vezu s razumom, vremenom i tlom. Budućnost nam postaje fatamorgana. Vrijeme kao da je pri kraju i više nema vremena da svi pobjede, ali pripreme za doček konačnog razapinjanja ne prestaju. Nije ni čudo da se svi zajedno skrivamo po raznim rupicama u zidovima. Čudna li jada među nama, bojimo li se možda razapinjanja. Ja sam obrezivanje, na radost svog dede i babe, davno obavio, ali i razapinjanje u školskoj predstavi.
Tada mi se mujezin oglasio po treći put!