Viktor Ivančić: Od Oluje do pornografije

Iako se to s dosta sigurnosti moglo zaključiti i ranije, tek je
nastup ministra unutrašnjih poslova Republike Srbije Aleksandra Vulina
prilikom njegova nedavna posjeta ekipi koja u okolici Valjeva snima film
„Oluja“ (scenarist i redatelj Miloš Radunović) otklonio svaku dvojbu
oko žanrovskog formata nastajućeg umjetničkog djela. Bit će to
pornografski film.

Dakle, ništa neočekivano i ništa novo. Hrvati
su davnih dana, još u devedesetima, preko „Četveroreda“, „Gospe“i
sličnih slikopisnih bisera, žanr žrtvoslovne pornografije proslavili na
balkanskim prostorima, udarajući najviše standarde, a Srbi im se u
zadnje doba, preko „Dare iz Jasenovca“ i predstojeće „Oluje“, opasno
približavaju.

Zajednička je nit u ovim naporima, usput budi
rečeno, što ni politički šljam na vlasti ni stvaralačka čeljad na
filmskom setu ne kriju nadražajno-propagandnu narav umjetničkog djela.
To je značajan odmak u odnosu na razdoblje ocvalog socijalizma, recimo,
kada je umjetnik na državnome poslu u očima većeg dijela javnosti ipak
predstavljao zazornu figuru. Ono što je još tada bilo odbojno, danas je
samorazumljivo; ono što se nekoć prikrivalo, sada se razglašava na sva
zvona.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

„Niko više nikada neće trovati našu decu lažima o srpskom
narodu“, zagrmio je Vulin sokoleći ustreptale filmske radnike, jer
„zaslužili smo i izborili se za pravo da mi pišemo svoju istoriju i
ispričamo je“. Po njegovoj ocjeni Oluja se dogodila „jer se ćutalo o
Jasenovcu“ i ta greška nipošto ne smije biti ponovljena: „Zato što
svojoj deci nismo dozvolili da znaju istinu o tragediji srpskog naroda
dočekali smo da nam drugi pišu istoriju, da nam se podsmevaju, da nas
teraju da priznamo lažne genocide…“

Srećom, u odsutnom trenutku su
ministar žandarmerije i njegovi drugovi iz vladajućeg aparata razumjeli
težinu i potencijal filmske industrije: „Velika je stvar što ova
generacija srpskih umetnika i državnika ne dozvoljava da se istina o
tragediji srpskog naroda zaboravi“, jer u protivnome, kada ne radimo
filmove, tj. „kada drugi prave istoriju za nas“, tada „nas primoravaju
da priznamo tuđe genocide, da tuđe zločine prihvatimo kao svoje“.

I
redatelj Radunović smatra da nema prihvatljive „istorije“ bez igranoga
filma, a također mu je u prvome planu interes mliječnih naraštaja. „Deca
danas jednostavno ne znaju što se dogodilo i mislim da je naša dužnost
ispričati te tragedije“, kaže. Stoga treba razvijati cijelu industrijsku
granu, treba „snimiti što više filmova o našim bolnim temama“, u
optjecaj moraju stići „deseci filmova o Jasenovcu, Oluji, o Kosovu, baš
kao što su Amerikanci snimili pregršt filmova o Vijetnamu“.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

U
blizini nije bilo nikoga tko bi redatelja Radunovića priupitao što su to
ustvari Amerikanci radili u Vijetnamu, pa to neću učiniti ni ja. Ovdje
me, naime, zanima posve druga stvar: koliki prag bezdušnosti prema
žrtvama rata dosižu „umetnici i državnici“ kada im podižu filmske i
druge spomenike? Ne bi li se trebalo pomnije nego dosad baviti analizom
silovanja ratnih stradalnika od strane onih koji – nastojeći ih
postrojiti u veliku nacionalnu pripovijest i kreirati ideološki poželjnu
verziju „istorije“ – eksploatiraju njihovu patnju?

Gotovo svaka
balkanska ratna žrtva, kojoj god naciji ili vjeri pripadala, bila živa
ili mrtva, prolazi dvostruku torturu – prvo onu što joj je priredio
njezin krvnik, a potom onu koju aranžira njen glorifikator. U većem
broju slučajeva ova druga odvija se posthumno. Kada politički polusvijet
poput Aleksandra Vulina, Tome Medveda ili Milorada Dodika, primjerice,
teatralno obilazi ukopna mjesta „poginulih sunarodnjaka“, tada se pod
firmom iskazivanja pijeteta provjerava njihov bojevi potencijal.
Obnavljaju se zalihe i utvrđuju državne rezerve u vidu kostiju palih
predaka koje će biti investirane u buduća krvoprolića.

S takvom
aspiracijom, probrana garnitura „umetnika i državnika“ uvijek iznova
pokazuje kako je u stanju postići da se autentična tragedija, umjesto
kao farsa, ponovi kao filmska pornografija, dakle kao „Četverored“ ili
kao „Dara iz Jasenovca“. Puni smisao filmskog projekta što se ovih dana
realizira u blizini Valjeva, čim ga je ovlašteni zastupnik vladajuće
bagaže poškropio svetom vodicom i zadao mu presudnu državotvornu misiju,
jest da iskoristi simbolički kapital ratnog stradanja kao pornografsku
građu kojom će biti nadraživano kolektivno nacionalno biće.

Kada
se pokreće kulturni pogon za proizvodnju „istorije“, kada „mi pišemo
svoju istoriju i ispričamo je“, kako lamentira Vulin, temeljna je
namjera uspostaviti i zbiti patničke zajednice koje se, cvileći nad
svojom zlehudom sudbinom, pune srdžbom prema vjekovnim uzročnicima svoje
nesreće, pa je žalobna poza tek oblik demoniziranja kurentnog
neprijatelja. Jedno se pravilo utvrdilo kao čelični standard: što je
poricanje vlastitoga zločina revnije, to je naricanje nad svojom žrtvom
snažnije. „Naše žrtve“ su vrijedne pažnje samo zato što su naše, a ne
zato što su žrtve. Samo što više nema nikoga tko bi ih zaštitio od
zloupotreba njihovih lažnih obožavatelja i što se nedostižnim čini
vrijeme kada će Hrvati snimati film o zločinima u Oluji, a Srbi o
zločinima u Vukovaru.

Kada sam prije neku godinu s pokojnim prijateljem Hrvojem Polanom i kolegom Nemanjom Stjepanovićem radio
na monografiji o domovima kulture na prostorima nekadašnje Jugoslavije
koji su u zadnjem ratu bili prenamijenjeni u logore, stratišta i
mučilišta, pokazalo se da ni na jednome od desetaka takvih objekata,
ukoliko se nalaze na državnome teritoriju strane koja je delegirala
zatvorske čuvare, zlostavljače i ubojice, nije postavljeno bilo kakvo
obilježje koje bi upozoravalo na zločin i čuvalo sjećanje na logorske
žrtve.

U drastičnijim slučajevima – kao što su splitska Lora i
bivši kulturni dom u Trnopolju kod Prijedora – pred zgradama torture
podignuti su spomenici vojnim jedinicama čiji su pripadnici torturu
provodili. Nedavno sam saznao da je u Paviljonu 22 na Zagrebačkom
velesajmu – gdje su nekoć bojovnici iz kordona smrti Tomislava Merčepa
zatvarali i zlostavljali zagrebačke Srbe, da bi ih zatim odvodili na
daljnje ture mučenja i likvidacije u Pakračku Poljanu – danas uređena
igraonica za djecu i odrasle, mjesto gdje se prakticira paintball pucačina!

Žrtvoslovna
pornografija buja upravo na humusu takvih utaja. Kada biskup Vlado
Košić, na primjer, u misnome tonu zavija o stotinama tisuća žrtava
Bleiburga i približno toliko onih u Vukovaru, to ima ponajprije služiti
kao kodirano opravdanje za Dretelj ili Pakračku Poljanu, kao što će
mitski „Jasenovac“, koji Vulinu i Dodiku ne silazi s usta, predstavljati
izgovor za poreknutu Srebrenicu. Jasenovačkih žrtava je sedamsto
tisuća, dakako, jer imamo posla s okorjelim pornofilima, s „umetnicima i
državnicima“ čija naslada raste kroz suočavanje s obiljem, kroz
hipertrofiju realiteta.

Zazivajući spasonosnu „istoriju“ koja se
ima roditi iz filmske fikcije, Aleksandar Vulin duboko u sebi skriva i
onu faktografski potkrijepljenu istinu koja u srpskoj državnoj
kinematografiji nije ekranizirana, niti će uskoro biti: u Domu kulture u
Pilici kod Zvornika više stotina muškaraca dovedenih iz Srebrenice
ubijeno je u bioskopskoj sali, i to tako što su bili postrojavani na
pozornicu iza koje se nekad nalazilo filmsko platno, dok su puščane
cijevi rigale vatru kroz otvor za kinoprojektor. Eto ti filma.

Novosti, 09.10.2021.

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Najčitanije