Želim da moja afroamerička kćerka kada poraste postane predsednica SAD i da izbegne, po svaku cenu, odgovor na pitanje da li predsednik SAD treba da bude moralna osoba.
Želim da nosi dosadnu odeću i plaća belcima da posle preliminarnih debata paradiraju pred TV kamerama govoreći svima kako je njen nastup bio odličan, čak i ako je bio loš.
Želim da ponavlja „Izgradićemo zid“ i „Super si ti Džebe“ sve dok milioni zagriženih konzervativnih belih glasača ne počnu da je obožavaju.
Želim da im moja kćerka kaže da je sumnjičava prema muslimanima, svim Afroamerikancima kojima su životi crnih ljudi važni, a i prema Baraku Obami (navodnom muslimanu koji je valjda želeo da životi Afroamerikanaca budu važni). Čak i ako izgubi, konzervativni beli glasači će je nagraditi sa 54 miliona dolara. U svakom slučaju, moja kćerka će nešto ućariti.
Želim joj da laže i maže i da nikada ne preuzme odgovornost za nasilne smrti i razaranja u SAD i svetu. Za tu priliku joj želim dubok i sonoran glas Bernija Sandersa.
Želim da moja kćerka, koja će morati da bude posvećena hrišćanka kako bi uopšte mogla da se kandiduje kao Afroamerikanka, odbije da samokritično nazove svoju spoljnu i unutrašnju politiku „radikalnim hrišćanskim terorizmom“, dok nam objašnjava da su „radikalni islamski teroristi“ i ilegalne migracije veće pretnje za pravdu od stambene rasne segregacije, bednog budžeta za državno obrazovanje i ogromnog rasnog jaza u prihodima koji naročito teško pogađa crne žene.
Želim joj da ni ne spomene svesno uskraćivanje zdravstvenog osiguranja Palestincima i crnoj deci u Misisipiju.
Želim da moja kćerka, koja će se kao i svi afroamerički kandidati pre nje suočavati sa rasnim preprekama, besramno imitira Martina Lutera Kinga i Mahaliju Džekson dok se obraća afroameričkim demokratskim glasačima.
Želim da nadmaši saksofonske rifove i Obamino falširanje dok peva Amazing Grace i umiruje afroameričke demokratske glasače.
Želim da moja kćerka neodgovornim crnim ženama, ali ne i odgovornim belcima sa Volstrita, poruči: „Uzdržite se od ambicije da vozite nova kola, nosite firmiranu odeću i živite u skupim stanovima, ako niste spremne da vredno radite za to. Svako treba da ostvari svoj puni potencijal.“
Želim da u privatnim razgovorima belcima sa Volstrita kaže „Hvala vam za vaš doprinos mojoj kampanji“, dok javno izjavljuje: „Boriću se za stroga bankarska i berzanska pravila i veću odgovornost od one koju predviđa Dodd-Frankov zakon“.
Želim da moja kćerka, kada je reč istopolnim brakovima, osluškuje raspoloženje u društvu. Treba da bude protiv istopolnih brakova ako joj to ide u prilog i izjavi: „Brak istorijski, verski i moralno seže do samih početaka ljudske vrste i smatram da brak treba da ostane ono što je oduvek bio, zajednica muškarca i žene.“
Ali ako je to politički korisno, trebalo bi da ih podrži: „LGBT građani Amerike su naše kolege, nastavnici, vojnici, naši prijatelji i naši bližnji; oni su ravnopravni građani i zaslužuju ista prava kao mi. To uključuje i brak… i zato ja podržavam istopolne parove.“
Želim da kaže šta god je potrebno da bi je izabrali, a kada je podsete na njena obećanja da promrmlja nešto o fluidnosti ideja. Želim da živi i vlada kao da cilj uvek opravdava sredstva.
Želim da se pozove na jevanđelje po Mateju kada govori o nasilju među crnim ljudima. „Voli bližnjega svoga kao sebe samoga“, želim da je čujem kako govori. „Ovih zapovesti se pridržavaju zakoni i proroci“.
Ali kada se obraća beljim delovima zemlje i govori im o strašnim mestima ovog sveta, želim da se busa u grudi hvaleći se našom sposobnošću da efikasno ubijamo prijatelje i porodice i komšije naših neprijatelja. Želim da kaže, dok se razmeće našim moćnim oružjem i posebno dronovima: „Možda će potrajati, ali mi ne zaboravljamo i od nas se ne možete sakriti“.
Poznajem mnogo poštenih roditelja koji ne žele da njihova deca postanu predsednički kandidati ili predsednici SAD. Oni kažu da je reći da je neko „dobar“ predsednik isto kao reći da je neko uljudan makro, brižni direktor fabrike duvana, moralni pisac govora Teda Kruza ili manje zao brat Koh.
Isti ti roditelji kažu da je posao američkog predsednika neizbežno nasilan i sraman američki posao. Oni kažu da postoje važniji i korisniji poslovi na svetu nego upravljati najbogatijom nacijom u istoriji u kojoj 38% crne dece živi u siromaštvu.
Ja tim roditeljima poručujem da idu dođavola. Ako njihova prosečna deca postanu aktivisti, nastavnici muzičkog, savetnici za žrtve seksualnog nasilja, organizatori, medicinske sestre, programeri, lekari ili fabrički radnici, niko im nije kriv. Kao predsednica SAD moja kćerka će dati još više novca bogatim belcima i trudiće se da pokaže kako nije crna javno ignorišući stvarnost bele supremacije.
Moja kćerka će poneti teret nasilnog hetero-patrijarhata i anti-afroameričkog rasizma nikad ih ne nazvavši tim imenima. Svaki roditelj bi to poželeo svome detetu.
Želim da moja kćerka kada poraste postane predsednica SAD jer je to častan, saosećajan i moralno ispravan posao.
Ako pretpostavimo da vam republikanci neće ogaditi izbore do 2056, molim vas da tada glasate za moje dete. Da li ona može da povede ovu zemlju sa ivice neoliberalnog očaja ka moralnom blagostanju?
Yes, she can.
Kiese Laymon, The Guardian, 22.02.2016.
Preveo Miroslav Marković
Foto: Eye Candy/Rex Features