Slobodan Praljak se ubio pred očima celog sveta pošto je čuo presudu.
Ratko Mladić je pokušao da ne čuje obrazloženje presude i pred očima
celog sveta ispsovao sud. Oba slučaja su činjenice na kojima se nema
smisla zadržavati ukoliko se ozbiljno ne razmatra celokupna istorija u
biografijama ove dvojice iz skoro iste generacije i aktivnih u istoj
državi i zatim u ratom zahvaćenim skoro istim krajevima. Bilo je
predvidljivo da u odsustvu javnog i obaveznog objektiviziranja prošlosti
i u prevladavanju senzacionalizma – oba slučaja preuzme naizgled (zbog
glasnosti) većina neobjektivnih, neobrazovanih i temeljno preplašenih
ljudi i potpuno ih vulgarizuje.
U Mladićevom slučaju nije došlo do specifične mitizacije, sem
izjednačavanja sa narodnim braniteljem i herojem; u Praljakovom slučaju
izabran je Sokrat, premda je na raspolaganju bilo mnogo rimskih vojnika
koji su se ubili u mnogo jasnijim etičkim i drugim okolnostima. Sokrat
je, bojim se, izabran samo zato što još doseže izuzetno nizak nivo
opšteg znanja, u kojem je samoubistvo Sokrata jedino poznato. Sokratu
inače nije suđeno zbog učešća u ratu, već zbog optužbe da u nešto
veruje. Njegova odbrana, koju je napisao Platon, ističe njegove vojničke
zasluge i suvereno pobija – za one koji znaju da čitaju – veru ne samo u
besmislenu optužbu o novim bogovima, nego i veru u bilo šta. Ako
potpuno izostavimo znanje o Sokratu i njegovom suđenju, jer u stvaranju
ovog mita uopšte nije učestvovalo, ostaje još dosta ignorantske
nezgrapnosti: recimo, hrišćanska crkva ne prihvata samoubistvo, jer
negira mučeništvo.
Za mitizaciju Mladića moglo bi se reći da obuhvata potpuno neznanje
mitova odnosno kulturne istorije, i da umesto imena upotrebljava
repertoar retoričkih nakaza i stilskih grešaka koji su proizvedeni u
Srbiji u drugoj polovini 80-ih: tome su kumovali ista neobjektivnost,
neznanje i preplašenost uz istu vulgarizaciju, ali izvesno nije reč o
istome postupku. Kada Predsednik Srbije potvrdi autoritet najgorih
pojava u kojima je u mladosti učestvovao i uspešno ih širio, onda to
prepoznajemo kao dva od nekoliko glavnih pravila gebelsovske propagande:
stavovi moraju dolaziti iz jednog centra, i njihovo formulisanje
zasnovano je na prethodno uočenim negativnim željama (mržnji) dela
stanovništva – koje su, dakako, indukovane u prvoj fazi zauzimanja
vlasti. Zato je i potreban samo deo stanovništva, koji se pokazao kao
prijemčiv u prvoj fazi, čime se nadalje otklanja statistika i u svako
doba se može prikazati bilo koji od brojeva između 90 i 100%: istorija
pokazuje da može i preko 100%.
U Mladićevom slučaju korišćeni su neki elementi mitizacije, recimo
onaj o Turcima. Kako je došlo do toga da vojni zapovednik svoje vojnike
(skoro sve srebreničke žrtve iznad 25 godina odslužile su vojsku)
proglasi Turcima i pobije ih? Zamenom imena, hronološkim skokom,
promenom pojmovanja i akcijom istrebljenja kao rezultatom, dakle opet
primenom gebelsovske propagande. Da je nivo znanja bio viši, mogli
bismo, recimo, zamisliti da je Leonida Mladić branio narod od
Persijanaca, po nalozima Solona Miloševića i ideji države Platona
Ćosića, i da ga zato toliko ceni Perikle Dodik.
Sve to su izvesno važni podaci za izučavanja u istorijskoj
antropologiji verovanja, sastavljanja i rukovanja mitovima, što sam samanazvala miturgijom.
Realan problem leži drugde: nekoliko istaknutih hrvatskih poslanika i
političara, među njima i bivša ministarka Vesna Pusić, dobili su pretnje
smrću posle razumnih i neutralnih izjava povodom presuda Haškog suda.
Takve pretnje dobili su mnogi i drugde, u nizu godina delovanja Haškog
suda. Transfer je bio i još je savršeno gebelsovski – svako ko ponudi
čak i neutralnu, ne samo drugačiju interpretaciju od jednoumne i
strastvene koja se stekla navikom, odmah je svrstan na stranu
neprijatelja: tačka prelaza, koju se trudimo da shvatimo u slučajevima
Mladića i Praljaka pre dvadesetak godina, dešava se često baš čoveku do
nas, i imamo jedinstvenu priliku da ju posmatramo i razumemo. Nažalost,
zbog odmaka vremena i stalne intenzifikacije tih lako vođenih emocija,
čini se da možemo uraditi vrlo malo. Postoji nešto radova koji iz ugla
lingvistike, kulturne istorije i sociologije obrađuju propagandu, no
relativno je malo spominjan i izučavan primer o kojem se posle drugog
svetskog rata mnogo pisalo, posebno kada su objavljeni Gebelsovi
dnevnici, krajem 40-ih. Aktualnost ovog modela može se videti u
fragmentima u celom regionu, a koliko-toliko sistemski u Sloveniji, u
obaveštavanju televizije Nova24TV u vlasništvu partije Janeza Janše,
premda je još uvek na amaterskom nivou. Možda nije prekasno da se, sem
smeha, gađenja i užasa koje izaziva uvlačenje glave u kantu za đubre,
kako sam to nazvala početkom 90-ih, ipak dovrši neophodni posao
istraživanja postupaka koji očigledno odlično deluju i danas, i
obećavaju munjevit prelazak sa reči na dela.
Zato navodim samo minimalni izbor ključnih dela, studija i materijala koji mogu pomoći na početku posla:
George, Alexander L., Propaganda analysis: a study of inferences made from Nazi propaganda in World War II. Row, Peterson, 1959.
Bramsted, Ernest Kohn, Goebbels und die nationalsozialistische Propaganda: 1925-1945. Fischer, 1971.
Cartwright, Dorwin P., “Analysis of qualitative material”, Revija za sociologiju 19.1-2, 1988, 87-112.
Popov, Nebojša, ur., Kosovski čvor: drešiti ili seći, Chronos, Beograd, 1990.
Mimica, Aljoša, Vučinić, Radina, Vreme kada je narod govorio: Rubrika “Odjeci i reagovanja” u listu Politika: juli 1988-mart 1991, Fond za humanitarno pravo, 2001.