Moj kolega Eldar Dizdarević iz dana u dan izbacuje porazne statističke podatke: stopa nezaposlenosti u Bosni i Hercegovini dosegla je alarmantnih 44,3 posto, industrijska proizvodnja je 2012. zabilježila pad od čak 5,6 posto, prerađivačka industrija pala je 5,4 posto, proizvodnja i snabdijevanje električne energije je u minusu 6,7 posto, a vađenje ruda i kamena 4,6 posto u odnosu na isti period prošle godine.
Zaključno sa septembrom 2012. ukupan izvoz dostigao je vrijednost od 5,9 milijardi KM što je pad od četiri posto u odnosu na isti period prethodne godine. Prošle godine skoro svakoga dana 22 vlasnika malih preduzeća i obrta stavila su ključ u bravu, niko više i ne zna kako penzioneri uopće preživljavaju, kako radnici sastavljaju kraj s krajem, naša zemlja je i po američkim i po evropskim mjerilima u grupi 25 najjadnijih na svijetu…
Ništa od toga ne dopire do federalnog premijera Nermina Nikšića: on je, nema tome ni dvije sedmice, svoju partijsku frustraciju i nezadovoljstvo kadrovskim rješenjima bivših koalicionih partnera, iskazao u pismu Svjetskoj banci. Od koje je tajno i mimo suglasnosti ostatka Vlade FBiH, pa čak i ministara iz reda svoje partije, zatražio da obustavi isplatu 110 miliona KM namijenjenih projektima pomoći malih i srednjih preduzeća. Razlog je – veli Nikšić – imenovanje novog rukovodstva u Fondaciji OdRaz. Od cijelog rukovodstva Nikšić domaćoj javnosti plasira Vinka Jakića, o kojem – ruku na srce – nemam šta lijepo kazati, ali nažalost pred pravosuđem ove zemlje Vinko Jakić je čist. Makar onoliko koliko je čist i Šahbaz Džihanović. I jedan i drugi, naime, spadaju u istu kategoriju: nastupila zastara. Nemam prostora da elaboriram grijehe pomenutog dvojca, no oni u ovom času – s principijelne tačke gledišta – nisu ni važni, mada su nedvojbeno grijesi. Važna je Nikšićeva percepcija razlika između Jakića i Džihanovića. Ovaj drugi, naime, kandidat je njegove partije, pa su mu valjda stoga svi grijesi oprošteni i eno ga Svetozar Pudarić već se zabrinuto jada Avazu kako se plaši nove blokade u izboru sudaca Ustavnog suda Federacije. Što li se Pudarić nije plašio blokade dok ju je sam, skoro dvije godine, proizvodio? Gdje je tad bila njegova briga za funkcioniranje Ustavnog suda? Na ljestvici prioriteta, odmah iza stranačkih. Da ne kažem stranačko-sudačko-kadrovskih.
Taj je Ustavni sud FBiH postao zapravo još jedan savršen primjer dvostrukih aršina koji nam se serviraju. U času kada je SDA posegla za vitalnim nacionalnim interesom i na taj način zaustavila obaranje aktuelne federalne Vlade, za koju je sam Nikšić u više navrata posvjedočio kako je najbolja od Daytona, digla se kuka i motika iz SDP-a i SBB-a da svekolikoj javnosti objasni kako je to nedopustiv čin. Nova parlamentarna većina, naučili smo kao papagaji, ima prava da izabere svoju vladu. I šta se onda dogodilo? Onda je u Tuzlanskom kantonu formirana nova parlamentarna većina. Kako u njoj nije bilo ni SDP-a ni SBB-a (istina, iz SBB-a je nije ni moglo biti pošto je SBB u međuvremenu ostao i bez poslanika), onda se poseglo za vitalnim nacionalnim interesom. Posezanje za vitalnim nacionalnim interesom u Tuzlanskom kantonu je opravdano, za razliku od posezanja za vitalnim nacionalnim interesom u Federaciji. Samo zato što su se na ovaj potez odlučili SDP i SBB. Jer, ukoliko do sada nekom nije jasno – ispravno je i opravdano i poželjno samo ono što čine SDP i SBB. Svi drugi i kad rade isto nisu u pravu.
Ova zanimljiva logika bez ikakve logike bi možda i imala smisla da cijenu ne plaćamo svi i da nas usto još iz dva stranačka tabora jednako ne uvjeravaju da trebamo više vjerovati njihovim partijskim saopćenjima negoli vlastitim očima. A čak i žmureći je posve vidljiva narastajuća bijeda u koju nas sunovraćuju ovakvi potezi. Strategija koja vrišti iz Nikšićevog pisma nije briga ni za Jakića ni za OdRaz: u pismu Nikšić piše Svjetskoj banci – zaustavite sve da imamo koga optužiti! Budite saučesnici u još većem haosu, jer haos u Federaciji treba biti oružje u partijskim rukama. To je njegova poruka. Uz sve razmjere skandala koji je izazvao svojim pismom, Nikšić je zaboravio da za tih 110 miliona po ugovoru i po ovlaštenjima odgovara federalni ministar finansija, a ne Vinko Jakić. Tako barem tvrdi direktorica Svjetske banke u BiH, a kako ona nije članica niti jedne domaće partije, ja joj vjerujem. Ministra finansija Antu Krajinu ovlastila je Federacija, moguće i na Nikšićev prijedlog, iz onog vremena kada se još nije partijski zaljubio u Fahrudina Radončića i njegov SBB.
Koliko je ta ljubav slijepa, Nikšić je najbolje ilustrirao na slučaju Ramiza Džaferovića. Za one koji imaju kratko pamćenje, Ramiz Dž. je godinama bio zajedničko vlasništvo SDA i Fahrudina Radončića. Svih tih godina, federalni poslanik Nermin Nikšić zgražavao se nad (zlo)upotrebama Razvojne banke od direktora. Danas je Ramiz Dž. i dalje direktor, zbog koga je Nermin N. i na zakon udario. I sve se vrti ukrug: onoga časa kada je Fahrudin Radončić postao SDP-ov poželjni partner, Naser Keljmendi je dospio na američku crnu listu. Odatle je preselio na Interpolovu crvenu potjernicu, a njegov suradnik, prvi iza sinova, uselio je u kabinet ministra sigurnosti. Iz kojeg se zapravo i kreira haos. Da ostanemo najjadniji.
Tekst preuzet iz Oslobođenja