A posle, ako ćemo šta, ono i nije selo, nego varošica. Ta koliki je samo onaj veliki sokak s kraja na kraj, pa koliko tek malih sokaka ima, a svi su široki! Zato nijedan nije kaldrmisan, a nije nikada ni bio. Istina, podsmevaju im se Temišvarci da su im varoške krave pojele trotoar, ali to je samo jedna pakost, jer trotoara zaista nikada nije ni bilo. Kada padne kiša i načini se blato, polože čismeni meštani po zemlji pored zida, koliko da čovek prođe, tulaju – kukuruzovinu – a krave naišle, pa valjda, kao beslovesna stvorenja, pomislile da je to za njih postavljeno, pa pojele tulaju, koja je kao što je svakome poznato, njihova hrana; a to video nekad neki Temišvarac, pa, kao čovek, ispripovedao, i sad ne dadu nikako mira ljudima, nego ih diraju jednako za proždrljivost njihovih krava. Ali je zato i bilo svašta. Bilo je batina, pa, bogme, i razbijenih glava. I od toga doba manje ih diraju. Osobito u selu ni za živu glavu niko to ne sme ni da spomene; štaviše, sad još hvale mesto da je suvo i ocedno, i da mu i ne treba trotoar. No, međutim, nije bas ni tako.
Naprotiv. Ispred svake kuće ima jendek pun vode, koji se nikad ne prazni; jer taman da presuši, a ono po “Bečkerečkom velikom kalendaru” udari blagoslov iz neba, i jendek se napuni opet kao što je i bio, i nudi i mami na uživanje i danju i noću. Danju gaze po vodi komšijska dečurlija i kvase turove, a i noću je jedna lepota slušati žabe kad počnu da pevaju. Pojedine pevace već poznaje sav komšiluk po glasu. Tako, na primer, jedan se žabac već nekoliko godina dere koliko ga grlo donosi; ima glasinu kao bik, pa se čuje sa pola atara koliko je grlat. Niko ga nije dirao, pa čak ni nestašna dečurlija, koja su posle kiše onako rado i veselo gazila po bari, ni ona ga nisu dirala; po svoj prilici, tu je dočekao duboku starost, i pošao tragom starijih svojih.
Mesto je bilo veliko, a pobožni parohijani tako imućni da su komotno mogli ne dva, dva puta po dva popa izdržavati, zajedno sa njihovim popadijama i ćerkama. Paori su bili pobožni ljudi, te držali svečare, a popovi im sekli kolače, pa novaca dosta. Bilo u selu dobrih momaka na ženidbu i lepih devojaka na udaju, a rogljeva u selu dosta baš kao praznika u godinu, pa svakog praznika ili nedelje na drugom roglju igra kolo, pa se sve pozaljubljivalo jedno u drugo sve do ušiju. A najčešće se ipak skupljali i igrali na roglju kod Nece birtaša, gde je pod jalovim dudom igralo kolo.
Svirac svira tako cele godine, a kad se obere kukuruz, onda se zna šta je njegovo. On niti ga seje, niti okopava, pa opet njemu dobro; njegovu kukuruzu ne može da naškodi suša. Zato se i govorilo po selu kad neko za nešto ne mari: “E”, vele, “mari on za to k'o Sovra gajdaš za kišu”, ili: “Tiče ga se to mnogo k'o Sovre gajdaša suša!” On ponese samo gajde, pa kad ga zapitaju: “Kuda Sovro?” a on im veli: “Idem da okopam ku'ruz!” A umeo je đavolski lepo da svira i da namiguje, onako krivovratast. Bečkerečki notaroš kad tera kera – obično posle asentirunga – ne može bez njega; odmah: “Daj Sovru”, veli “daj, daj desnu ruku našu”, veli gospodin notaroš, pa mu zalepi pola desetice na šešir, a Sovra duva za onu drugu polovinu kao besan. A u kolu kad svira, pa kad stane pred neku gazdačku devojku pa svira, a ona zna ko ga je poslao pred nju, pa samo gleda ulevo u zemlju, pa sve veze, dok se ne oznoji ispod nosa, pa dobije kao neke male brčiće kao od rose. A i samo srce drukčije se razđipa kad Sovra svira. A u kolu je sve bilo zaljubljeno; svak ima svoju, pa ne da drugom do nje, nego se kolju kao kere svake nedelje.
A što se zaljubljivalo, to se ponajčešće i uzimalo. A kad dođe do svatova, onda nije dobro samo mladi i mladoženji, ne dobijaju samo oni svako svoje, nego i drugi svet. Pa kad dobro prolazi i kad se lepo provodi Gliša Sermijaš, koga obično niko i ne zove u svatove, – jer kad se slučajno opije, a to je redovno slučaj kod njega, tera svakoga da peva pesmu: “A-a-a, dragi brate komšija, Ako ‘oćeš veseo biti, A ti moraš s nama piti”, pa sipa za vrat vino; a i inače je nesnosan, – onda zlo i naopako, da se ne provede lepo i ne prođe dobro i gospodin popa, koga naročito zovu, i najuglednije mu mesto daju za stolom, jer zbog svatova je valjda i postala ona reč: Trista, bez popa ništa”….