U drami Julije Cezar Kasije kaže Brutu: „Ljudi su ponekad
gospodari svoje sudbine“. Ali da li je to tačno? Ili je sve što činimo
predodređeno, determinisano. Nekada je argument u prilog toj tezi glasio
da je bog svemoguć i izvan vremena, tako da uvek zna šta će se
dogoditi. Ali kako onda imamo slobodnu volju? I ako je nemamo, kako
možemo biti odgovorni za svoje postupke? Kako kazniti čoveka za koga je
predodređeno da opljačka banku?
U novije vreme argument u prilog determinizmu zasniva se na nauci.
Izgleda da postoje precizni zakoni koji određuju kako će se razvijati
vasiona i sve u njoj. Iako još nismo ustanovili sve zakone koji rukovode
ovim procesima, znamo dovoljno za osnovnu orijentaciju. Da li ćemo
otkriti preostale prirodne zakone ostaje da se vidi. Ja sam u tome
optimista i smatram da ima izgleda da ih otkrijemo u narednih 20 godina.
Ali čak i ako nije tako, to ne utiče na problem kojim se ovde bavimo.
Činjenica je da postoji skup zakona koji određuju razvoj kosmosa od
njegovog nastanka. Možda ih je propisao bog. Ali onda je svakako
napustio (ili napustila) znani svemir.
Početnu konfiguraciju vasione možda je odredio bog, a možda zakoni
prirode. U oba slučaja, sve što se potom odvijalo bilo je u skladu sa
našim naučnim saznanjima i u tom smislu je teško tvrditi da smo mi
gospodari svoje sudbine.
Potraga za velikom objedinjujućom teorijom je dosta problematična.
Pre svega, ona bi trebalo da bude matematički sažeta i elegantna,
izuzetna u svojoj jednostavnosti. Ali kako jednačine mogu da izraze svu
složenost sveta oko nas? Da li je teorija svega odredila i da hit Sinéad
O’Connor bude na vrhu top lista ove nedelje, ili da Madonna bude na
naslovnoj strani Cosmopolitana?
Druga poteškoća u vezi sa idejom da je sve predodređeno teorijom
svega je to da je onda i sve što kažemo takođe predodređeno. Ali zašto
bi bilo predodređeno da to bude tačno? Nije li verovatnije da će to biti
pogrešno, jer na svaki tačan iskaz dolazi mnogo mogućih netačnih? Svake
nedelje poštar mi donese nekoliko teorija koje mi šalju razni ljudi.
Sve su one različite, a većina se međusobno isključuju. Ali pretpostavka
je da je velika teorija svega predodredila da svi ti autori smatraju da
su njihove teorije tačne. Zašto bi onda moj komentar na njih imao
ikakvu vrednost? Zar nisam i ja u podjednakoj meri predodređen velikom
objedinjujućom teorijom?
Treći problem u vezi sa opštom predodređenošću je naše uverenje da mi
ljudi imamo slobodnu volju – da uživamo slobodu izbora da li ćemo nešto
učiniti ili ne. Ali ako je sve predodređeno zakonima nauke, onda
slobodna volja mora biti samo privid, a onda se postavlja pitanje na
čemu se temelji naša odgovornost za ono što činimo? Ne kažnjavamo ljude
za počinjene zločine ako su sišli s uma, jer smo zaključili da u takvom
stanju oni nisu odgovorni za svoje postupke. Ali ako smo svi
predodređeni velikom objedinjujućom teorijom, onda niko nije odgovoran
za ono što čini.
O ovim problemima determinizma raspravlja se već vekovima. Ali te
rasprave su pre svega bile akademske, budući da smo bili daleko od
potpunijeg uvida u zakone prirode, a nismo znali ništa ni o nastanku
vasione. Ovi problemi danas postaju aktuelni zbog mogućnosti otkrivanja
velike teorije svega u roku od nekih 20 godina. Takođe smo uvideli da je
početak kosmosa naučno objašnjiv. Sledi moj lični pokušaj objašnjenja
ovih problema. Ne obećavam veliku originalnost ili dubinu, ali to je
najbolje što imam da ponudim u ovom trenutku.
Evo najpre prvog problema: kako jedna srazmerno jednostavna i sažeta
teorija može da objasni nastanak ovako složene vasione kakva je naša?
Odgovor nam daje načelo neodređenosti kvantne mehanike, koje kaže da se
položaj i brzina čestica u kosmosu ne mogu izmeriti istovremeno sa
velikom preciznošću: što tačnije merite njihov položaj, to manje
precizno merite njihovu brzinu, i obratno. Ova neodređenost nije tako
značajna sada, kada su stvari u svemiru prilično razmaknute, pa mala
neodređenost u pogledu položaja ne znači mnogo. Ali u ranoj vasioni sve
je bilo veoma zbijeno, tako da tu imamo puno neodređenosti, a uz to i
više mogućih početnih stanja vasione. Ona su se razvila u celu porodicu
različitih istorija vasione. Većina njih ima slične makro-osobine, u
smislu da one opisuju vasionu koja je jednoobrazna i koja se širi.
Razlike među njima se javljaju u pogledu razmeštaja zvezda, a još više u
pogledu toga ko će se naći na naslovnim stranama časopisa (ukoliko u
njima uopšte ima časopisa). Prema tome, složenost vasione i njene
pojedinosti u ranim fazama nastaju pod uticajem načela neodređenosti.
Otuda proishodi mnoštvo mogućih istorija vasione. Među njima bi
postojala i takva u kojoj su nacisti dobili Drugi svetski rat, premda bi
njena verovatnoća bila niska. Mi živimo baš u istoriji u kojoj su
saveznici pobedili u ratu, a Madona se pojavila na naslovnoj strani Cosmopolitana.
Razmotriću sada drugi problem. Ako je sve što činimo određeno velikom
teorijom svega, zašto bi to značilo da su zaključci o vasioni ispravni,
a ne pogrešni? Zašto bi bilo šta što kažemo imalo neku vrednost? Moj
odgovor na ovo pitanje zasniva se na Darvinovoj ideji prirodne
selekcije. Neki sasvim primitivni oblici života spontano su nastali na
Zemlji kao ishod slučajnog kombinovanja atoma. Najraniji oblik života
verovatno je bio neki veliki molekul. Ali on nije imao DNK, zato što su
izgledi da se to dogodi slučajnim kombinovanjem veoma mali.
Taj rani oblik života počeo bi da se razmnožava. Kvantno načelo
neodređenosti i neuređena toplotna kretanja atoma uslovili bi da dođe do
izvesnog broja grešaka pri razmnožavanju. Većina ovih grešaka bila bi
kobna po opstanak organizma ili po njegovu sposobnost da se dalje
razmnožava. Takve greške ne bi se prenele na potonja pokolenja, već bi
nestale zajedno sa nestankom organizma. Slučajni mali broj grešaka bi
vodio uspehu: takvi organizmi bi imali više izgleda da prežive i da se
razmnožavaju. Oni bi zamenili prvobitne, lošije sklopljene organizme.
Nastanak dvostrukog spiralnog ustrojstva DNK moglo je da bude jedno
od tih poboljšanja u ranim fazama. Bio je to verovatno takav napredak da
je došlo do potpune zamene svih prethodnih oblika života, ma kakvi oni
bili. Onda je evolucija napredovala i dovela do razvoja centralnog
nervnog sistema. Stvorenja koja su shvatala implikacije podataka
sakupljenih pomoću čula, a potom delala u skladu s njima imala su veće
izglede da opstanu i ostave potomstvo. Ljudska rasa je nastavila ovo
napredovanje do nove faze. Mi smo veoma slični višim majmunima po
telesnom sklopu i DNK, ali mala varijacija u našoj DNK omogućila nam je
da razvijemo jezik. To je značilo da možemo da prenosimo informacije i
sakupljeno iskustvo sa pokolenja na pokolenje, najpre usmeno, a onda i u
pisanom obliku. Pre toga su se tekovine iskustva prenosile jedino
sporim procesom kodiranja u DNK posredstvom nasumičnih grešaka pri
razmnožavanju. To je za posledicu imalo dramatično ubrzanje evolucije.
Bilo je potrebno više od tri milijarde godina da razvoj stigne do
ljudske rase. Ali tokom poslednjih deset hiljada godina usavršili smo
pisani jezik. To nam je omogućilo da prevalimo put od pećinskih ljudi do
stvorenja sposobnih da postavljaju pitanja o krajnjoj teoriji vasione.
Pritom nije došlo do značajne biološke evolucije ili promene ljudske
DNK. Prema tome, naša inteligencija, naše umeće da izvlačimo ispravne
zaključke iz informacija koje nam pružaju naša čula potiču još iz
pećinskog razdoblja, pa i od ranije. Naša inteligencija je zasnovana na
našoj sposobnosti da ubijamo određene životinje radi hrane, kao i
veštine izbegavanja da sami postanemo žrtve drugih životinja. Izuzetno
je to što su nam mentalne osobine odabrane za te svrhe i dalje od velike
koristi pod veoma različitim okolnostima u našem vremenu. Izgledi za
opstanak verovatno nam se neće mnogo poboljšati ako dođemo do velike
teorije svega ili rešimo problem predodređenosti. Ali inteligencija koju
smo razvili iz drugih razloga nam omogućava da proniknemo u ispravne
odgovore na ta pitanja.
I nekoliko reči o trećem problemu – pitanju slobodne volje i
odgovornosti za ono što činimo. Mi imamo subjektivni osećaj o tome ko
smo i šta činimo. Ali to lako može biti samo privid. Neki ljudi misle da
su Julije Cezar ili Napoleon, ali oni ne mogu svi biti istovremeno u
pravu. Da bismo ustanovili da li neki organizam ima slobodnu volju
potreban nam je spoljni test objektivnosti. Primera radi, zamislimo da
nam u posetu dođe „mala zelena osoba“ sa nekog drugog sveta. Kako da
ustanovimo da li ona ima slobodnu volju ili je to samo robot,
programiran da reaguje kao da nam je sličan?
Izgleda da je krajnji objektivni test slobodne volje u sledećem: može
li se predvideti ponašanje nekog organizma? Ako može, onda on nema
slobodnu volju već je predodređen. S druge strane, ako se njegovo
ponašanje ne može predvideti, može se pretpostaviti da on ima slobodnu
volju.
Ovakvoj definiciji slobodne volje možemo zameriti to što ćemo, pošto
jednom ustanovimo teoriju svega, moći da predviđamo ljudske postupke. A
naš mozak je takođe podložan i načelu neodređenosti. Postoji, dakle,
element haotičnosti u ljudskom ponašanju koji je u vezi sa kvantnom
mehanikom. Ali te energije u našem mozgu su niske, tako da je dejstvo
neodređenosti kvantne mehanike u tom smislu malo. Pravi razlog zašto ne
možemo da predvidimo ljudsko ponašanje jeste to što je ono naprosto
previše složeno. Već su nam poznati osnovni fizički zakoni koji
upravljaju aktivnošću mozga i oni su srazmerno jednostavni. Ali ljudski
mozak sadrži oko 10 na 26 ili sto miliona milijardi milijardi čestica.
To je daleko, daleko previše da bismo ikada bili u stanju da rad našeg
mozga uobličimo jednačinama i time predvidimo kako će se on ponašati ako
su nam dati njegovo početno stanje i podaci koji se preko živaca
slivaju u njega. U stvari, mi ne možemo da izmerimo ni to početno
stanje, jer bismo za to morali da rastavimo mozak. Čak i kada bismo to
učinili, i dalje bi bilo previše čestica koje bi trebalo uzeti u obzir.
Isto tako, mozak je verovatno veoma osetljiv na početno stanje – mala
promena u njemu može dovesti do veoma velike promene kasnijeg ponašanja.
Prema tome, iako su nam poznate temeljne jednačine koje upravljaju
mozgom, nismo ni blizu toga da pomoću njih predvidimo ljudsko ponašanje.
Ova situacija javlja se u nauci kad god imamo posla sa makroskopskim
sistemima, zato što je broj čestica uvek preveliki da bi postojali
izgledi za rešenje temeljnih jednačina. Ono čemu tada pribegavamo jesu
efektivne teorije. Posredi su približnosti kod kojih veoma veliki broj
čestica biva zamenjen malim brojem veličina. Primer za to je mehanika
fluida. Neka tečnost poput vode sastoji se iz milijardi i milijardi
molekula koji su sačinjeni od elektrona, protona i neutrona. Ako je
shvatimo kao neprekidni medijum koji se odlikuje samo brzinom, gustinom i
temperaturom dobijamo zgodnu približnost. Predviđanja efektivne teorije
mehanike fluida nisu tačna – pogledajte samo vremenske prognoze – ali
su dovoljno dobra za projektovanje brodova ili naftovoda.
Hoću da kažem da su pojmovi dobre volje i moralne odgovornosti za
naše delanje zapravo efektivna teorija u smislu mehanike fluida. Moguće
je da je sve što radimo predodređeno nekom teorijom svega. Ako ta
teorija predviđa da ćemo umreti na vešalima, onda se nećemo utopiti. Ali
morali biste biti jako sigurni da su vam suđena vešala da biste se po
buri otisnuli na more u malom čamcu. Zapazio sam da čak i ljudi koji
tvrde da je sve predodređeno i da to ni na koji način ne možemo da
promenimo dobro pogledaju levo i desno pre nego što pređu ulicu. Možda
je stvar u tome što oni koji ne pogledaju ne prežive, pa nemamo njihovu
verziju događaja.
Naše ponašanje se ne može zasnivati na zamisli da je sve
predodređeno, zato što se ne zna šta je predodređeno. Umesto toga, valja
prihvatiti efektivnu teoriju da posedujemo slobodnu volju i da smo
odgovorni za svoje postupke. Ova teorija nije upotrebljiva za
predviđanje ljudskog ponašanja, ali je prihvatamo kao operativno
dovoljnu za život. Postoji i darvinovski razlog zbog koga verujemo u
slobodnu volju: društvo u kome se jedinka oseća odgovornom za svoje
postupke ima više izgleda da radi timski, da preživi i raširi svoje
vrednosti. Mravi su primer odličnog timskog rada, ali njihovo društvo je
statično. Ono nije u stanju da reaguje na nepoznate izazove niti da
razvija nove mogućnosti. Ali skup slobodnih jedinki koje dele iste
ciljeve ima veću fleksibilnost u preduzimanju novih koraka.
Pojam slobodne volje ne pripada osnovnim zakonima nauke. Ako se
pokuša izvođenje ljudskog ponašanja iz zakona nauke zapada se u logički
paradoks samoreferentnih sistema. Ako bi se ono što čovek čini moglo
predvideti pomoću nauke, sam čin predviđanja bi menjao sled događaja. To
je slično problemima sa kojima bismo se suočili pri putovanju kroz
vreme, što je mogućnost u koju veoma sumnjam. Kada biste mogli da vidite
šta će se dogoditi u budućnosti onda biste to mogli da promenite. Ako
biste znali koji konj će pobediti na trci Grand National, mogli biste da zgrnete bogatstvo kladeći se na njega. Ali taj čin bi promenio odnose na kladionici. Dovoljno je videti film Povratak u budućnost da bi se shvatilo koliko je to komplikovano.
Paradoks vezan za predviđanje vlastitih postupaka u bliskoj je vezi
sa problemom koji sam pomenuo ranije: da li konačna teorija svega
omogućava ispravne zaključke o njoj? Verujem da nam tu pomaže Darvinova
ideja prirodne selekcije. Ona bi trebalo da nas uputi na skup fizičkih
zakona koji su se pokazali uspešnima. Ali oni se ne mogu primeniti na
predviđanje ljudskog ponašanja – i to iz dva razloga. Prvo, nismo u
stanju da ih povežemo jednačinama. Drugo, čak i da to možemo, sam čin
izricanja predviđanja poremetio bi sistem. Umesto toga, prirodni odabir
nas pre upućuje na prihvatanje teorije slobodne volje. Ako se prihvati
da su postupci neke osobe plod njenog slobodnog izbora, onda se ne može
tvrditi da su oni u nekim slučajevima određeni spoljnjim silama.
Predstava o „gotovo slobodnoj volji“ lišena je smisla. Ali ljudi
uglavnom brkaju činjenicu da se ponekad može pogoditi najverovatniji
izbor neke jedinke – sa okolnošću da taj izbor nije slobodan. Ja mogu da
pogodim da ćete svi vi danas večerati, ali vi ste sasvim slobodni da
odaberete da gladni odete u krevet. Primer ovakvog brkanja stvari je
doktrina o smanjenoj odgovornosti: u pitanju je zamisao o tome da osobe
ne treba da budu kažnjene za svoje postupke ako su bile pod stresom.
Nije isključeno da su veći izgledi da će neko počiniti antidruštveni čin
dok je pod stresom. Ali to ne znači da treba da povećamo izglede za
takav ishod smanjenjem kazne za njega.
Istraživanje temeljnih zakona nauke i izučavanje ljudskog ponašanja
valja držati u zasebnim odeljcima. Iz razloga koje sam prethodno
objasnio, naučni zakoni se ne mogu koristiti za objašnjenje ljudskog
ponašanja. Ali možemo se nadati svetu zasnovanom na inteligenciji i moći
logičkog mišljenja koje smo razvili kroz prirodnu selekciju. Pomoću nje
smo razvili i neke druge osobine kao što je na primer agresivnost. Ona
nam je davala prednost u doba pećinskih ljudi i ranije, tako da ju je
prirodna selekcija sačuvala. Ogromno povećanje naših razornih moći na
temelju moderne nauke i tehnologije pretvorilo je agresivnost u veoma
opasno svojstvo koje je postalo pretnja opstanku cele ljudske rase.
Nevolja je u tome što su naši agresivni nagoni ukodirani u naš DNK. On
se menja jedino biološkom evolucijom u vremenskim rasponima koji traju
milionima godina, dok se naše moći uništenja povećavaju u vremenskim
rasponima evolucije informacija, koji sada iznose jedva 20 ili 30
godina. Ako ne budemo uspeli da inteligencijom zauzdamo agresivnost,
ljudska rasa neće imati puno izgleda za opstanak. Ali dok ima života,
ima i nade. Ako uspemo da preživimo narednih stotinak godina, raširićemo
se na druge planete, a možda ćemo krenuti i ka dalekim zvezdama. Ovo će
znatno smanjiti verovatnoću da cela ljudska rasa bude zbrisana u nekoj
globalnoj kataklizmi kao što je nuklearni rat.
Da rezimiramo: raspravljao sam o nekim problemima koji se javljaju
ako se pretpostavi da je u vasioni sve predodređeno. Prilično je
svejedno da li iza tog determinizma stoje svemogući bog ili zakoni
nauke. Može se, naime, uvek reći da su zakoni nauke izraz božje volje.
Razmatrao sam tri pitanja. Prvo, kako složenost vasione i svaka njena
beznačajna pojedinost mogu biti predodređene jednostavnim skupom
jednačina? Drugim rečima, može li se stvarno verovati u to da bog stoji
iza svih trivijalnosti, kao što je ta ko će se pojaviti na naslovnoj
strani Cosmopolitana? Odgovor izgleda glasi da iz načela
neodređenosti kvantne mehanike proističe da postoji ne samo jedna
istorija vasione već ceo skup mogućih istorija. One mogu biti slične u
velikim razmerama poređenja, ali će se zato veoma razlikovati u
svakodnevnim razmerama. Dogodilo se da mi živimo u jednoj posebnoj
istoriji koja se odlikuje određenim posebnostima i pojedinostima. Ali
postoje veoma slična inteligentna bića koja žive u istorijama koje se
razlikuju od naše po tome ko je pobedio u ratu i ko je na vrhu liste
hitova. Beznačajne pojedinosti naše vasione nastaju kombinacijom
temeljnih zakona sa kvantnom mehanikom i njenim elementima neodređenosti
ili nasumičnosti.
Drugo pitanje je bilo: ako je sve predodređeno nekom temeljnom
teorijom, onda je i ono što kažemo o toj teoriji takođe predodređeno –
ali zašto bi bilo predodređeno da to bude tačno, a ne pogrešno ili
nebitno? Moj odgovor na ovo pretpostavlja pozivanje na Darvinovu teoriju
prirodnog odabira: samo one jedinke koje izvlače ispravne zaključke o
svetu koji ih okružuje imaće izgleda da prežive i ostave potomstvo.
Treće pitanje je glasilo: ako je sve predodređeno, šta je onda sa
slobodnom voljom i našom odgovornošću za postupke koje preduzimamo?
Jedini objektivan test o tome da li neki organizam ima slobodnu volju
jeste to da li se njegovo ponašanje može predvideti. Kada su posredi
ljudska bića, uopšte nismo u stanju da koristimo temeljne zakone da
bismo predvideli šta će ona učiniti – iz dva razloga. Prvo, ne možemo da
rešimo jednačine za veoma velike brojeve čestica koje su tu posredi.
Drugo, čak i kada bismo mogli da rešimo jednačine, sam čin dolaska do
nekog predviđanja doveo bi do poremećaja sistema i mogao bi da vodi ka
drugačijem ishodu. A ako ne možemo da predviđamo ljudska ponašanja,
možemo da pribegnemo priručnoj teoriji prema kojoj su ljudi slobodni da
biraju šta će učiniti.
Kako izgleda, postoje jasna preimućstva u pogledu opstanka ako
verujemo u slobodnu volju i odgovornost za vlastite postupke. To znači
da je ovo uverenje osnaženo principom prirodne selekcije. Da li je
osećanje odgovornosti, koje se prenosi jezikom, dovoljno da stavi pod
kontrolu nagon za agresivnošću, koji se prenosi preko DNK – ostaje da se
vidi. Ako to nije slučaj, ljudska rasa će postati jedan od ćorsokaka
prirodnog odabira. Možda će neka druga rasa inteligentnih bića negde
drugde u galaksiji uspeti da uspostavi bolju ravnotežu između
odgovornosti i agresivnosti. Ukoliko je to posredi, mogli bismo
očekivati da oni stupe u kontakt sa nama, ili da bar otkrijemo njihove
radio-signale. Možda su oni svesni našeg postojanja, ali ne žele da
obznane svoje prisustvo. To može biti mudar potez kada se pogleda naš
dosije.
Ukratko, naslov ovog ogleda iskazan je u obliku pitanja: da li je sve
predodređeno? Odgovor glasi: jeste, predodređeno je. Ali sasvim bi
moglo biti i da nije tako, jer nikada nećemo doznati šta je tačno
predodređeno.
Predavanje održano na seminaru Sigma kluba, na univerzitetu Kembridž u aprilu 1990, iz knjige Crne rupe i bebe-vaseljene, prevod Zoran Živković, Izdavački atelje Polaris, Beograd, 1995.