Feminizam nije,
dakle, ono što Asja, Maša, Daša žele da feminizam bude. On je borba za
potpunu emancipaciju žena. Kad kažem potpunu, ne mislim dopola ili samo
malo, već upravo to – potpunu. Bez izuzetka i kojekakvih „osim“ i „ali“.
Feminizam predstavlja kolektivni napor žena da riješe probleme s kojima
se susreću svakodnevno, a koje ne mogu riješiti same. Ti
su problemi o kojima govorim institucionalni i također su, kao što je
slučaj s feminizmom, rezultat nečijeg grupnog političkog napora, a ne
pojedinačnog djelovanja i stoga mu se samo grupno, odnosno feministički
možemo i suprotstaviti.
Čemu medijski spin o feminizmu kao isključivo pojedinačnom iskustvu
služi? Da bi se žene mogle izboriti za ravnopravnost u društvu, tog
društva u prvom redu mora biti. Politika koja ne želi ravnopravnu
distribuciju moći i materijalnih dobara ne želi imati posla s društvom,
već samo s pojedincima koji joj ne mogu ništa. Pojedinac, u političkom
smislu, zauzima slabu pregovaračku poziciju. Kad nas, dakle,
korporativni i mainstream mediji uvjeravaju da je svatko od nas tvorac
vlastite sreće, žele nas politički oslabiti. Patrijarhat je, na primjer,
megalomanski politički projekt koji jedna žena samostalno ne može
razmontirati, koliko god nesretna bila, jer nema dovoljno resursa,
vremena i energije da se pozabavi svim vidovima u kojima se on danas
javlja: u kulturi, u obrazovanju, u sportu, i tako dalje. Isto važi i za
kapitalizam.
Ne čudi stoga što feminizam ima socijalistički, sindikalistički
predznak (na što bi nas Osmi mart trebao podsjetiti), jer u društvu
kakvo trenutno jest, podijeljenom, devastiranom, žene ne mogu nikada
postati potpuno ravnopravne zato što to nisu ni muškarci. Da bi bile
ravnopravne – društvo moraju promijeniti iz temelja. S ozirom na
radikalnu prirodu feminističke teorije i politike koja traži duboke
strukturne promjene, logično je da kapitalističke i patrijarhalne
institucije feminizam žele medijski diskreditirati. Predrasuda da je u
srcu feminizma kompeticija između muškaraca i žena potpuno je
deplasirana i neistinita, ali je svejedno rasprostranjena jer je mediji
drže u životu zato što im je u interesu da javnost ima iskrivljenu,
karikaturalnu sliku o tome što feminizam jest. A da toj iskrivljenoj
slici daju legitimitet, isti ti mediji, ti bastioni kapitalizma i
patrijarhata, za sugovornike najčešće biraju žene koje kao da su o
feminizmu učile upravo od njih.
Ovogodišnji me Osmi mart, Međunarodni dan žena, ponovno podsjetio na
činjenicu da feministkinje jako dobro znaju što žele, ali im se ne
dopušta da to javno kažu jer smo umjesto glasa feminističke politike u
medijima uglavnom gledale i slušale žene koje misle da je feminizam,
kako je Lana nedavno u Forsiranju feminizma
napisala, „individualiziran i fokusiran na osobnu slobodu i sreću“.
Razlog zbog kojeg najčešće prozivam žene, pogotovo one koje se olako
deklariraju kao feministkinje, leži upravo u toj diskrepanciji između
feminističke politike i načina na koji te žene o njoj odbijaju i ne
znaju govoriti. Umjesto asertivnog govora o vrijednostima feminizma za
sve žene, gladamo kako te iste žene feminizam koriste za vlastitu
afirmaciju i to nauštrb emancipacije.
Uzmimo na primjer novinarku Novog lista Sandru Sabovljev koja je mislila da je super ideja izjavu o neravnopravnosti spolova uzeti od Dubravke Šuice, HDZ-ove zastupnice koja je u Europarlamentu, zajedno s Ružom Tomašić i Ivanom Maletić, prije točno godinu dana glasala PROTIV ravnopravnosti spolova. I evo, godinu dana kasnije Šuica je „feministički“ izvor za Novi list
i govori kako smo „daleko od ravnopravnosti“, poručuje da bi žene
„stvar trebale uzeti u svoje ruke“ i „apelira na žensku populaciju da se
aktivira i bude samosvjesnija u participiranju u društvu“. Ajde da to
prevedemo s licemjernog na regularni hrvatski jezik. Šuica će, dakle,
glasati da vrijedi manje od muških kolega u politici i općenito, ali to
neće reći u medijima otvoreno. Umjesto da je prozove zbog toga što je
direktno odgovorna za neravnopravnost žena i politički podržava
patrijarhat, novinarka Šuici daje prostor da se svrsta na stranu žena
koje je tim glasovanjem i svojom političkom karijerom iznevjerila.
Jedan od izvora novinarke za članak objavljen baš na Dan žena bila je
i Ida Prester, pjevačica poznata po svom dugogodišnjem feminističkom
angažmanu. Feministička karijera Ide Prester razvila se, zanimljivo, iz
njezine nedavne antifeminističke tirade na tportalu zbog koje je, kako vidimo, njezino mišljenje o „ženskim pitanjima“ medijima iznenada postalo jako važno. Zašto Novi list
traži „feminističko“ mišljenje od Ide Prester, ali ga ne traži, na
primjer, od feministkinja Ankice Čakardić i Lane Pukanić koje su je otvoreno kritizirale
zbog izrazito problematičnih izjava? Zato što one vrlo dobro znaju da
feminizam nije „sloboda da žena bude što god poželi“. Njih su dvije, za
razliku od Prester, svjesne toga da žene nisu i ne mogu biti slobodne u
patrijarhatu, da ne mogu biti slobodne u sistemu koji daje glas Dubravki
Šuici kako bi ga ona potom samoj sebi i drugim ženama oduzela
politički, demokratskim putem.
Sandrina kolegica iz Novog lista, Maja Hrgović, gostovala je 8. marta u emisiji Nedjeljom u 2.
I također se, kao i Sandra Sabovljev, pozvala na autoritet Ide Prester.
Hrgović se, doduše, nije mogla sjetiti nijedne svoje kolegice hrvatske
književnice koju bi mogla gledateljicama preporučiti kao izvrsno štivo,
ali s imenom Ide Prester nije imala problema jer Hrgović kao i pjevačica
feminizam osjeća vrlo individualno o čemu svjedoči njezina ideja da
šovinizma i mizoginije u društvu ne bi bilo da su ljudi samo malo
ljubazniji i da se drže bontona. Ne znam samo kako se nijedna
feministička teoretičarka prije nje toga nije sjetila! Hrgović je
ustvrdila i da je umjetnost iznad bilo kakve kritike, pa tako valjda i
feminističke, te je ponovila, to jest malo preformulirala ideju koju je
Prester iznijela – da ne treba uvijek forsirati feminizam, odnosno da
feminizam treba imati granicu.
Granica o kojoj novinarka i književnica Maja Hrgović govori doista
postoji. To je granica koja je feminizmu nametnuta medijskim
revizionizmom feminističke povijesti i marketinškim trikovima koji
feminizam trebaju prodati kao iskustvo koje varira od žene do žene. Nije
slučajnost da žene koje govore antifeminističke stvari u medijima
postaju odjednom glavni eksperti za feminizam. Nije slučajnost što se
Hrgović poziva na Prester, a njezina kolegica upravo od Prester traži
izjavu. I definitivno nije slučajnost što je Sabovljev za potrebe svog
teksta iz hibernacije izvukla Đurđu Knežević jer se i ona nedavno na tportalu svrstala na stanu Ide
kako bi se, iz sebičnih i nimalo feminističkih pobuda, obračunala s
Centrom za ženske studije čiji obrazovni program trenutno vodi Ankica
Čakardić.
Ta medijska mreža koja se stvara kao mrtvački pokrov za feminizam
koristi dijelove feminističkog diskursa kako bi stvorila privid sukoba
unutar samog feminizma, odnosno privid da je razlika između
feminističkog kolektiviteta i individualiziranja feminizma pitanje
nijanse, a ne fundamentalna i nepremostiva. Znak je najgoreg cinizma
medijski pomovirati Dubravku Šuicu na Dan žena i glas davati
feministkinjama koje o feminizmu ne znaju reći ništa pametno.
Feminizam, kako sam na početku rekla, traži potpunu emancipaciju svih
žena, ali i muškaraca. Ne djelomičnu i ALI jednakost, već potpunu i
neopozivu ravnopravnost. To je ono što feministkinje žele. Sve su drugo
medijske opsjene. Sve su drugo laži.
Izvor MUF