Svaki građanin u ovome ratu može sa užasom posvjedočiti onome što bi mu možda povremeno palo na um u vremenima mira – da je država zabranila pojedincu činjenje zlodjela ne zbog toga što ih želi iskorjeniti nego zato što ih želi monopolizirati, jednako kao so ili duvan.
Zaraćena si država dopušta svako takvo nedjelo,svaki čin nasilja koji bi za pojedinca bio sramotan. Protiv neprijatelja se koristi ne samo prihvatljivim ratnim lukavštinama nego i namjernim obmanama i lažima – do stepena za koji seč ini da nadmašuje uobičajene postupke prijašnjih ratovanja.
Država kod svojih građana inzistira na krajnjem stepenu poslušnosti i žrtvovanja, ali ih istovremeno tretira poput djece prekomjernim tajenjem i cenzurisanjem vijesti i izražavanja mišljenja, što u ljudima čiji je intelekt time potisnut izaziva bespomoćnost u odnosu na bilo koji nepovoljan tok događaja i svaku prijeteću glasinu.
Samu sebe odrješuje svih garancija i dogovora na koje su se obavezale druge države i besramno priznaje svoju lakomost i žudnju za moći, za što se od pojedinca zatim očekuje da isto odobri u ime patriotizma.