Razgovor sa Davidom Runcimanom, autorom knjige „How democracy ends / Kraj demokratije“, vodio Joshua Cohen, glavni urednik časopisa Boston Review
Rekao si da demokratija prolazi kroz krizu srednjeg doba.
Takođe si rekao i da je moguće da ona propadne, a da istovremeno ostane
neokrnjena. Ilustracija ove teze nalazi se u epilogu tvoje knjige, koji
je smešten u 20. januar 2053. Zašto baš ovaj datum?
Ne možemo znati mnogo toga o drugom delu 21. veka; on je za nas skoro
nezamisliv, uzimajući u obzir brzinu kojom se svet menja, ali postoji
par stvari koje možemo znati. Jedan datum u kalendaru koji izgleda
relativno fiksirano je i taj redovni datum inauguracije predsednika SAD.
Prilično sam uveren da će se u Americi i dalje održavati predsednički
izbori, između ostalog i zato što su se do sada uvek održavali – uprkos
građanskim ratovima i mnogo težim ekonomskim krizama od ove kroz koju
smo nedavno prošli. Izbori će stoga nastaviti da se održavaju i ja
spekulišem o izboru predsednika u sistemu koji je još uvek
prepoznatljivo isti – on se i dalje bira kroz odgovarajući
institucionalni proces koji većina ljudi prepoznaje kao demokratski. Ali
ja se tu poigravam nekim promenama. Na primer, teško mi je da poverujem
da će političke partije i dalje funkcionisati na isti način i 2053.
U mom scenariju, tokom tih 35 godina politika se uopšte ne bavi
izazovima koji se tiču tehnologije i zaposlenosti, radničkih prava i
klimatskih promena, dakle fundamentalnim izazovima savremenog društva.
Sama demokratija se tretira kao ritual ispražnjen od sadržaja. Prolazimo
kroz njene ceremonije, ali njena supstanca je sve tanja. Moja knjiga je
zapravo polemička reakcija na mnoge druge
knjige sa sličnim naslovima. Nazivajući ovaj period krizom srednjeg
doba, želim da kažem da smo sada stigli tek do polovine jedne duge
priče. Ali kako se budemo približavali njenom kraju, moguće je da ćemo
otkriti da se demokratija tanji i prazni – mada ne puca.
Dakle, ona ne umire. Skončava pre uz jecaj, nego uz prasak.
Ono što mi se svidelo u epilogu tvoje knjige je to što više ne postoje
samo dve partije i što je elektorski koledž u izvesnoj meri reformisan.
Ti nam ne prikazuješ postepenost ovih malih kapilarnih reformi, tako da
je ono što vidimo prepoznatljivo, ali gore od ovoga što trenutno imamo. I
više liči na igrokaz nego ovo danas.
Tako i treba da izgleda. Između redova se može nazreti da je u
međuvremenu održano puno izbora i da su svaki od njih izgledali ili kao
kraj demokratije ili kao tačka preokreta nakon koje ćemo se vratiti na
pravi put – kao šansa da konačno nađemo rešenje ovog problema.
Dakle, imamo izbore. Imamo pobednika. Pobednik preuzima
vlast. I ako, kao Džozef Šumpeter, imamo vrlo minimalnu definiciju
demokratije, rekli bismo „Okej, demokratije ja opstala“. Ali ti kažeš da
ona propada, istovremeno ostajući neokrnjena. Šta je ono što
ovakav ishod čini propašću? Šta demokratija obećava, a što u ovom
scenariju ne ispunjava? Zašto je demokratija iz 2053. ispražnjena od
sadržaja?
Obećanje koje ovakva demokratija ne ispunjava je smislena promena –
čak i po Šumpeterovoj minimalističkoj definiciji. Simptomatično je da se
dobar deo naših kriterijuma za procenu demokratije oslanja na sredinu
20. veka i na ljude poput Šumpetera. Tu je na primer Čerčilova čuvena
izjava da je demokratija najgori od svih sistema, ako ne računamo sve
ostale. Četrdesetih godina prošlog veka, kada je on ovo izjavio,
postojale su realne alternative i one zaista jesu bile mnogo gore.
Ali čak i po Šumpeterovoj definiciji – koja se često podsmešljivo
prikazuje kao neka vrsta trgovačke manipulacije demokratijom, u kojoj se
ljudima prodaje lažna moć – čak i u njoj, promena vlasti je smislena,
jer je moć vlasti realna i neke stvari se zaista rešavaju. Značajno je
ko je na vlasti. Ono što sledi iz moje priče jeste da zaista značajne
stvari kojima bi trebalo da se bavimo – poput toga kako se upravlja
našim društvima – nisu ni dotaknute demokratskom promenom vlasti. Odnos
koji danas imamo prema kongresu, na primer, postao je odnos u kojem se
ništa ne rešava. To je sušta suprotnost smislenoj promeni. To je
neuspeh. U svojoj knjizi eksplicitno tvrdim da po mom mišljenju
demokratija ljudima obećava dve stvari: dostojanstvo (dajući im glas) i
rezultate. Ona obećava rešavanje problema. Verujem da će budućnost
demokratije biti obeležena sve većim razdvajanjem ove dve stvari. U ovom
svetu postoji rešavanje problema, ali se ono ne dešava putem
iskazivanja glasa građana – a to je poenta izbora.
Na izvestan način, mi prolazimo kroz fazu društva u kojoj nam pravo
glasa ne garantuje ljudsko dostojanstvo. Digitalne tehnologije obećavaju
više rešavanja problema i više mogućnosti da se čuje naš glas, ali one
ne obećavaju tešnju vezu između te dve stvari. Opis 2053. koji dajem u
svojoj knjizi ima za cilj da predstavi svet u kojem su ove dve stvari
međusobno dalje nego ikada ranije; u tom svetu postoji mnoštvo
nezavisnih kandidata koji su kao neke pop-zvezde; tu je i upotreba
tehnologije za različite vrste kampanja. Možda postoji i više rešavanja
problema, ali ono se ne odvija kroz ovaj proces.
U svojoj knjizi govoriš o tri vrste izazova za demokratiju –
državnim udarima, katastrofama i tehnologiji. Moglo bi se pomisliti da
je upravo tokom katastrofa mobilizacija glasača najvažnija za rešavanje
pravih problema, ali ti kažeš da zapravo nije tako. Umesto toga opisuješ
mešavinu mesečarenja i balansiranja. Šta pod tim podrazumevaš?
Deo glavne poente knjige je da se ukaže na razlike između 21. i 20.
veka. U 20. veku upravo je pretnja katastrofe – kroz svetski rat,
ekonomsku katastrofu i pretnju nasilja i sloma građanskog društva –
uspostavila vezu između glasa i rešavanja problema. Izazovi tih razmera –
koje danas zovemo egzistencijalnim katastrofama – mobilisali su ljude
za demokratiju. Rat za nacionalni opstanak kolektivizovao je iskustvo
rešavanja problema. Izazovi 21. veka odvijaju se u situaciji u kojoj rat
više ne znači rat za nacionalni opstanak. Pretnje klimatske katastrofe
ili nuklearnog rata ili tehnologije koja izmiče našoj kontroli ne
uklapaju se u ovaj model. Ove pretnje ne uspostavljaju vezu na isti
mobilišući način i verujem da je mnogo izglednije da ćemo se pred njima
paralisati.
Spasavanje sveta od nuklearne katastrofe ili od inteligentnih mašina
za koje se može ispostaviti da ne brinu za naše interese su izuzetno
složena tehnička pitanja, koja pothranjuju naše uverenje da je rešavanje
problema na neki način udaljeno od demokratskog života. To su domeni ne
samo eksperata, nego i onih izdvojenih tela koja lebde nad
demokratijom. I onda se naši strahovi, naše strepnje, uključujući i one
koji se tiču nasilja i tehnologije i budućnosti rada i smisla života,
izražavaju na način koji nije povezan sa demokratskim životom. Mislim da
upravo zbog toga u 21. veku imamo mnogo paralisaniju političku
zajednicu. Već je postao kliše reći da su problemi u izvesnom smislu ili
preveliki ili premali: jednom kada se izdignu do toga da postanu
autentično egzistencijalni, dakle da se tiču opstanka ljudske vrste,
demokratija se u izvesnom smislu parališe.
To me malo zbunjuje. Uzmimo na primer nuklearno naoružanje i
nuklearni rat – to je uvek bilo ekspertsko polje, u kojem tehnologija
igra značajnu ulogu, i u kojem postoji profesionalna kasta onoga što
Fred Kaplan u svojoj istoimenoj knjizi naziva Čarobnjacima Armagedona.
Ali 80-ih godina prošlog veka smo takođe imali i masovan pokret za
nuklearno razoružanje. Mislim da nije nerazumno tvrditi da je
antinuklearni pokret imao uticaja na kreiranje javnih politika tokom
80-ih. Slično je i sa klimatskim promenama: obećanje demokratske
politike klimatskih promena izgledalo bi sasvim drugačije da je
demokratska politika klimatskih promena u SAD drugačija.
Doba nuklearne države je veliki kontraprimer i velika zagonetka, jer
je demokratija tada cvetala. Zapravo, njeno zlatno doba je bilo upravo u
periodu od 1947 do 1989, kada je velika egzistencijalna pretnja za sve
nas bio upravo nuklearni Armagedon. Ali hladnoratovsko nuklearno
razoružanje je bilo specifičan izazov, jer su dve supersile držale ovo
naoružanje upereno jedna prema drugoj. Znali ste gde ciljate – ciljali
ste na vođstvo ovih država. Stvari su se promenile. Nuklearna pretnja
nije nestala, niti su ljudi prestali da je smatraju realnom, pa ipak ona
nije deo glasa u demokratiji. Nuklearna pretnja je danas u ogromnoj
meri rasuta, tako da je ljudima mnogo teže da znaju kako i gde da joj se
suprotstave.
U knjizi pominjem tri članka iz Njujorkera iz sredine 20. veka: članak Džona Heršija o Hirošimi, članak Rejčel Karson – Tiho proleće, i Ajhmana u Jerusalimu
Hane Arent. Sva tri članka se bave velikim egzistencijalnim izazovima
koji bi mogli uništiti sve nas, i sva tri su ogledi iz podizanja svesti.
Ali klimatske promene, na primer, predstavljaju posebnu vrstu izazova
zbog svojih vremenskih okvira i svog globalnog aspekta – suočiti se sa
klimatskim promenama nije isto što i suočiti se sa problemom upotrebe
pesticida u SAD. Isto tako, misliti o inteligentnim mašinama je za
demokratsku javnost mnogo teže nego misliti o ekonomskoj krizi. A što se
demokratija više istanjuje, ovo sve više postaje povratna sprega; sve
je teže poverovati da je moguće izaći na kraj sa ovim izazovima
demokratskim sredstvima, i tu veru je teško povratiti.
Postoji jedno pitanje o kokoški i jajetu na tu temu. Naravno
da je retrospektivno sve uvek jasno, ali početkom 50-ih godina prošlog
veka ljudi nisu očekivali ništa slično pokretu za građanska prava ili
ženskom pokretu. Tako da mogu da zamislim situaciju u kojoj će možda
2053, a možda i 2023. ljudi izveštavati o novom obliku i sposobnosti
demokratije da rešava velike egzistencijalne probleme, jer je u
međuvremenu nastao pokret koji je inicirao ovu transformaciju. Pitanje
je samo koliko je visoka ova prepreka?
To pitanje je sasvim na mestu, ali mislim da je ta prepreka viša nego
što se tebi čini. Ovde imamo posla sa dva problema: sa izazovom
kolektivnog delanja pod aktuelnim institucijama demokratskog života, i istovremeno
sa samom prirodom tih izazova. Nisam imao nameru da moja knjiga bude u
potpunosti pesimistična. Želeo sam da bude otvorena, ali ako u njoj ima
pesimizma, onda on potiče upravo otud što smatram da je ta prepreka viša
nego što se mnogima čini. Jer da je u pitanju samo jedna od te dve
stvari, da su ovi izazovi generalno gledano slični onima iz 20. veka,
samo se institucije istanjuju, onda bi se to moglo rešiti njihovim
oživljavanjem. Ili, u drugom slučaju, da su institucije jake, možda bi
bile u stanju da se nose sa ovim izazovima. Ali imamo problem na oba
fronta.
Ako bismo snizili ovu prepreku, u kojim tačkama misliš da bi
demokratija mogla biti u stanju da reši probleme i omogući individualno i
kolektivno dostojanstvo koje je obećala?
Živimo u vrlo binarnom političkom svetu, to je deo problema. Ili
demokratija ili ambis, ili demokratija ili fašizam. Ili ćemo dobiti ceo
paket, ili taj paket mora biti uništen. Međutim, ukoliko se demokratija
fragmentira, zreo odgovor bi bio prihvatiti da možda ipak ne možemo
imati sve. Možda moramo odlučiti koje delove želimo, koji delovi su
vredni. Skoro sigurno ima nade da će lokalna savremena demokratija biti u
stanju da proizvede nešto novo. Takođe, postoje mogućnosti da ljudska
bića razgovaraju, da izraze svoju zabrinutost, svoj bes, svoje strahove i
da se na taj način osnaže za rešavanje problema koji nadilaze
nacionalnu državu.
Neki od ovih problema ionako prevazilaze nacionalnu državu i
fundamentalno su odvojeni od lokalnog osnaživanja. Ta veza se raspada.
Neki od ovih problema će potpuno izmaći demokratskoj kontroli. Možda je
to nešto što moramo da prihvatimo. Možda upravljanje internetom nije
nešto što je prikladno demokratski kontrolisati, a opet na internetu,
koji pripada celom svetu, prostoru tehnologije koji pripada celom svetu,
mogući su neverovatni eksperimenti sa novim oblicima demokratskog
osnaživanja. Jedna od teza moje knjige jeste da ako već tražimo
istorijske analogije, 1890-e izgledaju kao mnogo bolji izbor nego
1930-e. Godine 1890-e su bile decenija populizma, nejednakosti i
tehnološke revolucije. One su bile i period teorija zavere i period mira
– zapravo, one su bile kraj relativno dugog perioda mira. Mislim da je
populizam proizvod mira, a ne rata.
Postoji verzija priče o 1890-ima koja uliva nadu – ova decenija je
dovela do izuma socijaldemokratije u Evropi i novih vrsta progresivne
politike u SAD, uključujući i razbijanje monopola. U knjizi razmatram i
pitanje šta bismo mogli da naučimo iz ovog istorijskog iskustva, i
mislim da ima osnova da verujemo da je i danas moguće uraditi nešto
slično. Postoje dve stvari koje se suprotstavljaju ovom optimističkom
scenariju. Prvo, na početku 20-og veka postojao je ogroman neostvareni
potencijal na nivou nacionalne države. Demokratija nije još uvek bila
zaista isprobana kao nacionalni projekat; ogroman broj građana još uvek
nije imao pravo glasa, žene nisu imale pravo glasa. U to vreme ni u
Evropi još nije postojala država blagostanja; plaćalo se vrlo malo
poreza i postojao je nacionalni dug. Sve ove stvari su na početku 20-og
veka postale katalizator za demokratsko rešenje ovih problema.
Mi ne posedujemo takav neispunjeni kapacitet, tako da moramo da ga
nađemo negde drugde. Ako želimo da postignemo nešto slično, moramo
pronaći nešto za šta možemo da kažemo: „hajde da isprobamo ovo, jer to
do sada nismo isprobali“. U SAD bi demokratija možda mogla biti način da
se ispuni obećanje jednakog tretmana ljudi bez obzira na njihovu rasu
ili veroispovest. Drugi očigledan razlog za pesimizam sastoji se u tome
što priča o početku 20-og veka ubrzo završava u Prvom svetskom ratu.
Moguće je izvući puno optimizma iz 20-og veka, ali ne smemo izgubiti iz
vida da je tadašnji uspeh zasnovan na kataklizmičkim događajima.
Zapanjujuće je koliko me često pitaju da li sam optimista ili
pesimista. Moj odgovor je da je svakako najbolje biti oba. Ideja da bi
to trebalo da bude nekakav izbor čini mi se blesavom. Zapravo, možda je
to najdublja od svih binarnih podela. Pa ipak, ljudi se sve više dele po
tom osnovu. Ako niste jedan od novih optimista, onda morate biti jedan
od proroka propasti.
Želeo bih da napravim razliku između optimizma i nade. Martin
Luter King je imao običaj da kaže da napredak ne dolazi na točkovima
nužnosti; to je ono što je nazvao mitom o protoku vremena. Ideja nade se
sastoji u tome da naš društveni i politički aktivizam nije unapred
osuđen na propast. Dakle, nema ničega u samoj prirodi stvari što stoji
na putu našim težnjama da stvorimo pravedniji i pristojniji svet – nema
tako visoke prepreke, ni tako duboke provalije koje se ne mogu
savladati.
Ta poenta se može formulisati i na drugi način: fatalizam je jako
opasan. Mislim da postoje i optimistički, baš kao i pesimistički oblici
fatalizma – postoji čak i aktivistički fatalizam. Mislim da ljudi mogu
biti masovno angažovani i podbunjeni politikom koja se zasniva na
premisi da je njihovo mišljenje i ponašanje fatalističko. Ne možemo ništa da uradimo povodom ovoga, ne možemo ništa da uradimo povodom onoga – ostaje nam samo da ispoljimo svoj bes i frustraciju. Živimo u vreme duboke političke frustracije.
Nadam se da je ono što pišem u izvesnom smislu antifatalistički, jer
ukazuje na mnoštvo mogućnosti za budućnost. Zato me frustrira
ograničenost istorijskih referenci koje nam stoje na raspolaganju: po
definiciji, budućnost mora biti otvorenija od prošlosti. Budućnost je
širom otvorena, i u tome moramo naći osnova za nadu. Ali u demokratske
politike koja su nam tako dobro poslužile u 20-om veku ne polažem puno
nade i ne verujem da će nam one biti od velike koristi u daljoj
budućnosti.
Boston Review, 11.07.2018.
Preveo Rastislav Dinić