Čini se da je Evropa preplavljena istorijskim preokupacijama. To bi
moglo da odredi budućnost kontinenta, jednako kao i ishod nemačkih
političkih neprilika, stanje italijanskih banaka ili odgovor na pitanje
da li će Britanija posle brexita uspeti da sklepa sporazum o tranziciji.
Građani Grčke su nedavno protestovali zato što susedna bivša jugoslovenska republika koristi ime Makedonija. U Parizu se vodi intenzivna debata o tome da li pisac Charles Maurras,
vodeća figura francuskog ultranacionalizma i antisemitizma s početka
20. veka i istaknuti pristalica Višijevog režima – zaslužuje zvaničnu
komemoraciju na okruglu godišnjicu svog rođenja (Maurras je rođen 1868).
Novi poljski zakon kojim se zabranjuje
svaka rasprava o ulozi Poljske u Holokaustu izazvala je razmenu oštrih
reči sa Izraelom i SAD. U Nemačkoj gde je AfD, stranka krajnje desnice, osvojila 94 sedišta u Bundestagu, lokalni berlinski političar (palestinskog porekla) predložio je da se za nove migrante uvede obavezna poseta memorijalnim kompleksima koncentracionih logora kao deo „kurseva integracije“.
Razmirice oko evropske istorije nisu nove. Jedan od primera je duga austrijska rasprava o tome šta uraditi
sa Hitlerovom rodnom kućom u gradiću Brunau. Nasleđe kolonijalizma je
česta tema u francuskim, britanskim i holandskim debatama. Populistički
režimi u Poljskoj i Mađarskoj oslanjaju se na ponovno pisanje istorije
ili na vrlo selektivan pristup prošlosti koji odgovara njihovim
političkim ciljevima. Agresija Rusije u Ukrajini bila je praćena velikom
propagandnom kampanjom o borbi protiv „fašizma“. U jugoslovenskim
ratovima iz 90-ih godina prošlog veka manipulisalo se podgrejanom
retorikom iz Drugog svetskog rata. Naravno, istorijske opsesije nisu
samo evropska osobina. Pogledajte kako Zimske olimpijske igre u Koreji
oživljavaju 65-ogodišnje hladnoratovske traume dve zemlje. Obratite
pažnju kako se u SAD o davnom građanskom ratu raspravlja sa žestinom
kakvu nismo doživeli još od pokreta za građanska prava iz 60-ih godina
prošlog veka.
Ali istorijske debate imaju posebnu težinu u Evropi zato što čitav
evropski projekat počiva upravo na prevazilaženju istorijskih mržnji i
građenju uzajamnog poverenja. Evropsku uniju u njenom današnjem obliku
nisu omogućili ni dominacija koja prati oružanu pobedu ni zamrznuto
primirje, već strpljivo, promišljeno i odmereno približavanje. Nemci taj
proces nazivaju Vergangenheitsbewältigung – što je teško prevodiva reč koja označava kombinaciju analiziranja prošlosti i suočavanja s njom, izvlačenja odgovarajućih pouka iz prošlosti i učenja da se s njom živi.
Boris Johnson je u pravu kada kaže
da je evropski projekat u svoje jezgro postavio cilj prevladavanja
strahota koje su se događale na kontinentu u 20. veku. (Manje je u pravu
kada tvrdi da Evropa napreduje ka federalizmu – to je u ovom trenutku
pusta želja.) Često se kaže da je evropski projekat najbolji lek protiv
rata, ali on je zamišljen i kao lek protiv falsifikovanja istorije.
Pomirenje je temelj postojanja Evropske unije. Zato su, na primer,
grčki napadi na Nemačku tokom krize evrozone (demonstranti u Atini su
nosili portret Angele Merkel sa nacističkim šlemom) izazivali takvu
zabrinutost. Zato je izbeglička kriza iz 2015, dok se širila Balkanom,
izazivala strah da bi se u tom regionu opet mogli rasplamsati sukobi.
Istorija se izvesno nije završila 1989, već nam se vraća dok se sprema
proslava primirja u Prvom svetskom ratu potpisanog u vagonu voza kod
Kompjenja u severnoj Francuskoj. Američki istoričar Francis Fukuyama je
nedavno rekao da su „politike identiteta zapravo politike traženja
priznanja“. Nacionalnim sećanjima potrebno je priznanje, ali to nije
isto što i zataškavanje. Francuskom predsedniku Emmanuelu Macronu – koji
se predstavlja kao lider koji će „ponovo pokrenuti“ Evropu – to je
dobro poznato. On se često poziva na svog profesora, filozofa Paula Ricoeura koji se bavio istorijom, sećanjem i zaboravom.
Zvanični govor u Evropi prepun je istorijskih referenci. Teže je naći
događaje, memorijalne komplekse, iskaze, obrazovne programe ili muzeje u
kojima je izložen čitav evropski mozaik sačinjen od različitih
nacionalnih istorija, sklopljen tako da nam pomaže u razumevanju života,
istorije i iskustava drugih. Evropljani istoriju svojih suseda i dalje
posmatraju iz perspektive sopstvene nacionalne prošlosti. Time se dobrim
delom može objasniti sve dublji psihološki jaz između evropskog istoka i
zapada, ali i severa i juga.
Dijametralno različite interpretacije istorije mogu biti okidači
sukoba. Njihova posledica može biti i ravnodušnost kada stvari krenu
naopako. Godine 2007. premeštanje sovjetskog ratnog memorijalnog
kompleksa u Talinu, glavnom gradu Estonije, poslužilo je Rusiji kao
izgovor da pokrene prvi sajber napad čiji je cilj bio paralisanje svih
institucija te zemlje. Zapadnim Evropljanima je bilo potrebno izvesno
vreme da shvate dubinu i značaj tog događaja, delimično i zbog rastućeg
jaza u istorijskim percepcijama ruske i evropske strane.
Poseta istorijskim muzejima širom Evrope razotkriva nam njenu
rasparčanost. Niko osim Nemačke nije radio na objašnjavanju prošlih
zločina. Vergangenheitsbewältigung je još uvek proces koji na
mnogim mestima tek treba da počne. Mislila sam o tome tokom nedavne
posete lokalnom istorijskom muzeju u Marseju. On nam govori o procvatu
ovog lučkog grada od 1830. godine posle francuskog osvajanja Alžira, ali
bez osvrta na stradanja koja je to osvajanje izazvalo u Alžiru.
Današnja uznemirenost Evrope, njen angst, posledica mnogih
kriza i nezadovoljstva srednje klase, praćena je prevrednovanjem
istorijskih ideja koje su nekada smatrane čvrstim kao stena, ali to više
nisu. Nije reč o amneziji, već pre o pomami za fragmentarnim i
kontroverznim tumačenjima istorije. Sve je u ponudi. Nestao je konsenzus
o osnovnim činjenicama.
Prošle godine je 100 istoričara i pisaca iz raznih zemalja objedinilo
različita sećanja u čudesnoj knjizi koja je objavljena u Parizu pod
naslovom Evropa, naša istorija. Takođe prošle godine, institucije Evropske unije su osnovale
muzej u Briselu posvećen zajedničkoj evropskoj prošlosti i nastojanjima
kontinenta da prevlada najmračnija poglavlja u svojoj istoriji.
Potrebno nam je više ovakvih poduhvata.
The Guardian, 13.02.2018.
Prevela Slavica Miletić