Raša Popov:Spasavanje dece

Nedaleko od kuće u kojoj je živeo i umro Zmaj Jova, u Sremskoj Kamenici, je Dečje selo. Po šesnaestoro dece u kući, sa dve vaspitačice. To je novi lik evropskog doma za decu bez roditelja. Prošlo je vreme domova koji su ličili na kasarne i kazamate!

Novosadski istoričar dr Lazar Rakić razmišljao je o tome gde će deca iz doma kad postanu punoletna. Kako je izgubio sina i suprugu i ostao sam, duhom je sve više bio sa svojim pokojnicima. U njemu se začne želja za dobročinstvom.

Uz stan, imao je i vikendicu na Stražilovu. Oba objekta on testamentom zavešta Dečjem selu!

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Govorimo mnogo o ciničnim vremenima u kojima živimo. Međutim, za Rakićem su pošli i drugi ljudi. Kameničkom Dečjem selu najpre je svoju kuću u godinama pred smrt zaveštao jedan bračni par. Ovi skromni, dobri ljudi, Boškovići, razumeli su da kad domsko siroče postane punoletno nema kuda. Društvo je za njih džungla. Ovako, kad selo ima stanove i kuće, oni mogu kao odrasli u njih da se usele. To je bit Rakićeve ideje.

Posle para Bošković, još dva darodavca se pojave, a međunarodna asocijacija dečjih sela podari kameničkom selu još tri stana. Naročitu pažnju mi je privukla činjenica da su i dvojica bivših fudbalera, Mladen Vučinić (,,Vojvodina“) i Siniša Mihajlović (sadašnji selektor), poklonili po stan za punoletne žitelje dečjeg sela.

Pomoćnik direktorke kameničkog dečjeg sela Vidoje Radulović upoznao me je sa zadužbinarskom i dobrotvornom tradicijom Novog Sada. Još od smene 19. i 20. veka bogata trgovkinja Marija Trandafil ostavila je imetak da se izgradi dečji dom. Gradio ga je prvi Srbin olimpijac, Tapavica (medalja u tenisu, na Olimpijadi 1896). Danas je u bivšem dečjem domu smeštena Matica srpska. Gimnastička sala je prezidana u dve čitaonice matičine biblioteke. Marija Trandafil je obrazložila svoju goruću dobročinstvenost opisom svog jada godine 1849. Kad je Novi Sad topovima s Petrovaradina bio izbombardovan ona se našla danima u bekstvu po Fruškoj gori. „Tad sam shvatila šta znači biti bez kuće i kućišta, na vetrometini. Zato gradim dečji dom.”

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Dobročiniteljstvo je suprotno pohlepi i egoizmu. Takozvana moderna vremena izgazila su svako saosećanje, a čuvena poljska krilatica „solidarnošć” kao da je zaboravljena. Niko se ne seća ruskog humaniste s preloma onih istih vekova, grofa Kropotkina, koji je izveo bravuroznu analogiju između ljudi i životinja, veličajući solidarnost kod životinja!

Bio sam u nekoliko domova za decu sa specijalnim potrebama. Međunarodni donatori poklonili su dva stambena bloka u jednom selu, za samostalno nastanjivanje pitomaca kad postanu punoletni. Daleko smo od potpunog rešenja ovog problema. Kad sam govorio pesme za decu, sa Ljubivojem Ršumovićem, u jednom takvom domu, među slušaocima je bio i jedan simpatični pedesetogodišnjak.

On je davna generacija domske dece. Već 32 godine nije dete, a nema gde nego krotko boravi sa novim, mlađim generacijama.

Često mislim na njega i njegove vršnjake.

A kad sam bio na kulturnoj smotri vojvođanske dece sa specijalnim potrebama, na bini se smenilo 12 ekipa! Toliko je tih domova.

U kolu iz Novog Kneževca igrala je s decom jedna stasom krupna devojka. „Izrasla je naglo”, kažem. „Ne, odgovori mi upravnica doma iz Stare Pazove. Ona se posle punoletstva udala, ali nije bila kadra da neguje bebu. Bebu su joj uzeli, a nju su u dvadeset i prvoj godini vratili u dom među maloletnike.”

Bila je to ispravna i nužna socijalna mera. Nije po pravilima, ali život nije pravilan.

Daleko je socijalna država, a ona mora jednom osvanuti.

Politika

 

 

 

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Najčitanije