<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Put od Luizijane do Republike Srpske možda ide preko Bijeljine

Nedavno smo u nevjerici gledali kako grupa nevladinih organizacija sprječava ulazak u skupštinsku proceduru Zakona o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja prema ženama Republike Srpske

21. juni 2024, 10:31

Nedavno smo u nevjerici gledali kako grupa nevladinih organizacija sprječava ulazak u skupštinsku proceduru Zakona o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja prema ženama Republike Srpske. Pisci novog zakona imali su namjeru da unaprijede i osavremene postojeći zakon, kao i da nasilje usmjereno na žene samo zato što su žene konačno dobije svoju pravnu prepoznatljivost. I pored pompeznih najava vladinih zvaničnika kako će Republika Srpska ovim zakonom dokazati da je pionir u zakonskoj zaštiti žena od nasilja, te da novi zakon štiti tradicionalne porodične vrijednosti, ispostavilo se da su im se uvjerenja raspršila kao mjehur od sapunice pred silinom „argumenata“ samoprozvanih rodoljuba i zaštitara tradicionalne porodice.

Argumenti koje su iznijeli u otvorenom pismu upućenom različitim visokim zvaničnicima Republike Srpske (strogo u muškom rodu) zapravo i nisu argumenti već fantazmagorična najava uništenja porodice, pobjede „ideologije koju zastupaju pripadnici LGBT+ populacije“ i slične pseudoargumentacije koje nemaju ama baš nikakve veze sa samim tekstom zakona.

Ispostavilo se da je stožerka i ideološka predvodnica ove uticajne nevladine družine, sačinjene uglavnom od organizacija sa jasnim pravoslavnim i nacionalnim predznakom, organizacija sa sjedištem u Bijeljini, Roditelji ZA prava djece, koja sa pravoslavljem i našom tradicijom zapravo nema nimalo dodira. Nastala na valu antivakserstva i formalizovana 2021. godine, ova organizacija preslikana je verzija komplotističkih zapadnjačkih organizacija konzervativne katoličke orijentacije. Naravno, uz obavezno prilagođavanje lokalnom tržištu: isključivoj upotrebi ćirilice, eksploataciji tropa iz nacionalne kulture (Savremeni danak u krvi, Jesmo li rod il' pomozi Bog?) i pravoslavnoj ikonografiji, uz povremeno učešće svešteničkih autoriteta.

Sve ove organizacije uglavnom funkcionišu po istom principu i koriste iste strategije u svom radu: uperene su protiv vladinog djelovanja i djelovanja međunarodnih organizacija, šire strah i paniku, najčešće kroz lažnu brigu za djecu i njihovo obrazovanje, otvoreno promiču antimigrantske, islamofobične i anti LGBTIQ+ narative, propagiraju antinaučne i naučno neutvrđene činjenice o digitalizaciji, jonizujućem zračenju, vakcinaciji, mjerama javnog zdravlja, seksualnom obrazovanju, itd. Njihove tvrdnje zasnivaju se na teorijama zavjere kojima zapravo izazivaju strah kod običnih ljudi od novih i njima najčešće nedovoljno poznatih pojava. Stoga ne treba da čudi kako je Kanadska mreža protiv mržnje proglasila organizaciju Action4Canada, koju Roditelji ZA prava djece na svom sajtu navode kao organizaciju srodnu po temama i načinu zaštite djece, za grupu koja širi mržnju, kao i to što njihovo djelovanje u Kanadi često nailazi na zabrane i osude.

Inače, jedan od osnovnih stubova djelovanja ovakvih udruženja, uključujući i ovo sa sjedištem u Bijeljini, jeste upravo protivljenje 'rodnim ideologijama', terminu koga oni rabe u značenju koje su im dale konzervativne katoličke grupacije počev od 90-tih godina prošlog vijeka. U dobro utabanom komplotističkom maniru, tvrdi se kako „rodne ideologije“ imaju za cilj da unište tradicionalnu porodicu i prirodni poredak na kome počiva društvo. S tim u vezi se iznosi i niz neistina i nepovezanih činjenica o tome kako učenje o rodnim identitetima i seksualnoj orijentaciji dovodi do seksualizacije djece, do ukidanja perioda djetinjstva, pa i do normalizacije pedofilije. Ne iznenađuje onda što je jedan od osnovnih pseudoargumenata protiv nacrta zakona bio i taj da zakonodavac izjednačava djevojke i djevojčice do nenavršene 18. godine sa ženama. Ono što zapravo stoji u samom nacrtu zakona jeste da se isključivo za potrebe zakona (odnosno njegove primjene) u pojam žene uključuju i djevojčice i djevojke koje nisu navršile 18 godina, i to iz razloga da bi zakon pružio zaštitu ovoj posebno ranjivoj kategoriji kada je u pitanju nasilje prema ženama.

Iako vam ne treba puno razuma ni znanja da shvatite da na sajtu bijeljinske organizacije Roditelji ZA prava djece (sa akcentom na ZA) ne postoji ništa suvislo ni istinito, ono što svakako brine jeste brzina kojom je ova organizacija uspjela da mobiliše pravoslavne i ekstremno desne organizacije. I to manje-više one koje u svom portfoliju već imaju jednu "uspješnu" intervenciju sprječavanja okupljanja, a zatim i fizičkog napada na LGBT+ aktiviste, pripadnike zajednice i novinare koji izvještavaju o ljudskim pravima. No, novina u odnosu na prethodno istupanje ovih organizacija jeste upravo u upotrebi termina "rodna ideologija", na šta će se zakačiti i sam predsjednik u obraćanju javnosti, ističući je kao glavnu kritiku zakonu i izravno uskačući u usta svojim kolegama od samo koji mjesec prije. I što će, vjerujemo, postati krilatica ekstremnih desničara prilikom pokušaja uskraćivanja prava, ne samo pripadnicima LGBT+ zajednice, već i ženama, a kojih će, s obzirom na uspjeh i jačanje ovakvih pokreta i njihov prodor u politiku u svijetu, a i kod nas, biti sve više. Ne zaboravimo pritom da Srpska pravoslavna crkva (SPC), za razliku od Katoličke crkve, koja je dotada već imala dobro razrađenu hrišćansku antropologiju zasnovanu na komplementarnosti polova, sve do 2017. godine, odnosno do zabrane uvođenja seksualnog obrazovanja u škole u Srbiji, nije smatrala rodnu ravnopravnost temom od nacionalnog značaja, kako pišu Zaharijević i Antonijević (2024) u svojoj analizi rodne ravnopravnosti „na papiru“ u Srbiji. Ova godina ujedno označava i početak upotrebe termina 'rodna ideologija' u konzervativnim krugovima u srbijanskom političkom životu i nešto artikulisanije napade, koji su kulminirali u glasnom protivljenju novom Zakonu o rodnoj ravnopravnosti, oko koga je najviše negodovanja izazvala obaveza upotrebe rodno osjetljivog jezika. No, uloga SPC-a u „rodnim“ pitanjima još uvijek nije dovoljno profilisana, niti joj se može predvidjeti buduće djelovanje.

Ono što sve nas treba da brine jeste koketiranje vladajućih struktura sa opasnim idejama, te zanemarivanje mišljenja i znanja struke i ženskih udruženja. U isto vrijeme, fascinantna je brzina kojom jačaju i umrežavaju se antirodni pokreti širom svijeta i prodiru u vladajuću politiku. Rezultati posljednjih izbora za Evropski parlament donose dodatnu bojazan zbog jačanja ekstremne desnice, koja se ne libi da se obruši na migrante, žene i manjine. Gotovo da nema žene ili pripadnika LGBT+ zajednice koji u ovom trenutku ne osjeća strah da se ove okolnosti mogu odraziti na neka zakonom zagarantovana ljudska prava, prije svega na pravo žene na abortus. Pored tradicionalno desnih država poput Poljske, Italija je dobar primjer kako se zakonom zagarantovana ženska prava mogu urušavati pod teretom desnih politika. Trenutno su u toku pokušaji da se zakonski dozvoli ulazak aktivista koji se protive abortusu (takozvanih pokreta za život 'prolife') u konsultorije. Ova porodična savjetovališta, kao dio široko dostupne usluge javnog zdravlja sa fokusom na psihološku i socijalnu podršku za pripremu za materinstvo i očinstvo, rješavanje problema para i porodice, informacije o kontracepciji, zaštiti zdravlja žena i ploda, sterilitetu, usvajanju, prevenciji tumora, pravnim pitanjima u porodici, prekidu trudnoće, podršci adolescentima, menopauzi, imigrantkinjama i rodno zasnovanom nasilju, jesu važna pobjeda ženskih borbi iz 70-tih godina prošlog vijeka. Regije u kojima su na vlasti desne partije već godinama urušavaju ovaj sistem kroz privatizaciju konsultorija i njihov prelazak u ruke katoličkih i 'prolife' organizacija. Sadašnja predsjednica vlade, Đorđa Meloni, i pored toga što je obećala da neće dirati zakon o abortusu, pokušala je da ga učini neefikasnim, a u prva tri mjeseca njenog mandata čak četiri prijedloga zakona su se ticala reproduktivnog zdravlja žena. Ono što hrišćanska desnica nastoji progurati u zakon jeste status pravnog subjektiviteta embrionima od trenutka začeća. Istovremeno, u jednoj od italijanskih regija se vođenje centara za borbu protiv nasilja nad ženama prepušta organizacijama katoličkog predznaka, a ne ženama koje su posebno obučene za to kroz djelovanje feminističkih udruženja.

No, ne treba nam ni da idemo tako daleko da bismo našli dovoljno zabrinjavajućih primjera. U susjednoj Hrvatskoj, prigovor savjesti ljekara i ostalog medicinskog osoblja iz godine u godinu je sve veći, a u dva velika zdravstvena centra u BiH (Livno i Mostar) prekidi trudnoće se ne obavljaju zbog prigovora savjesti. Prema mojim saznanjima, žene u bolnici u Livnu nisu dobile odgovarajuću njegu zbog uskraćenih informacija tokom trudnoće. S druge strane, sadašnja ministrica za brigu o porodici i demografiju Vlade Republike Srbije, Milica Đurđević Stamenkovski, poznatija kao Milica Zavetnica, tokom predizborne kampanje iznosila je lažne, deset puta preuveličane podatke o godišnjem broju abortusa u Srbiji i dovodila ih u vezu sa padom broja stanovništva.

Iako naizgled djeluje da je sve to daleko od nas, simbioza organizacija koje se inspirišu konzervativnim katoličkim idejama i pravoslavnih udruženja, kojima malo treba da žene optuže za sve, pa i za nestanak nacije, neprestan rast krajnje desnice i nezainteresovanost ljudi kod nas za temeljna ljudska prava vrlo lako mogu stvoriti plodno tlo za rađanje ideja kojima se ukidaju rezultati ženskih borbi. Još ako se počne uvećavati broj migranata, čini se da će recept biti potpun.

U međuvremenu, na drugom kraju svijeta, u konzervativnoj saveznoj državi Luizijani, kongres je izglasao zakon kojim se abortivne pilule (pilule za prekid trudnoće) proglašavaju opasnim supstancama, a njihovo posjedovanje bez ljekarskog recepta smatra krivičnim djelom.

Put od Luizijane do Republike Srpske može biti mnogo kraći nego što izgleda i možda ide baš preko Bijeljine.