Govor povodom Dana ljudskih prava: Proveo sam dobar deo svog života zastupajući diplomatiju i dijalog umesto rata i sukoba i u tome se često suočavao sa otvoreno neprijateljskim reakcijama.
Hvala vam što ste mi pružili priliku da govorim ovde, u istorijski
znamenitoj Palati nacija u Ženevi, gradu koji je još od Rusoovog vremena
pružao utočište misliocima i filozofima i u kojem se pre Drugog
svetskog rata nalazio štab Lige naroda, a danas Ujedinjenih nacija. Za
mene je ovo posebna čast tim pre što statut naše partije uključuje i
obavezu podrške Ujedinjenim nacijama, obećanje „da obezbedimo mir,
slobodu, demokratiju, ekonomsku sigurnost i zaštitu životne okoline za
sve“.
Želeo bih da uoči ovog međunarodnog Dana ljudskih prava skrenem
pažnju na najveće pretnje našoj zajedničkoj ljudskosti i da objasnim
zašto države treba da nedvosmisleno stanu u odbranu međunarodne saradnje
i ljudskih prava – individualnih i kolektivnih, društvenih i
ekonomskih, zakonskih i ustavnih, u svojoj zemlji i van nje – jer je to
jedini način da se izborimo sa ovim pretnjama. Moja zemlja je trenutno
na raskršću. Odluka britanskih građana da napuste Evropsku uniju doneta
na prošlogodišnjem referendumu znači da treba ponovo promisliti ulogu
Britanije u svetu.
Neki bi da iskoriste brexit i zatvore Britaniju u nju samu, pri čemu
svi drugi postaju konkurenti od kojih se zazire. Drugi pomoću brexita
žele da prodube neizvesnosti i nejednakosti aktuelnog ekonomskog
sistema, pretvarajući Britaniju u deregulisano poresko utočište velikih
korporacija, u kojem će plate biti niske, prava ograničena, a javne
službe sve lošije – Britaniju koja učestvuje u destruktivnoj trci do
dna. Moja partija zastupa sasvim drugačiju budućnost nakon našeg izlaska
iz EU, zasnovanu na solidarnosti, zajedničkoj dobiti i fer trgovini,
kao i na širem proaktivnom internacionalizmu.
Mi smo ponosni na to što je Britanija bila jedan od originalnih
potpisnika Evropske konvencije o ljudskim pravima, koja je postala deo
našeg pravnog sistema Zakonom o ljudskim pravima iz 1998. Laburistička
partija će kroz Savet Evrope nastaviti da sarađuje sa drugim evropskim
zemljama i progresivnim partijama i pokretima kako bi osigurala da naša i
druge zemlje istraju u svom poštovanju međunarodnih obaveza, baš kao
što i rad Ujedinjenih nacija i Saveta za ljudska prava pomaže da se
osigura da sve zemlje poštuju svoje obaveze – poput prava osoba sa
invaliditetom – nečega što po ovogodišnjem izveštaju UN-a mi u Britaniji
nismo dovoljno poštovali.
Međunarodna saradnja, solidarnost i kolektivna akcija – to su
vrednosti koje smo odlučni da zaštitimo u svojoj spoljnoj politici. Ove
vrednosti će oblikovati sve što sledeća laburistička vlada bude radila
na svetskoj pozornici, koristeći diplomatiju kako bi ostvarila
progresivni međunarodni sistem zasnovan na pravilima koja garantuju
pravdu i bezbednost za sve. Ona treba da budu zaista univerzalna i
važeća za slabe i jake podjednako, ako traže globalnu podršku i
poverenje. Ona se ne mogu koristiti da disciplinuju slabe, dok jaki rade
šta im se prohte, inače će biti diskreditovana kao oruđe moći, a ne
pravde.
Zato treba da osiguramo da se i moćni pridržavaju međunarodnih
pravila i međunarodnog prava. Ako to ne učinimo, ideali Univerzalne
deklaracije o ljudskim pravima će ostati samo aspiracija umesto
realnost, a međunarodna pravila će biti viđena kao švedski sto sa kojeg
svetske sile mogu uzeti šta god i kad god im se svidi. Moramo što pre
početi da radimo sa drugim zemljama na promovisanju ljudskih prava, kako
bismo mogli da se suprotstavimo najvećim i međusobno povezanim
pretnjama koje ugrožavaju našu zajedničku ljudskost. Njih ima četiri.
Prva pretnja je rastuća koncentracija bogatstva i moći koje ne
podležu nikakvoj kontroli, u rukama malobrojne korporativne elite,
sistem koji mnogi nazivaju neoliberalizmom i koji je izazvao naglo
povećanje nejednakosti, marginalizacije, neizvesnosti i gneva širom
sveta.
Druga pretnja su klimatske promene koje izazivaju nestabilnost, pothranjuju sukobe širom sveta i ugrožavaju budućnost svih nas.
Treće pretnja je do sada neviđeni broj ljudi koji beže od sukoba,
progona, kršenja ljudskih prava, raspada društva i klimatskih
katastrofa.
I konačno, četvrta pretnja su unilateralne vojne akcije i
intervencije koje se, umesto diplomatije i pregovora, koriste kao
rešenje za sukobe i način za promenu režima.
Globalni ekonomski sistem više ne funkcioniše. On stvara svet u kojem
bogata manjina kontroliše 90% globalnih resursa; svet rastuće
nesigurnosti i grotesknih nejednakosti unutar i između država, u kojem
se svake godine preko sto milijardi dolara za zemlje u razvoju gubi kroz
izbegavanje poreza korporacija; svet u kojem se svake godine više od
bilion dolara izvlači sa svetskog Juga kroz nezakonite finansijske
tokove. Ovo je globalni skandal.
Najmoćnijim međunarodnim korporacijama se ne sme dopustiti da nastave
da diktiraju kako i za koga se upravlja našim svetom. Trideset godina
nakon što su programi strukturalnog prilagođavanja po prvi put
opustošili svet i deceniju nakon finansijskog kraha 2008, neoliberalna
ortodoksija koja je do njih dovela propada. Ovaj trenutak krize
poverenja u bankrotirani ekonomski sistem i društveni poredak za nas je
jedinstvena prilika da izgradimo novi ekonomski i društveni konsenzus
koji će na prvo mesto staviti interese većine.
Ali urušavanje sistema koji je služio globalnoj eliti i kraj njene
moći da suvereno odlučuje naveo je neke političare da počnu da raspiruju
strah i razdor, i da prezrivo odbace međunarodnu saradnju kao
nacionalnu kapitulaciju. Sramne mere predsednika Trampa uperene protiv
muslimana, te njegova zapaljiva retorika uperena protiv građana Meksika
potpiruju rasizam i mizoginiju i skreću pažnju sa onoga što njegova
administracija, kojom dominiraju kadrovi sa Vol strita, zapravo radi.
U Britaniji, gde plate većine građana tokom poslednjih deset godina
ubrzano padaju, dok korporacije i bogataši dobijaju poreske olakšice
vredne milijarde funti, naša premijerka sledi manje ekstreman pristup,
ali njime takođe pokušava da skrene pažnju sa neuspeha i pravih ciljeva
svoje vlade. Ona preti ukidanjem Zakona o ljudskim pravima, koji
garantuje građanska i politička prava naših građana, i koji je zapravo
koristio svima u našoj zemlji. Ona daje izjave poput ove: „Ako verujete
da ste građanin sveta, onda ste građanin ničega“.
Postoji alternativa ovom štetnom i bankrotiranom poretku. Najveće
svetske korporacije i banke ne mogu nastaviti da same pišu pravila i
nameštaju sistem u sopstvenu korist. Svetska ekonomija može i mora
raditi za opšte dobro i za većinu ljudi na planeti. Ali ovo zahteva
istinsku i fundamentalnu strukturalnu promenu na međunarodnom nivou.
Ujedinjene nacije imaju istaknutu ulogu u tom procesu, one promovišu
novi konsenzus i zajednički jezik zasnovan na solidarnosti, poštovanju
za ljudska prava i međunarodnoj regulativi i saradnji. Ovo uključuje i
platformu za demokratske lidere, sa koje oni mogu da kažu istinu u lice
nekontrolisanoj moći.
Jedan takav trenutak se desio četvrtog decembra 1972, kada je
predsednik Salvador Aljende iz Čilea, izabran uprkos snažnom
protivljenju i američkom mešanju u politički proces ove zemlje, izašao
za govornicu Generalne skupštine UN-a u Njujorku. On je pozvao na
globalnu akciju protiv pretnje koju predstavljaju transnacionalne
korporacije koje ne polažu računa nijednoj državi, nijednom parlamentu,
niti bilo kojoj organizaciji koja zastupa zajednički interes ljudi.
Devet meseci kasnije, Aljende je ubijen u Pinočeovom vojnom puču, koji
je uveo 17-ogodišnju diktaturu i pretvorio Čile u laboratoriju tržišnog
fundamentalizma.
Ali 44 godine kasnije, ljudi širom sveta ustaju i uzvikuju „Dosta!“
nekontrolisanoj moći multinacionalnih kompanija koje izbegavaju poreze,
prisvajaju zemlju i resurse po niskim cenama i zlostavljaju radnike i
zajednice. Zato vam danas obećavam da će sledeća laburistička vlada u
Britaniji aktivno podržavati napore Saveta za ljudska prava UN-a da
stvori zakonski obavezujući ugovor kojim će se kroz međunarodno
humanitarno pravo regulisati rad transnacionalnih korporacija.
Autentična korporativna odgovornost mora važiti i za sve aktivnosti
njihovih ispostava i dobavljača. Nekažnjivost korporacija koje krše
ljudska prava ili uništavaju našu prirodnu sredinu, kao što je slučaj u
sukobima oko minerala u Demokratskoj Republici Kongo, mora postati stvar
prošlosti.
Previše dugo razvoj se zasnivao na neutemeljenoj dogmi da su
nesputana tržišta i nekontrolisane multinacionalne kompanije ključ za
rešavanje globalnih problema. Stoga će u sledećoj laburističkoj vladi
ministarstvo za međunarodni razvoj imati zadatak da radi ne samo na
iskorenjivanju siromaštva, već i na smanjivanju nejednakosti širom
sveta. Kako bismo postigli ovaj cilj moramo se odlučno suprotstaviti
globalnom skandalu izbegavanja poreza i izdavanju lažnih faktura – kojim
se pljačkaju zemlje u razvoju i odlivaju resursi iz naših javnih
službi.
Samo u Africi se svake godine izgubi 35 milijardi dolara kroz
izbegavanje poreza, i još 50 milijardi kroz nezakonite finansijske
tokove, što značajno premašuje 30 milijardi pomoći koje ovaj kontinent
dobija svake godine. Kako su nam pokazali „Rajski“ i „Panamski papiri“,
od super-bogatih i moćnih se ne može očekivati da se sami regulišu. Od
multinacionalnih kompanija se mora zahtevati da podnose izveštaje od
zemlje do zemlje, dok zemljama na globalnom Jugu treba pomoći da zadrže
milijarde dolara koje se trenutno kradu od njihovih građana. Stoga će
nova laburistička vlada sarađivati sa poreskim vlastima u zemljama u
razvoju, onako kako je Zambija radila sa NORAD-om – norveškom
humanitarnom agencijom – kako bi zaustavila pljačku.
Devetog decembra je Međunarodni dan borbe protiv korupcije. Korupcija
nije samo nešto što se dešava „tamo negde“. Naša vlada je odigrala
ključnu ulogu u omogućavanju korupcije koja podriva demokratiju i vodi
kršenju ljudskih prava. Ovo je globalno pitanje koje zahteva globalni
odgovor. Kada se ljudi drže u bedi dok političari odlivaju javne fondove
u poreska utočišta, to je korupcija, i laburistička vlada će odlučno
delati po pitanju poreskih utočišta: uvodeći stroge standarde
transparentnosti za prekomorske depandanse i teritorije, uključujući i
javni registar vlasnika, direktora, najvećih deoničara i stvarnih
vlasnika, za sve kompanije i trustove.
Klimatske promene su druga velika pretnja našoj zajedničkoj
ljudskosti. Naša planeta je u opasnosti. Globalno zagrevanje je
neosporno; broj prirodnih katastrofa se učetvorostručio od 1970.
Uragani poput onih koji su nedavno pogodili Karibe, veći su nego
ranije jer upijaju vlagu iz toplijih mora. Klimatske promene su ono što
greje mora, prvenstveno zahvaljujući emisijama najbogatijih zemalja
sveta. A ipak, zemlje koje najmanje doprinose zagađenju, a to su
najčešće zemlje u razvoju, izvlače deblji kraj iz haosa izazvanog
klimatskim promenama – u njima se šteta nanesena prirodnoj okolini
manifestuje nestašicama hrane i društvenim izmeštanjem. Moramo se
solidarisati sa njima. Pre dva meseca obećao sam premijeru Antigve i
Barbude, Gastonu Braunu, da ću iskoristiti ovu platformu da jasno
pošaljem tu poruku.
Međunarodna zajednica mora mobilisati svoje resurse, a najveći
svetski zagađivači moraju podneti najveći teret. Stoga tražim od vlada
većine zemalja-zagađivača, uključujući i Ujedinjeno Kraljevstvo:
Prvo, da prošire svoje kapacitete za reagovanje na katastrofe širom
sveta. Našim oružanim snagama, koje se svrstavaju među najbolje obučene i
najveštije na svetu, mora se omogućiti da iskoriste svoje iskustvo u
humanitarnim krizama. Italija utire put u ovom smislu, a njena mornarica
se pretvara u svestranu i višefunkcionalnu snagu.
Drugo, da u svoje finansijske prognoze uključe i troškove štete koja
se nanosi prirodnoj sredini, kao što je Laburistička partija već obećala
da će učiniti u britanskoj kancelariji za budžetsku odgovornost.
Treće, da odlučno podrže istorijske Pariske klimatske sporazume.
I konačno, da preduzmu ozbiljne i hitne korake po pitanju olakšanja i otpisa dugova.
Moramo se, kao međunarodna zajednica, suprotstaviti nepravednoj
situaciji u kojoj se države koje pokušavaju da se oporave od posledica
klimatske krize koju nisu stvorile, istovremeno suočavaju i sa
otplaćivanjem međunarodnih dugova. Treba se podsetiti reči Tomasa
Sankare, predsednika Burkine Faso, izgovorenih na sastanku Organizacije
za afričko jedinstvo, 1987, nekoliko meseci pre nego što će biti ubijen u
puču. „Dug se ne može otplatiti“; rekao je Sankara, „pre svega zato
što, ako ga ne otplatimo, kreditori neće umreti. Ali ako ga otplatimo…
mi ćemo umreti!“
Eskalacija klimatske krize dodatno povećava već ogroman broj ljudi
koji beže od sukoba i bede. Danas ima više izbeglica i izmeštenih ljudi
širom sveta nego ikada ranije od Drugog svetskog rata. Izbeglice su
ljudi poput nas. Ali za razliku od nas, oni su morali da napuste svoje
domove – bežeći pred nasiljem, progonom i haosom izazvanim klimatskim
promenama. Jedan od najvećih moralnih izazova našeg vremena sastoji se u
načinu na koji ćemo odgovoriti na duh i slovo Konvencije o izbeglicama
iz 1951. Osnovni princip ove konvencije bio je jednostavan: zaštitimo
izbeglice. Pa ipak, deset zemalja koje sačinjavaju svega 2,5 posto
globalne ekonomije prihvatile su više od polovine svetskih izbeglica.
Vreme je da bogatije zemlje sveta izađu na crtu i pokažu našu
zajedničku ljudskost. Ako to ne učine, posledice će biti milioni interno
raseljenih ili izbeglih Sirijaca, Rohindža izbeglice vraćene u Mjanmar
bez ikakvih garancija građanskih prava ili zaštite od državnog nasilja,
izbeglice u kampovima neprilagođenim za ljudski život u Papua Novoj
Gvineji ili Nauru, i afričke izbeglice prodate u ropstvo u ratom
opustošenoj Libiji. Ova realnost bi trebalo da vređa naš osećaj
humanosti i ljudske solidarnosti.
Evropske zemlje mogu i moraju da učine više, jer broj izbeglica koje
umiru pokušavajući da pređu Mediteran nastavlja da raste. Moramo
preduzeti i delotvorniju akciju protiv trgovaca ljudima. Ali da budem
sasvim jasan: dugoročni odgovor je u autentično međunarodnoj saradnji
zasnovanoj na ljudskim pravima, koja će se suprotstaviti korenima
sukoba, progona i nejednakosti.
Proveo sam dobar deo svog života, zajedno sa mnogim drugima,
zastupajući diplomatiju i dijalog umesto rata i sukoba, i u tome se
neretko suočavao sa otvoreno neprijateljskim reakcijama. Ali ostajem
ubeđen da je ovo jedini način da se ostvari istinska i trajna bezbednost
za sve. Čak i nakon što su invazije i okupacije iz nedavne prošlosti
dovele do katastrofalnih ishoda, opet se javlja pritisak da se pitanja
rešavaju vojnom silom – „Amerika pre svih“ ili „Imperija 2.0“ kao put ka
globalnoj bezbednosti. Ja znam da građani Britanije nisu ni neosetljivi
na patnje drugih, niti slepi za posledice i reakcije na bezobzirne
strane intervencije u kojima je naša zemlja učestvovala. Ratovi radi
promene režima, invazije, intervencije i okupacije u Iraku, Avganistanu,
Libiji i Somaliji su bile fijasko. One su razorile ove zemlje i čitave
regione i učinile Britaniju i ceo svet mnogo opasnijim mestom.
I dok britanska vlada promoviše neke teme iz domena ljudskih prava,
na druge ostaje nema, ako čak i ne saučestvuju u njihovom kršenju.
Preveliki broj ljudi svesno zanemaruje očigledna i masovna kršenja
ljudskih prava u Jemenu i pothranjuje ih prodajom oružja vrednog više
milijardi funti Saudijskoj Arabiji. Ovo okretanje glave pred zlom
podriva naš kredibilitet i sposobnost da delamo po pitanju drugih
kršenja ljudskih prava. Ukupna britanska pomoć za Jemen prošle godine je
iznosila manje od 150 miliona funti – što je manje od dobiti koju su
ostvarile britanske kompanije koje prodaju oružje Saudijskoj Arabiji.
Šta to govori o prioritetima naše zemlje ili ulozi naše vlade u
humanitarnoj katastrofi koja se trenutno odigrava u Jemenu? Naš
kredibilitet da govorimo protiv etničkog čišćenja Rohindža muslimana
ozbiljno je podriven činjenicom da je britanska vlada podržavala vojsku
Mjanmara.
Naša vlada samo na rečima podržava dogovor i rešenje dve države za
sukob između Izraela i Palestine, ali ne koristi poluge koje joj stoje
na raspolaganju da okonča ugnjetavanje i otimačinu koji se sprovode nad
palestinskim narodom. Sedamdeset godina nakon što je Generalna skupština
UN-a glasala za stvaranje palestinske države naporedo sa onim što će u
međuvremenu postati Izrael, i pola veka nakon što je Izrael okupirao
celu istorijsku teritoriju Palestine, trebalo bi se povesti za primerom
izraelskih mirovnih aktivista poput Gaša Šaloma i organizacije „Peace
Now“ i zahtevati okončanje masovnog kršenja ljudskih prava sa kojima se
Palestinci svakodnevno suočavaju. Nastavak okupacije i protivzakonite
naseobine predstavljaju kršenje međunarodnog prava i prepreku na putu ka
miru.
Izjava američkog predsednika da će njegova administracija priznati
Jerusalim kao prestonicu Izraela uključujući i okupirane palestinske
teritorije predstavlja pretnju miru koja je s punim pravom naišla na
skoro jednoglasnu međunarodnu osudu. Ova odluka nije samo nepromišljena i
provokativna, već postoji realna opasnost da će ona učiniti nemogućim
svaki pokušaj političkog rešenja palestinsko-izraelskog konflikta. Govor
predsednika Trampa u Generalnoj skupštini UN-a u septembru nagovestio
je jednu još širu pretnju miru. Njegov napad na multilateralizam,
ljudska prava i međunarodno pravo trebalo bi sve ozbiljno da nas
zabrine.
Danas nije dobar trenutak da se odbacuje nuklearni sporazum sa
Iranom, značajno dostignuće do kojeg se došlo dogovorom između Irana i
grupe svetskih sila kako bi se spustile tenzije. Raskid ovog sporazuma
predstavljao bi pretnju ne samo za Bliski istok, već i za Korejsko
poluostrvo. Zašto bi Pjongjang prihvatio nuklearno razoružanje kada SAD
naočigled celog sveta odbacuju svoj nuklearni sporazum sa Iranom? Tramp i
Kim Džong-un rizikuju zastrašujući nuklearni sukob svojim apsurdnim i
borbenim izjavama. Zajedno sa skoro celim čovečanstvom poručujem ovoj
dvojici vođa: ovo nije igra, odmah odstupite sa ivice provalije.
Danas je već postalo opšte mesto da rat i nasilje ne rešavaju svetske
probleme. Nasilje stvara nasilje. 2016. se skoro trećina svih žrtava
terorističkih napada nalazila u pet zemalja: Iraku, Avganistanu, Siriji,
Nigeriji i Somaliji. U ime svih žrtava rata i terorizma međunarodnu
pravdu treba pretvoriti u stvarnost.
Hajde da zahtevamo da se najveći izvoznici oružja obavežu da će sve
njihove isporuke naoružanja biti u skladu, ne samo sa zakonom, već i sa
njihovim moralnim obavezama. To znači da više ne bi bilo dozvola za
izvoz oružja za koje postoji jasan rizik da će biti iskorišćeno za
kršenje ljudskih prava i zločine protiv čovečnosti. Ujedinjeno
Kraljevstvo je jedan od najvećih izvoznika oružja na svetu i mi imamo
dužnost da ispunimo svoje međunarodne obaveze, istovremeno tražeći
načine da tranformišemo industriju oružja u druge, društveno korisne,
visokostručne i visokotehnološke industrije.
Iz ovog razloga podržavam nedavnu dvopartijsku rezoluciju američkog
predstavničkog doma, kojom se čine dve do sada neviđene stvari. Prvo,
ovom rezolucijom se priznaje uloga SAD u uništenju Jemena, uključujući i
tankiranje saudijskih aviona u letu, bez kojeg oni ne bi bili u stanju
da sprovedu svoju bombardersku misiju, kao i pomoć u izboru meta. Drugo,
ova rezolucija otvoreno priznaje da američki kongres nije ovlastio ovu
vojnu podršku.
Jemen je stravična humanitarna katastrofa, koja uključuje i najgoru
epidemiju kolere u istoriji. Međunarodna zajednica mora najoštrije
tražiti od onih koji podržavaju rat koji je Saudijska Arabija započela
protiv Jemena, uključujući tu i vladu Tereze Mej, da ispune svoje
zakonske i moralne obaveza po pitanju trgovine oružjem i da
ispregovaraju hitan prekid vatre i okončanje ovog razornog sukoba.
Ako smo ozbiljni u vezi sa našom podrškom miru, moramo ojačati
međunarodnu saradnju i mirovne snage. Britanija tu mora odigrati
značajnu ulogu, tim pre što je poslednjih godina izbegavala značajno
učešće u mirovnim snagama. Odlučni smo u nameri da iskoristimo priliku
da se angažujemo u održavanju mira, diplomatiji i podršci za ljudska
prava.
Laburistička partija će investirati u naše diplomatske kapacitete i
konzularne službe i ponovo će uvesti savetnike za ljudska prava u našim
ambasadama širom sveta. Ljudska prava i pravda će biti u srcu naše
međunarodne politike, uz podršku Ujedinjenim nacijama. UN predstavlja
jedinstvenu platformu za međunarodnu saradnju i delanje. Kako bismo bili
delotvorni, potrebno je da zemlje članice podrže reformsku agendu koju
je izneo generalni sekretar Gutereš. Svet zateva da Savet bezbednosti
UN-a odgovori na ove zahteve, postane reprezentativniji i vrati se ulozi
zbog koje je napravljen – očuvanju mira i bezbednosti.
Možemo živeti u mirnijem svetu. U nama plamti želja da stvorimo bolji život za sve.
Vlade, građansko društvo, društveni pokreti i međunarodne
organizacije, mogu nam pomoći da to ostvarimo. Moramo udvostručiti naše
napore da stvorimo globalni sistem zasnovan na pravilima koja će važiti
za sve i raditi u korist mnogih, a ne malobrojnih.
Dosta je bilo politike: prvo bombarduj, onda razgovaraj.
Dosta je bilo dvostrukih standarda u međunarodnoj politici.
Dosta je bilo pravljenja žrtvenih jaraca od globalnih institucija zarad sticanja jeftinih političkih poena kod kuće.
Umesto toga su nam potrebni: solidarnost, smireno vođstvo i saradnja. Zajedno, mi možemo:
– Izgraditi novi društveni i ekonomski sistem zasnovan na ljudskim pravima i pravdi.
– Ostvariti klimatsku pravdu i bolji način da živimo zajedno na ovoj planeti.
– Uvažiti ljudskost izbeglica i ponuditi im sigurno mesto za život.
– Raditi za mir, bezbednost i razumevanje.
Opstanak naše zajedničke ljudskosti ne zahteva ništa manje od toga.
Moramo prepoznati napore i odati priznanje borcima za ljudska prava
širom sveta, koji rizikuju svoje živote za druge – naš glas mora biti
njihov glas.
Hvala vam.
Jacobin, 10.12.2017.