Ukoliko u subotu (21. jula) na građanskim protestima na koje je
pozvao Muriz Memić, otac svirepo ubijenog mladića Dženana, bude manje
ljudi nego što se svakodnevno okuplja na sličnim skupovima u Banja Luci
identičnim povodom, zbog ubistva Dženanovog vršnjaka Davida
Dragičevića, bit će jasno da će građani ove zemlje, roditelji i
neroditelji potpisati prećutnu suglasnost da njihova djeca, njihovi
susjedi, poznanici, njihovi sugrađani… žive u uvjetima koji su ispod
civilizacijskog, sigurnosnog, humanitarnog nivoa od onoga u kojima je
živjela “četa đaka”-nogometaša u mračnoj, vlažnoj, pećini na Tajlandu!
Za
tajlandske dječake, pokazalo se, bilo je spasa, za djecu Sarajeva nema
izlaza iz mračne špilje, zagušljive gasne komore, u kojoj su, ni krivi
ni dužni, zatočeni i osuđeni na istrebljenje, ne samo fizičko, nego i
duhovno, moralno. Birajući, indiferentnost, neosjetljivost, pasivnost,
defetizam, nezamjeranje…, što je do sada bilo njihova praksa, građani
Sarajeva će dati legitimitet i legalitet zločinu, nepravdi, kriminalu,
bijedi i očaju svake vrste. Ohrabrit će moćne, bogate, besprizorne da su
svemoćni i nedodirljivi, a sirotinu-raju baciti o bijednu beskonačnost.
MITO BEKRIJO SFEROVIĆU
Oslobađanjem Ljube
i Bekrije Seferovića krivične odgovornosti za smrt
mladića Dženana Memića, obesmišljavanjem kriminalnih, uvredljivo
tendencioznih “dokaza” Kantonalnog tužiteljstva BiH, Sudsko vijeće i
sudac Igor Todorović tek su djelomično, vrlo skromno, spasili obraz
pravosudnoj struci. Istovremeno, njihova oslobađajuća presuda
predstavlja tešku, neodbranjivu optužnicu protiv ogromnog, razgranatog,
međusobno interesno povezanog pravosudnog, policijskog, državnog,
medijskog i svakog drugog aparata involviranog u ovaj slučaj. Taj je
zlikovački sistem, koji parazitira na grbači i džepovima građana, istih
onih čiju djecu po drugi put ubijaju, od tragedije jednog momka napravio
masovnu grobnicu u kojoj su sahranjeni svi principi pravne države,
zaštite ljudskih prava i građanskih sloboda. Da, sve ono što se dešavalo
u protekle dvije godine, od sredine februara 2016. kada je Dženan Memić
preminuo u bolnici od posljedica fizičkog nasilja, pa do završnih
riječi tužiteljstva prošle nedjelje, bila je biblioteka sabranih
nedjela. Bila je to svojevrsna pravusudno-policijska “Srebrenica”,
kolelektivni, svirepi, masovni zločin nad bespomoćnim, razoružanim
pravom, pravdom, moralom, istinom, dostojanstvom i čašću! Neoprostivi
zločin čiji je cilj bio likvidiranje istine i pravde i trijumf zločina,
laži i tiranije.
Devet tužitelja Kantonalnog
tužiteljstva, predvođenih svojom bolesno ambicioznom i nezdravo oholom,
bešćutnom šeficom Dalidom Burzić radilo je na “predmetu Memić” na način
kao da nije riječ o ljudskom biću, nego doslovno o o najobičnijem
predmetu, beskorisnoj stvari, koja se, eto, nekako zagubila, nestala,
isparila. Trojica statusno nepotrebnih, sistemski suvišnih federalnih
tužitelja nisu vidjeli ničeg spornog u pravnom nasilju koje je vrištalo
iz svakog djelića istrage, iz svakog pojedinačnog “dokaza”. Visoko
sudsko i tužilačko vijeće nakon više od dvije godine mrljavljenja svojih
kolega iz Kantona ovlašno i bez svoje volje se zainteresiralo za
pravosudni skandal o kojem je brujala javnost i stručna i amaterska. I
dalo podršku, naravno, kantonalnim tužiteljima koje je isto to VSTV
izabralo, uglavnom bez vidnih razloga i stručnih preporuka. Dvadeset i
pet kantonalnih policijskih inspektora bilo je uključeno u
rasvjetljavanje zločina čiji obim, težina i karakter ne iziskuju više od
jednog-dvojice inspektora koji će opsluživati jednog tužitelja. Dvojica
policijskih komesara “predano” su bdjeli nad istragom ubistva Memića,
da bi nakon višegodišnjeg “stručnog i profesionalnog, predanog rada”
aktuelni komesar Mevludin Halilović hladno zaključio da je mladić
stradao u saobraćajnoj nesreći. Pridodajmo tome razne vještake i
eksperte, poput dr. Alije Kučukalića, maga za duševne bolove i
“amneziju”, oficijelnog “izdavača” potvrda o duševnim bolovima Fahrudina
Radončića i eksperta saobraćajne struke Ševala Kovačevića, koji se ne
tako davno, kao lav, odnosno kao Muriz Memić, borio za svoga sina
osumnjičenog za teški kriminal u Centralnoj banci gdje je zaposlen.
Sreo
sam prošle nedjelje u zgradi suda Rusmira Karkina, advokata optuženih
Ljube i Bekrije Seferovića i na pitanje kakvu presudu očekuje za svoje
klijente odgovorio mi je: “Da si na kilometar čuo njihov kombi kojim su
navodno ubili rahmetli Memića, ti bi se sklonio u stranu, toliko galami,
brunda. Vidjećeš presudu za koji dan i sve će ti biti jasno.” Naravno
da je sve jasno: Seferovići su, očito uz adekvatnu nadoknadu, pristali
istrčati/odležati u zatvoru svoju zadatu dionicu laži, konstrukcija,
petljavina od strane onog centra koji je svo ovo vrijeme povlačio
razgranate, zamršene konce montaže, lažnih alibija, još lažnijih
potvrda i ekspertiza, konstrukcija, izmišiljotina, falsifikata. I to sve
u režiji i u korist i o trošku Onoga pred kojeg su se prostrli svi
stubovi društva, sve poluge, instrumenti koji državu razliku od džungle.
Ali, očito, da kao što nema savršenog zločina, ne postoji ni savršeno
montiran, fabriciran sudski poces koji će taj zločini “posušiti”.
KO SE BOJI DALIDE BURZIĆ?
Ovdašnja
opoziciona politička scena prema najkrupnijem pravosudno-političkom
skandalu ponašala se tokom godina njegovog trajanja nezainteresirano, za
razliku od one u Republici Srpskoj, gdje je opozicija bila
podrška, parlamentarno i vanparlamentarno, ocu Davida Dragičevićča i
hiljadama građana koje ga podržavaju. Nije teško pronaći razlog za
njihovo bježanje od bilo kakvog angažmana: nema “viđenijeg” opzicionog
(da baš ne kažem SDP-ovog) političara protiv kojeg se u tužiteljstvima,
najčešće sarajevskom Kantonalnom, ne vode istrage, pa čak i pišu
optužnice zbog kriminala i zloupotrebe položaja.
Dalida
Burzić je u proteklih nekoliko godina neselektivno i “široke ruke”,
medijski napadno, hapsila i pritvarala stotine ljudi, znanih i neznanih,
krivih i manje krivih, pa zašto bi se ovdašnji opozicionari izlagali
ličnom riziku i dolazili “mečki na rupu”. Nisu sporne, dapače poželjne
su i pohvalne, tužiteljske istrage i akcije,ali kakav je njihov efekt i
svrha ako se završavaju onako kako se redovno završavaju – Burzićkinim
“odokativnim”, lohotnim optužnicama koje padaju na sudovima? Osim
onda kada optuženicima dozlogrdi čamljenje u pritvoru pa se nagode i
priznaju krivicu da bi se dočepali slobode. “Najtiražniji dnevni
list” višegodišnji mrcvarenje i manipuliranje u vezi sa ubistvom Dženana
Memića pratio je sa sigurne distance, oprezno i ovlašno, kao i svaku
drugu “sabraćajnu nezgodu”, što ne čudi ako se zna da je tužiteljica
Burzić imala nekih neprimjerenih poveznica sa “savjetnikom” Fahrudinom
Radončićem i mrežom njegovih pomagača kojima se sudilo na Sudu Bosne i
Hercegovine.
Građani su, dakle dužni i odgovorni da dignu
svoj glas protiv terora političke, pravosudne, policijske nepravde i
organiziranog zuluma. Subotnji miting je prilika da otvoreno, bez
straha, oslobođeni kalkulacija i sebičnog kukavičluka najjasnije i
najotvorenije do sada kažu da neće živjeti u državi u kojoj vlast
ima bezvlašće. Zato: Ustani i kreni! Padaj pravosudna silo i nepravdo!
Pjesnk Duško Trifunovć birvaktile je ovako pozvao na “akciju u gradu:
“Probudi se, nešto se dešava, nemoj reći da to nisii znao, i tvoja se
sudnina rješava, nemoj da ti poslje bude žao”.
Odnosno: Samo da rata ne Budnje!
Preuzeto sa Slobodne Bosne