Fotografija je kreirane uz pomoc AI, a autor je Ivan Dabetic.
Na žalost mnogih, zbog smrti glumca aktuelan je film Smrdljiva
Bajka u kom se voljeni i nesrećni Žarko Laušević vratio na filmski ekran nakon
šesnaest godina pauze.
Izbori su iza nas. Grad brekće u
pretprazničnoj atmosferi, užurban sam po sebi. Velike saobraćajne
gužve su dodatno obogaćene i nervoza nas domaćih je na opasnim frekvencijama.
Deda mrazovi, paketići, korporativne proslave
Nove godine, kiseli kupus ribanac na terasi i zaljubljeni, promrzli parovi na
ulicama.
Sve je tu, pa u grad tradicionalno slijeću urbane beogradske
bajke, autentične svakako.
Najnovija je ona o poštenim izborima.
Demonstracije i razbijene glave.
Izgradnja Metroa
Otac mog prijatelja se prije nekoliko
godina u jeku jedne od predizbornih aktivnosti trenutnih vladara Srbije vratio
u skromni dom na Belim Vodama i stavio dvije karte za vožnju metroom na sto.
– Evo ti, uzmi. Šta ću ja s
tim. Ne znam ja to koristiti. –
Komentar na filmski kadar je nepotreban.
Previše govori o nama.
Još od 1968. godine i prvih ozbiljnih
studija za za Beogradski metro u gradu se vodi polemika o troškovima, trasama,
izvodivosti, iskopavanjima. To je ok, tako i treba, ali treba i da se dešava
nešto po tom pitanju. A od te daleke 68-me prošlo je preko pedeset godina i
nije se uradilo gotovo ništa, osim predizbornih podgrijavanja (kao ovo gore u
prilogu) i mlaćenja prazne slame.
Godine prolaze, političke garniture se
mijenjaju, a metroa nema. Neki gradovi u Jevropi su nedavno proslavili sto
godina od prve metro linije, a mi nismo ni počeli. Ko se poslednjih nekoliko
godina vozi radnim danima automobilom po gradu, zna dobro u kakvom saobraćajnom
paklu trošimo dodijeljene sekunde. Resurs koji je neobnovljiv za svako živo
biće i proći će godine dok se stvari ne promijene.
Ova sadašnja vlastouzurpatorska garnitura vrlo
dobro zna da tamo gdje su kapitalne investicije, tu je i prilika za veliku lovu.
Tragično je samo to što su mijenjali trase metroa da bi pogodovalil privatnim
interesima. U ozbiljnim društvima se to naziva veleizdaja i sudi se prikladno
tome. Prijeko.
Sve u svemu, velika beogradska bajka, bez
sretnog kraja.
Kako
reče Duško Radović:
– Kad će taj metro? Mnogi Beograđani su
već odavno pod zemljom i čekaju. –
Izmještanje
ZOO vrta sa Kalemegdana
Nije što je trenutno površna predizborna
tema odlazećeg gradonačelnika, već zato što je Vrt neodrživ tamo gdje danas
jeste. To je opšte poznаta činjenica, ali nema
petlje ni kapaciteta da se radi na temi koja je kompleksna i osjetljiva, a ne
donosi lake i brzo vidljive političke poene. Klizak teren. Zato je izmještanje vrta na lokaciju u
gradu gdje bi životinje imale dostojanstvenije uslove za život, prostor, vodu,
nebo, širinu, postala urbana bajka, životareći jedino u riječima. Najčešče
nedostojnih.
Pamti se ozbiljan čova koji je vrt vodio
kako dolikuje dok i on nije otišao u životni ofsajd. Vuk Bojović kao legenda Beo
Zoo vrta i luda anegdota kad je ulicom Vase Čarapića hitao za majmunom Samijem
po gradu, da bi ga na kraju prijateljskim razgovorom i zelenom salatom vratio nazad
u vrt. Dirljiva priča o težnji za slobodom, povjerenju, različitosti.
Beo Zoo vrt je osnovan daleke 1936. godine
i neki su ga popularno zvali „Zverinjak“. Tada je to bila jedinstvena oaza
prirode ušuškana u krugu „dvojke“ kome su ondašnji nivo buke, sirena i gužvi
bili svakodnevnica. Slično kao i Ada, drugi biser grada, ovaj prostor oduvijek
nosi fizičku i metafizičku autonomiju od ostatka grada, svoj mir i ritam, posebne
zvukove i rutine. Miris balege uz cvrkut ptica, dok tramvajske šine ritmično
kloparaju pod teretom gvožđa, žagor djece uz povremeno
kričanje životinja.
Beograđani vole Vrt i rado vode goste tamo, ali je i laiku jasno da je
prerastao sam sebe. Djeluje tužno i pomalo depresivno kad vidite lavove, orlove
ili pantere u skučenim kavezima. Omiljeni nilski konj Buca i rekordersko
dugovječni
aligator Muja su preživjeli bombardovanje i užase 2. svjetskog rata.
Njihovi nasljednici zaslužuju bolje uslove.
Plaćanje karata u GSP-u
Nedavno sam imao oštru polemiku sa
prijateljem da li i kako treba naplaćivati karte u gradskom prevozu u Beogradu.
Nakon trideset godina u gradu on zastupa tezu da je nemoguće naplatiti karte i
da prevoz treba da bude besplatan za sve, dok bi se u potpunosti subvencionisao
iz gradskog ili državnog budžeta. Meni je to nerealno i neprihvatljivo, pa sam
navodio primjere iz čitave Evrope i regiona gde je svuda apsolutno normalno da
se plaćaju karte. Naravno, u većini gradova i zemalja, javni prevoz nije
rentabilan i zahteva određenu pomoć ili subvencije da bi bio održiv, ali
procenjujem da to ide u rangu od 10-tak do 30 procenata ukupno potrebnog iznosa.
Postavio sam onda i pitanje o drugim gradovima u Srbiji koji ovakvu politiku
nemaju i bila bi tako diskriminatorska za njih.
Kao primer navodim grad Novi Sad, na samo sedamdesetak
kilometara od Beograda gde plave krstarice gradskog saobraćajnog preduzeća bez
problema naplaćuju putnicima karte na prvim vratima autobusa. Doduše, to
nervoznim pojedincima ponekad kreira frustracije zbog sporosti same vožnje, ali
to je zaista manja briga. Kao BG studenti smo se svojevremeno uvejerili da
karte zaista moraju da se plaćaju jer smo lakonski pokušali da se švercujemo,
ne vjerujući očima kad je u bus ušla kontrola.
Elem, grad je danas u vakumu jer je ugovor
sa starom kompanijom za naplatu karata raskinut, a novi sistem naplate karata
nije u potpunosti zaživio. Onda su stigli izbori, pa su gradonačelnik i svita
„Belih“ komunalaca bili vrlo popustljivi prema „švercerima“ u gradskom prevozu.
Na stranu populizam, sve to rezultira sa ogromnim rupama u gradskom budžetu
koje opet krpe isti ti građani kroz skuplje usluge, inflaciju, veće troškove
života ..
Naplatiti kartu u gradskom prevozu u 21.
vijeku je i dalje bajka za Beograđane. Sa sumornim ishodom ..
*
Postoji još nekoliko zanimljivih tema koje
se mogu obraditi kao bajke, recimo izmještanje objekta Centralnog zatvora iz
centra grada ili izgradnja kanalizacionog sistema u Borči, Ovči, Krnjači, itd.,
ali o tome nekom drugom prilikom.
***
I dok se lampioni u bojama duge njišu u
pretprazničnoj atmosferi uoči Nove godine i Božića, decembarski Beograd posrće
pod balastom skrivene prljavštine i neurednosti. Nebriga za duh grada boji vizire očiju,
dok nesklad lažnog sjaja i suštinske tjeskobe nadjačava druge glasove. Kao
kašalj ili bilo koja druga bolest. Ne može se skriti.
Plastične kese se kotrljaju vlažnim
ulicama dok se pokoja grupica studenata bezbrižno kreće u potrazi za provodom,
ne skrivajući radost što su mladi, slobodni i životni. Bez pesimizma zrelosti.
Pokradeni izbori ubijaju poslednje atome
vjere i nade da će stvari da se promijene. Treba sačuvati staloženost, kad već
nismo živce.
Mirno i dostojanstveno, što kaže moj drug
Tomić, a nije Ante.
Grad umire, a istovremeno se i porađa u neprekidnim ciklusima
smrti i života. Uvijek nespokojni roditelji strijepe kako li će novi život da
izgleda.
***
Beograd treba nekog ko će ga voljeti bezuslovno i
služiti mu cijelim bićem, koliko god to bilo teško ponekad.
Jedan od njegovih najjačih sinova lijepo
recituje u pjesmi:
– ovo je grad u kome nema
razloga da noćas budeš sam
u njemu
ovo je grad. –
Dajte mu ćerku ili sina kakvi dolikuju da
mu služe.
U odlazećoj godini inflacije,
neizvjesnosti, te ratova u Ukrajini i na Bliskom Istoku, rezervnih položaja
nemamo ..
Oguman, decembar 2023.