Imao sam namjeru napisati jedan kratak
šaljivi komentar o ovdašnjoj
društvenoj i političkoj situaciji. No, stvari su, po svemu sudeći, otišle
predaleko. Jer, višedecenijska pljačka imovine i uništavanje naših života, ali
i života budućih pokoljenja (ako uopšte budu živjeli ovdje u Bosni i
Hercegovini), zahtijeva da se pristupi možda posljednjem pokušaju da ovdje
počnemo graditi život bar malo dostojan čovjeka.
Dakle, nakon tridesetak godina bjesomučne
borbe da se unište, da se dokrajče, svi oblici odlučivanja u zvaničnim
institucijama političkog sistema – stvar je završena. Konačno i neopozivo, svi
bitni sadržaji politike uklonjeni su iz zvaničnih institucija i nalaze se u
rukama kriminalaca, mešetara, polusvijeta, kojima pripadaju oni što su
prisvojili moć. Drugim riječima, u našim parlamentima, vladama, u pravosuđu, u
privredi, dakle, svuda i na svakom mjestu, ne odlučuje se ni o čemu.
Ili drugačije: odlučuje se o Ničemu. I to sve „u ime
naroda“.
Primjeri su bezbrojni i trebalo bi nam dosta vremena i
prostora samo da ih pomenemo. No,evo nekoliko sličica iz tzv. „političkog“
života, tek radi podsjećanja.
Još pamtimo kako su poslije višegodišnje pauze konačno
održani izbori u Mostaru: poslanici su u zgradi državnog nam parlamenta čekali
nekoliko sati da svoj dogovor završe dva čovjeka – dakle, šef SDA (Bakir Izetbegović) i šef HDZ
BiH (akademik Dragan Čović) kako bi parlamentarcima bilo naređeno šta da misle
i kako da glasaju. I glasali su za podijeljeni grad Mostar. Odmah su svi dobili
aplauze i od međunarodne zajednice zbog tako epohalno obavljenog posla. Mada,
moram reći i nešto sasvim lično: znam da bi takvo rješenje za taj lijepi grad i
krasne ljude što u njemu žive, mogla smisliti i moja pokojna baka koja je imala
samo tri razreda osnovne škole. Nije uspjela završiti četvrti razred, ali je
pamtim kao sposobnu i bistru, doista vrijednu ženu.
Nadalje, izgleda da je daleko štetnije
višedecenijsko djelovanje one treće političke partije, dakle, Saveza nezavisnih
socijaldemokrata i njenog šefa Milorada Dodika. Nakon višegodišnjeg lažnog
predstavljanja, odnosno, korištenja lažnog naziva sopstvene partije, koja nikada
nije imala nikakve veze sa socijaldemokratijom, niti sa bilo kakvom političkom
idejom, osim sa ideologijom diktature – karte su, posebno u posljednjih desetak
godina – bačene na sto. Ili bolje reći, bačene su u lice nama običnim ljdima.
Dakako, uz enormnu količinu neznanja, primitivizma i bahatosti. Tako je, prije
nekoliko godina, RTRS, kao javni servis Republike Srpske, emitovao cjelodnevni
program sa predstavnicima najjače fašističke partije Francuske (sve sa
prevodiocima) da bi ovdašnje pučanstvo bolje shvatilo i razumjelo kako svi
trebamo biti fašisti. A na tragu toga, koliko isti dan, Milorad Dodik je ovome
dodao i još nešto: pozvao je, na toj
istoj „svojoj“ televiziji, i sve one žitelje Republike Srpske koji imaju pravo
glasa u Austriji, da izađu tamo na izbore i obavezno da glasaju za tamošnjeg
šefa austrijskih fašista. Aferim! Da ne govorim o tome kako su – takođe u to
vrijeme – iz entitetske vlade stigli dopisi na banjalučki Univerzitet da se
zabranjuje nastavnicima ove institucije da učestvuju na naučnim skupovima izvan
RS, da ne bi slučajno drugima prenijeli neku od nadležnosti ove tvorevine!?
I šta se desilo? Ama baš ništa. Opšti muk, u medijima,
u tzv. „akademskoj zajednici“ (mada ne znam šta ovo potonje tačno znači),
nekakva zlokobna tišina… Kao i kada je Narodna skupština RS dodijelila
čelniku SNSD-a i novoizabranom predsjedniku RS džeparac za ovu godinu u iznosu od tričavih 56 miliona KM! A sve to
pokriveno odgovarajućim odlukama entitetskog parlamenta na čijem je čelu, recimo i to, dr Nenad Stevandić, koji je, nažalost, po struci ljekar i trebao
bi imati bar malo ljudskih osobina. Ali,
ne. Kao što je i njegov šef u više navrata izvršavao sopstveno političko
samoubivstvo, to su učinili, eto, i poslanici u Narodnoj skupštini RS i njen
predsjednik, koji su većinom podržali pomenute odluke.
Uopšte ne sumnjam da će se isto dogoditi i sa
bombastično najavljenom ugradnjom klevete i pitanja narušavanja časti i ugleda
i sl. u Krivični zakon RS. Koliko znam, napraviće se jedna fingirana komična
javna rasprava o tome, u formi jednog besmislenog igrokaza. Da nije istinito,
bilo bi nevjerovatno. Kao što je i mlađani ministar pravosuđa u ovdašnjoj
vladi, uz enormnu količinu poltronstva, već unaprijed podržao naum političke
partije kojoj pripada i degradirao posao koji je tek počeo raditi. Ili, još
gore, time se vjerovatno pridružio i cijelom nizu političkih samoubistava u našoj
maloj zemlji. Kao stariji čovjek, zbog prethodnog istinski žalim.
Ali ovakva politička praksa zatvara,
baca u okove, onu prirodnu širinu i toplinu življenja, slobodu svih nas koji
smo istinski ovdje. Čak se to očituje sasvim vidljivo: unazad nekoliko izbora,
te izbore je dobijala Centralna izborna komisija BiH, a zna se ko je izgubio.
Izgubila je cijela naša populacija, najviše ljudi koji su na javnim kuhinjama,
a posebno naši tek rođeni, što se nalaze u javnim kuhinjama za bebe.
Ko se pita za to?
Pa, niko, jer se političari, već dugo,
dugo bave samo time koliko „ruku“ imaju, a ne ko ih podržava. Možda će
unaprijediti svoju brigu za polis, pa možda će glasati nogama ili nekim drugim
organima. Znam da nama trebaju mozgovi, pametni ljudi koji nas mogu voditi naprijed.
Naravno, ako ih ovdje još ima.