Nonin brat Nano (Rudolf Stubler), inače lik iz više mojih proznih
tekstova, pripovijetki, kratkih priča, eseja i romana, svake bi godine
pred Božić i Novu godinu nasamo sjedao sa svakim od nas djece, pa bi
krajnje ozbiljno, s papirom i olovkom, bilježio kakav poklon želimo. I
uvijek bi napominjao isto, da nabrojimo sve “od igle do lokomotive”, a
on će onda postupiti prema svojim “financijskim prilikama”. Inače, kada
si dijete, ne znaš što je jezična fraza ni kako funkcionira, ne znaš što
je metafora, nego jasno čuješ i razaznaješ od čega se ona sastoji, pa
onda pred očima imaš iglu i lokomotivu, i cijeli jedan veličanstveni
svijet stvari i predmeta koji stane između igle i lokomotive. Meni, pak,
nije falilo želja, pa bih dugo nabrajao, a Nano bi, mrtav ozbiljan, sve
to uredno zapisivao. Liste mojih želja, bilo ih je pet ili šest, od
1970. do 1975, Nona je čuvala u jednoj škatulji, da ih pročitam kada
odrastem. I čitao sam ih kao odrastao čovjek, ali te sam dragocjene
papire uzalud tražio u svojim arheološkim iskopavanjima stana na
Sepetarevcu. Nema ih, naprosto su nestali, iako se i dalje nadam da će
odnekud još iskrsnuti. Važni su za dalju rekonstrukciju štublerovskog
svijeta u kojem darove nisu donosili ni Djed Mraz ni mali Isus, nego ih
je donosio Nano, koji je, da i to kažemo, pripadao religioznoj frakciji
Stublera, ali u njegovoj bi intimnoj teologiji bilo i bogohulno i
čovjekohulno Isusa pretvarati u Djeda Mraza ili svoje darove pripisivati
drugima.
Ovih sam dana, slušajući vijesti Deutsche Wellea, saznao da će
prosječni Nijemac za božićne i novogodišnje darove ove godine potrošiti
oko 450 eura. Za prosječnog Hrvata, onog koji živi u Županji, Delnicama i
Gospiću, tih tri tisuće i četristo kuna svakako je prevelik novac za
darove. Ali za ekipu s ljetne zagrebačke špice u Jurišićevoj, za
premijernu metropolsku kazališnu i izložbenu publiku ili za uspješnike i
uspješnice iz fotogalerija nacionalnih web tabloida i toaletoida, te za
uzvanike s predsjedničinih božićnih prijema, kao i korporativnih
domjenaka telekomunikacijskih tvrtki, njemačkih 450 eura ne samo da nije
neki veliki novac, nego su te dame i gospoda zapravo i neusporedivo
bogatiji i u privatnom darivanju izdašniji od prosječnog Nijemca.
Njihovo lično nauružanje – tu mislim na smartfone i inu priručnu
elektroniku – daleko su iznad ne samo njemačkog, nego valjda i europskog
prosjeka. Zagrebački je gadžetluk u svakom pogledu fascinantan, a po
njemu se, prije nego i po čemu drugom, vidi i stvarni životni standard
jedne zajednice. Istina, ta zajednica nema baš previše veze s nekim
ljudima iz Županje, Delnica i Gospića, ali na njih se ionako ne misli
kada se kreira medijska slika Hrvatske, naročito ona iz oblasti
infotajmenta i sviridbe kupcu kojom se bavimo u ove i sve naše druge
predblagdanske dane.
Deutsche Welle izvještava, međutim, i na što Nijemci potroše tih
svojih 450 eura namijenjenih blagdanskom darivanju bližnjih. A tu doista
prestaje svaka sličnost s onim Hrvatima sa špice u Jurišićevoj, iz
fotogalerija, s božićnih prijema i korporativnih domjenaka. Nijemci,
naime, velikom većinom druge Nijemce, velike i male, darivaju –
knjigama. Knjiga je, naime, iz njemačke perspektive savršen dar, knjiga
je poruka, ona nije samo dar nego je i meta-dar, dar poslije dara, dar u
daru… Poklanjajući nekom knjigu, vi se ciljano obraćate upravo njemu.
Izborom knjige na neki način birate i čovjeka, mijenjate ga i
usrećujete, naravno s pretpostavkom da će on i pročitati tu knjigu. A
Nijemci, vidite, knjige čitaju.
Koliko će ljudi sa zagrebačke špice, iz fotogalerija i s božićnih
prijema i korporativnih domjenaka ove godine bližnje darivati knjigama?
Svakako manje nego što će ih darivati ajfon osmicom ili lažnim Vlahom
Bukovcem za koji su od slavnog povjesničara umjetnosti iz usluge dobili
certifikat o autentičnosti. I ne, nisam sarkastičan, a bogme i ne
pretjerujem: naprosto je tako, to je današnja Hrvatska, njezin bogatiji i
prosperitetniji dio, onaj dio kojemu se jednako obraćaju politički
kolumnisti, modni i gastronomski kritičari, urednici i novinari ženskih i
lajfstajl magazina. A oni iz Županje, Delnica i Gospića sve to čitaju,
pobožno prate i još se i uzrujavaju oko gibanja unutar tog svijeta
projicirajući prizore metropolske javne i privatne egzistencije na
vlastito siromaštvo. Umjesto da im zavide, osjećaju se manje jadni i
siromašni.
Ali to nije tako samo u nas. Svugdje je isto. Sirotinja se zagleda u
elitu, ogrije se i nahrani šarenim sličicama. I onda stanje neke
zajednice u najširem smislu riječi ovisi o stanju njezine elite. Tako ni
Hrvatska nije tako sirota i kulturno zaostala zato što su kulturno
zaostali i ubogi njezini siromasi, nego je takva zbog svoje elite, koja
umjesto da bližnjima kupuje knjige, kupuje im ajfone osam, umjesto da im
kupuje originalne Stipane Tadiće, Zlatane Vehaboviće i Martine Grlić,
kupuje im lažne Bukovce s prijateljskim certifikatima. Naravno da u
svemu tome nevina nije ni sirotinja koja sve to sa strane gleda kroz
mrljave i lažljive šarene oči živih i elektronskih medija, i naravno da
tu sirotinju ne treba žaliti, jer ona je, barem dok traje ova formalna
demokracija, pokrovitelj upravo tih i takvih elita. I oni bi, da se malo
opare, navalili po lažnim Bukovcima, a po ajfonima ionako udaraju.
Gadžeti su po županjskim, delničkim i gospićkim kafićima moderniji,
skuplji i efikasniji nego u prosječnih Nijemaca, a o Poljacima, recimo,
da i ne govorimo. Jesenas sam u Krakovu vidio slavnoga književnog
kritičara i profesora kako iz džepa vadi Nokiju 3310, onakvu istu kakvu
sam imao prije petnaest godina, i telefonira…
E, kako sad objasniti zašto je bolje, korisnije, ali i nekako
intimnije bližnjemu kupiti knjigu nego telefon? Bojim se – nikako! Ili
vrlo teško. Objasniti nekom zašto je bolje darivati knjigu nego telefon,
kao i zašto je vrednija Martina Grlić nego Bukovac (i to originalni),
jednako je teško kao i objasniti mu zašto je bolji mir od nuklearnog
rata. Glupost, uzrujat će se lakoumna budala, pa notorno je, neupitno je
da je mir bolji od rata! E pa, upravo se o tome radi: neupitno je i da
je dobra knjiga bolja od bilo kojeg i bilo kakvog telefona. Vaš svijet
je, gospodo draga, opasno ugrožen, vaš svijet je pred propašću, zajedno s
vašom nacijom i nacionalnom joj kulturom, ako vam knjiga nije bolja od
telefona. Osvrnite se oko sebe, je li od vaše zajednice išta još i
ostalo?
Na onim listama što ih je po mojim napucima sastavljao Rudolf Stubler
redovito su se nalazile kojekakve enciklopedije, ilustrirani atlasi
svijeta i slične ukoričene gulozarije, jer sam već bio dovoljno lukav da
u zadanom rasponu između igle i lokomotive ipak navodim stvari koje su
cijenom bliže lokomotivi. Imao sam tada šest, sedam, devet godina.
Zanimale su me još i lego kockice, od kojih sam stvarao veličanstvene
građevine, pisaće mašine, fotoaparati. I sat, htio sam ručni sat. Nano
je umro 14. prosinca 1976, strefilo ga je upravo pred Božić i Novu
godinu, pred sastavljanje još jedne godišnje liste želja. Nevina je i
čista djetinja okrutnost: sram me je priznati da mi je na um palo da je,
možda, mogao sačekati i da umre nakon Nove godine… Iza njega ostale su
mi knjige, neke od njih uza se imam i danas, dok druge imam zapamćene u
glavi. Za te bismo zapamćene sad mogli reći da su u – elektronskoj
verziji. I ne treba u ovome što pričam tražiti ni nalaziti nešto
sentimentalno, uopće ne, riječ je o vrlo praktičnim stvarima. Nano je
bio praktični um, rođeni matematičar.
Za one, pak, koji su u ovo predblagdansko doba – dok pokraj nas idu
kolone bezbožnika što će za koji čas proždrijeti Nerođenog u obliku
kobasice i germknedle – skloni vjerovati meni i prosječnom Nijemcu, evo
nekoliko preporuka za darivanje bližnjih.
Nonfikcionaloni roman Javiera Cercasa “Prevarant” (169 kuna)
briljantna je, uzbudljiva i sveprožimajuća knjiga o
katalonsko-španjolskoj tranzicijskoj i povijesnoj traumi, koja je
istovremeno i naša balkansko-hrvatska tranzicijska i povijesna trauma.
Zašto ljudi lažu u svojoj prošlosti, zašto se lažno predstavljaju? Ako
pročitate, vidjet ćete koliko je to važno pitanje. Ustvari, vidjet će
onaj koga darivate.
Manu Larcenet: “Brodeckov izvještaj” (200 kuna) raskošni je strip
album po romanu Phillipea Claudela (roman se, u hrvatskom prijevodu,
također nađe po knjižarama, cijena stotinjak kuna). Priča o tuđinstvu, o
mržnji i strepnji, o isusovskoj samoći i neprihvaćenosti, koja je
vizualno tako moćna da nakon nje više nećete poželjeti lažnog Bukovca.
Mirko Kovač, Izabrana djela u dvanaest knjiga, svaka je knjiga s
originalnim Kovačevim potpisom. Možete naručiti preko adrese
bibliofil.hr ili kupiti u antikvarijatu u Bauerovoj. Komplet će vas
koštati oko tri tisuće kuna. Lijep, skup dar, koji bi nekom darovitom
mogao promijeniti život.
Evo što je sreća u civilizaciji koja je porodila Isusa Krista, koji
je, pak, porodio nju, civilizaciju: biti znatiželjan i otvoren, pametan
koliko je moguće i darovit koliko ti je dano, i mjesecima u 2018. čitati
romane, pripovijetke, eseje i drame Mirka Kovača. Eh, što bih ja dao da
ga opet mogu čitati po prvi put!
Ako među bližnjima imate ikoga pametnog, molim vas poklonite mu nešto od ovoga. Za spas duše, a bogme i naroda.