Danas je moguće zamisliti scenario koji izokreće naglavce premisu iz čuvenog filma Zbogom, Lenjine!
Umesto komunistkinje koja se budi iz kome u novoj, tržišno uređenoj
Nemačkoj, zamislimo tehnokratu iz doba Blera i Klintona koji se budi u
svetu koji opsedaju ekonomski nacionalizam, politika velikih sila i
ksenofobija.
Šta bi bilo najveće iznenađenje za njega? Šta bi se porodica ovog pacijenta najviše trudila da mu ne kaže?
Čini se da je najočigledniji odgovor – Donald Tramp. Ako vam je
poznata istorija Sjedinjenih Država, znate da je postojao antisemitski
izolacionistički pokret koji se suprotstavljao američkom ulasku u Drugi
svetski rat i da je njegovo ime bilo Amerika na prvom mestu.
Ali, isto tako znate i da su od 1916. Sjedinjene Države gradile svoju
globalnu hegemoniju svojim međunarodnim angažmanom i intervencionizmom, a
ne samoizolacijom.
Gotovi svi drugi aspekti odstupanja od globalizacije i
multilateralizma mogli su se predvideti: da Poljska ima desničarsku i
nacionalističku vladu koja pokušava da podrije vladavinu prava; da se
Britanija odvojila od Evrope; da su Rusija i Turska postale izborne
diktature – sve se to može razumeti naprosto kao povratak na istorijsku
normu.
Ali šta reći za spremnost Amerike da istovremeno napusti Pariski
klimatski sporazum, Savet za ljudska prava UN-a, grupu G7, princip
poretka zasnovanog na pravilima i mirovni sporazum koji je stabilizovao
Bliski Istok? Šta nam to govori o svetu? Po mom mišljenju, najmanje
ispravljiv, pa stoga i najznačajniji Trampov potez je istovremeno
objavljivanje trgovinskog rata Kini, Evropskoj uniji i Kanadi.
Tramp je uveo kaznene tarife za uvozne prozvode iz Kine u vrednosti
od 200 milijardi dolara i zapretio da će isto učiniti za još 200
milijardi dolara uvoznih proizvoda u slučaju da Kina uzvrati sličnim
merama. U junu ove godine Tramp je uveo tarife na uvoz čelika i
aluminijuma iz EU, Kanade i Meksika, nateravši EU da počne da priprema
slične mere za uvozne artikle iz SAD-a u vrednosti od 2,7 milijardi
dolara.
Na kobnom samitu G7 u Kvebeku, Tramp je saopštio ostalim liderima da
je Severnoamerički sporazum o slobodnoj trgovini najgori ugovor koji je
SAD ikada potpisao. U februaru on je Svetsku trgovinsku organizaciju
(WTO) nazvao „katastrofom“.
Drugim rečima, cilj trgovinskih mere koje je Tramp primenio protiv
Kine i ostalih zemalja nije jednostavno reformisanje trgovinskog balansa
unutar postojeće trgovinske arhitekture sveta, već uništavanje same te
arhitekture.
Tramp je već zaobišao pravila WTO-a klasifikujući uvoz čelika iz
Kanade i EU-a kao „pretnju za nacionalnu bezbednost“. Tako je uskratio
pravo svojim protivnicima da uzvrate istom merom. Otkako je stupio na
dužnost, on je stavio veto na izbor novih sudija u sedmočlani apelacioni
sud WTO-a koji sudi o trgovinskim sporovima i tako doveo ovaj sistem na
ivicu sloma.
Signali su nedvosmisleni. Trampova administracija namerava da
parališe trgovinski sistem zasnovan na pravilima i formira alternativni
poredak u čijem će središtu biti ona sâma, kao veliki zajmodavac i
konzument pod nejednakim uslovima. Pritom je podrška za protekcionizam i
ekonomski nacionalizam u američkoj srednjoj klasi tako jaka da ne treba
očekivati da će sledeći predsednik SAD-a preokrenuti smer trgovinske
politike.
U originalnom filmu Zbogom, Lenjine! zaplet je bio metafora
za nesposobnost stare komunističke generacije da se pomiri sa promenama.
Ako obratimo pažnju na reakcije evropskih centrističkih političara na
Trampovo ponašanje, videćemo da se i te paralele same nameću.
U narednih godinu ili godinu i po dana, umereni političari levog i
desnog centra suočiće se s teškim zadatkom rekalibracije. Iako još uvek
odani poretku zanovanom na pravilima, ljudskim pravima i borbi protiv
klimatskih promena, oni moraju da pripreme mere i odneguju novu
političku kulturu za slučaj da se ceo sistem sruši. Kako bismo spasili
ono što se od globalizacije spasiti može, moramo se povući na rezervni
položaj: treba smanjiti njen intenzitet, prestati sa pozivima za njeno
agresivno produbljivanje, stabilizovati globalne i kontinentalne
institucije formiranjem sistema sa manje deregulacije i izvoza poslova u
inostranstvo.
***
Politički centar kao da je blaženo nesvestan urušavanja
institucionalnog okvira. Dok Tramp tvituje uvrede na račun Angele Merkel
i otvoreno poziva na pobunu ksenofoba u redovima njene koalicije,
nemački javni službenici rade prekovremeno i pokušavaju da umekšaju
evropski odgovor na njegove trgovinske mere.
U Britaniji imamo posla sa najgorim elementima na obe strane: dok
Trampov trgovinski rat protiv EU dostiže vrhunac, naš ministar trgovine
Lajam Foks gradi karijeru na činjenici da se nalazi u ideološkom džepu
republikanske desnice; istovremeno, posle brexita, mi moramo da igramo
po pravilima EU-a, bez ikakvog uticaja na kreiranje politike Unije, bez
slobode da sklapamo samostalne trgovinske ugovore i, najgore od svega,
bez ikakve strategije za situaciju u kojoj se svet deli na dva velika,
konkurentska trgovinska bloka.
Jedan od razloga zbog kojih su centristi tako nespremni da se suoče
sa mogućnošću urušavanja globalizacije leži u tome što su oni oduvek
verovali u bajku da je globalizacija objektivan, nepovratan i spontan
proces – a ne naprosto politički izbor elite. Još ubedljiviji razlog
leži u tome što gledano sa najvišeg sprata advokatske firme u Kanari
Vorfu, globalizacija izgleda kao prvenstveno finansijski fenomen.
Pošto nisu u stanju da zamisle raspad globalnog finansijskog sistema –
puni povratak kontrole kapitala ili nestanak tržišta stranih valuta te
udruživanje finansijskih aktiva u nacionalne ekonomije – centristi ne
mogu zamisliti ni trgovinske ratove, niti ratove oko intelektualnog
vlasništva.
Međutim, postaje sve jasnije da će sredina dvadeset prvog veka
izgledati mnogo više distopijski. Izvori rasta koji je obeležio protekle
tri decenije presušuju: sve je manje novih radnika; sve je manje
„sustižućeg“ rasta; sve je manje finansijske moći. Konkurencija oko
održavanja rasta, poslova i prosperiteta sve je ogorčenija. Danas se ona
manifestuje trgovinskim ratovima, ali već sutra se može pretvoriti u
tehnološku „deglobalizaciju“.
Retko koji važniji zapadni biznismen je danas spreman da sedne na let
za Kinu bez mobilnog telefona i laptopa za jednokratnu upotrebu: toliko
su uobičajeni postali strahovi od krađe intelektualne svojine. Jednom
kada u igru uđu i fizička trgovina robom i rivalski tehnološki standardi
i zakoni o intelektualnom vlasništvu, nezasite potrebe populističkih
političara za neprijateljima i žrtvama vodiće kompleksnijoj upotrebi
finansijskih regulacija u cilju podsticanja lokalizacije kapitala, ako
ne baš i klasičnim oblicima kontrole kapitala.
Konačno, tu je i sukob „vrednosti“. Jednom kada Kina bude nametnula
svojim radnicima sistem socijalnih kredita, koristeći sredstva masovnog
nadzora i algoritamske kontrole kako bi disciplinovala svoje građane,
zamisao da i dalje postoji jedinstveni globalni kapitalizam – bilo kakva
mogućnost ravnopravne borbe između tehnoloških divova 21. veka –
postaće neodrživa. Već trideset godina levica gradi svoj program na
pretpostavci da je globalizacija neizbežna. Taj istorijski trenutak je
već prošao: programi Bernija Sandersa u SAD-u, Podemosa u Španiji, La France Insoumise i Korbinovih laburista, predstavljaju neophodan, mada delimičan i odmeren odmak od ekstrema globalizacije.
Ali u svetu koji opisujem to neće biti dovoljno. Mogli bismo zamisliti korbinistu ili aktivistu Podemosa u scenariju iz Zbogom, Lenjine!
i probuditi ih u svetu koji sam opisao, na primer u 2038. godini, i ceo
program levice bi morao da se promeni. Po mom mišljenju, praktični
ishodi trgovinskih i tehnoloških ratova koji nas očekuju, kao i povratak
geopolitike velikih sila, vode ka sledećim načelnim zaključcima.
Britanija mora biti deo velikog kontinentalnog projekta. Nema nikakve
sumnje u to da taj projekat mora biti Evropa – to što smo donekle
odvojeni od EU-a nije bitno sve dok smo fokusirani na Evropu i izgradnju
zajedničkog i nezavisnog sistema bezbednosti, migracije, odbrane i
diplomatije. Zato stalno pominjem reč „Norveška“, iako ona nije draga
laburističkom vođstvu.
Evropa mora biti uključena u razvoj veštačke inteligencije na
kontinentalnom nivou i ključni igrač u svim ostalim globalno važnim
tehnološkim projektima.
U socijalnom pogledu, Evropa mora omogućiti bogaćenje svojih građana,
izgraditi domaće industrije i poljoprivredu koje će biti u stanju da
prežive kontrakciju globalnog poretka zasnovanog na pravilima i povrh
toga – definisati sopstveni etos. To podrazumeva borbu protiv različitih
evropskih etnonacionalizama koji trenutno doživljavaju novi procvat – a
najbolja oružja za tu borbu su ekonomski rast, prosperitet i
obrazovanje. Institucije koje stoje na putu takvom razvoju su evrozona i
Lisabonski sporazum. Obe institucije se mogu reformisati i trebalo bi
ih reformisati.
Raspadanje globalnog poretka je neosporna činjenica. Ako se podsetimo
uzajamnih mera kojima su nacionalne vlade pribegavale u pitanjima
trgovine, valute, dugova i ratnih reparacija između 1931. i 1934,
videćemo kako brzo stvari eskaliraju (proverite to i sami u knjizi
Čarlsa Kindlbergera Svet za vreme depresije 1929-1939).
Same razmere međuzavisnosti – finansijske, kulturne i trgovinske –
znače da globalizacija ne može sasvim propasti, ali za postizanje efekta
iz filma Zbogom, Lenjine! to nije neophodno.
New Statesmen, 27.06.2018.
Preveo Rastislav Dinić