Počelo je sa mnogobrojnim naoko benignim stvarima, da bi postepeno eskaliralo do situacije kada se opravdano može dovesti u pitanje sekularni karakter naših “Republika”. Srpska pravoslavna crkva je postala “država u državi” koja sve češće pokazuje ambiciju, a na žalost i kapacitet, da diktira društvene prakse pa i državne zakone. Republika je sve češće prinuđena da kapitulira pred klerom. Ovaj pokušaj kontrarevolucije i uspostavljanja supremacije crkve nad svetovnom vlašću i Ustavom vjerovatno je najvažnija bitka koja se vodi unutar srpskog naroda od raspada SFRJ, i njen ishod dramatično će uticati na sudbinu generacija.
Okupacija u pet slika
Počelo je naoko benignim stvarima poput fakultativnog uvođenja vjeronauke u škole. I bezbrojnim drugim infiltracijama kojima su klerici izašli iz svojih crkava i manastira i neprimjetno se ušunjali u sve pore našeg društva - i gdje im jeste i gdje im nije mjesto. Pogledajmo, na primjer, sastav Etičkog odbora UKC BL:
Koji pod br. 5. ima izvjesnog “protonamjesnika” (šta god to bilo) “sveštenika” SPC. Koji će, između ostalog, sutra raspravljati o medicinskom pitanju tipa abortusa ili eutanazije.
Logična posljedica ove masovne infiltracije je da su klerici počeli da se miješaju u sve, računajući i stvari o kojima objektivno ništa ne znaju i koje ih se ne tiču. Poput nedavnog proglasa Eparhije Bačke, epicentra kvazihriščanskog mračnjaštva, kojim nas upozoravaju da ne širimo “smutnju” promocijom joge. Ovu alanfordovsku budalaštinu zaista svakome preporučujemo da pročita:
https://eparhijabacka.info/2023/01/18/ne-siriti-smutnju-promocijom-joge/
Koliko god ovakve stvari djelovale na prvi pogled benigno u svojoj stupidnosti, stvar je zapravo izrazito zabrinjavajuća: SPC pokazuje otvorenu pretenziju da postane dominantna politička sila koja diktira cjelokupnim javnim prostorom u zemlji. Veliki inkvizitor koji je iznad zakona i ima monopol da određuje šta je “ispravno” i “dopušteno”.
To je postalo očito za vrijeme pandemije COVID19 kada je crkva prvi put otvoreno demonstrirala da je jača od države. Unatoč apelima struke i pristojnih ljudi SPC je odbila da se povinuje zakonima i pričešće je obavljala iz iste kašike, obrede vršila bez bilo kakvih mjera zaštite, a sahrane od kovida umrlih “velikodostojnika” (svevišnji očito nema takvu toleranciju na glupost kao naš MUP pa je kovidom pokosio mnoštvo crkvenjaka, računajući i samog patrijarha) pretvorene su u masovna okupljanja. Nadležne institucije nisu imale snage da reaguju, i morale su zažmiriti na očito kršenje zakona i pandemijskih propisa od strane SPC. U isto vrijeme ukinuta je nastava i u školama i na univerzitetima.
Kao što to obično biva, na znak slabosti nasilnik ne olabavi već još više zaoštri pritisak. Osokoljeni takvim uspjehom fundamentalisti su postajali sve bahatiji i sve bezobrazniji. Tako smo u sred BL imali priliku svjedočiti kako su ziloti pod prijetnjom demoliranja “Galerije+” izdejstvovali zabranu izložbe Milene Ivić jer njenu umjetnost drže “uvredljivom” za hrišćane:
Muzej se povukao pod prijetnjama, a MUP Republike Srpske je ponovo odbio da zaštiti građane od agresivnih ekstremista.
Na žalost naše institucije su isuviše slabe da se odupru ovom zlu. Kao posljedica toga primjeri agresije fundamentalista protiv svih koji im se suprotstave postali su naša svakodnevica. Poput nedavnog progona Olivere Marjanović, direktorke škole u Sečnju. Naime, dotična je, vođena zdravom logikom da je Srbija sekularna država, a u školu idu i nepravoslavni đaci, zabranila vjerski obred tokom proslave Svetog Save. Hajka koja je usljedila u mnogome je podsjetila na srednjovjekovne prakse lova na vještice. Institucije Republike Srbije ponovo su odbile da brane ustavni poredak zemlje i ćutke su posmatrali cijelu stvar.
Isto poniženje država Srbija dopustila je sebi i za vrijeme E-Pride u Beogradu. Kada čak nije reagovala ni na otvorene pozive na ubistvo pripadnika LGBT zajednice, koje je (uz mnoštvo drugih gadosti) iznio vladika Nikanor:
Tek nakon intervencije EU i pritiska “međunarodne zajednice” država je pristala da izvrši svoju ustavnu obavezu i zaštiti bazična prava svojih građana. Država Srbija je, dakle, dopustila sebi takvu sramotu da je druge države prisiljavaju da poštuje vlastiti ustav. Postavlja se opravdano pitanje: da li ćemo mi biti prinuđeni da svaki put kada nas ovi ziloti napadnu tražimo zaštitu od tuđih država umjesto od svoje?
Bezobrazluk fundamentalista eskaliralo je čak do mjere da su prije par godina tražili, PAZITE SAD: da Senat BL Univerziteta preispita status teorije evolucije u visokom obrazovanju? Naš senat je mudro odgovorio da je on upravno tijelo koje ne može da se bavi relevantnošću neke naučne teorije, već da to rade naučnici iz date oblasti po vijekovima usavršavanoj i dobro poznatoj metodologiji. No to nije pokolebalo ove uporne fanatike. Slučaj udžbenika biologije u Srbiji je naročito poražavajući. Država Srbija i srpski narod dopustili su sebi da im u XXI vijeku sadržaj udžbenika iz biologije(!) određuju popovi, a ne biolozi.
Svi mi ćemo se prije ili kasnije liječiti na UKC BL. Da li želimo da nas liječe po metodama SPC popova, a da ljekari koji nas liječe uče biologiju iz udžbenika SPC?
Itd. – mogli bi ove ludosti nabrajati u nedogled. No zaključak je jasan: SPC je izašla iz okvira koji su normalni i pristojni za jednu religijsku zajednicu u državi i društvu XXI vijeka. Ona ispostavlja anticivilizacijski srednjovijekovni zahtjev za moći nad svim društvenim procesima – od joge, sadržaja udžbenika, liječenja, pa sve do sexa. Mi se opasno krećemo putem talibanizacije ka svojevrsnoj pravoslavnoj džamahriji – nekoj vrsti teokratije - religijske kvazirepublike u kojoj će nam sve segmente života određivati religijski fanatici na osnovu lošeg tumačenja loše doktrine iz jedne loše stare knjige.
Uzroci
Ključni uzrok koji omogućava ovakvo orgijanje vjerskih fundamentalista je slabost institucija i nedoraslost političara funkcijama koje obnašaju. Oni prave makijavelistički savez sa crkvom, koju potkupljuju raznim izdašnim davanjima. Recimo, Predsjednik Republike Srpske nedavno je najavio da će vjeroučitelji biti plaćani iz budžeta. To je poštena nadoknada za niskost koju je SPC sebi dozvolila kada je 2014., dan pred izbore (vrijeme izborne tišine), tadašnji patrijarh Irinej, poručio “stadu”: “Glasajte za Dodika”. Koliko je žestoka borba za vjerski dio kolača u broju glasača najbolje pokazuje bespoštedna utrka između Predsjednika Republike i gradonačelnika BL da se pogazi Ustav RS ali dodvori klericima:
Naravno, ovo nije ništa novo niti specifično za nas – naši političari samo pokazuju da su dobro naučili marksističke lekcije o “opijumu za mase”. No takvo ponašanje je i veoma dobar indikator. Uvođenje religije u politiku po pravilu pokazuje da političari ne rade dovoljno dobro na svojim funkcijama i da za obnovu mandata moraju da prodaju dušu đavolu, tj stupe u nesveti pakt sa crkvom.
Ta batina ima dva kraja. Kako nas je istorija više puta naučila – na kraju će se to i njima samima odbiti o glavu: kada se dovoljno osile popovi će početi da gospodare i institucijama države i političare svesti na farsičnu fasadu sekularne demokratije. Naši političari bi mogli mnogo pouke da izvuku npr iz slučaja “Kanose” i poniženja “cara” Hajnriha IV koji je danima na snijegu klečao pred papom Grgurom VII. Uostalom, demonstraciju takve sile imali su prije par godina u Crnoj Gori kada je vjerski poglavar “litijama” skinuo dotad neprikosnovenog političara, a novoizabrani je došao da mu se pokloni i poljubi ruku. Slika u kojoj dva izabrana predsjednika dvije “Republike” srpskog naroda, sjede kao kakvi prvačići ispred sinoda SPC, tužna je slika gdje smo, i zlokobna najava onog što nas tek čeka:
Posljedice
Posljedice dominacije crkve nad državom lako je predvidjeti. Imamo ovih dana eksperiment u realnom vremenu: Iran. Država koja je velika viševijekovna kultura i koja je do islamske revolucije bila progresivno i veselo mjesto, postala je carstvo tame u kojem nekakva “moralna policija” ubije djevojku Mahsu Amini zbog neispravnog nošenja hidžaba. Ubili su djevojku od 22 godine zbog glupe marame! Možda se nekome ovo poređenje sa Iranom može učiniti pretjeranim, ali stvarnost nas upozorava da nije tako. Ljudi su vijekovima učili da se boje vještica, a ne onih koji su ih spaljivali, i to je palilo. Pali i danas. Pogledajmo samo tragično iskustvo savremene Poljske. Ili slučaj Hrvatske gdje je pod pritiskom katoličke crkve instaliran pravni instrument “Priziv savjesti” kojim je ginekolozima na javnim klinikama (dakle finansiranim novcem svih građana i građanki Hrvatske) dozvoljeno da ne vrše abortuse ako se to kosi s njihovim moralnim uvjerenjima. Posljedica: žene iz Osijeka dolaze kod nas u BL da obave abortus. Ovih dana se u sred Zagreba redovno pojavljuje izvjesna sekta “klečavaca” moleći se za ćudorednost hrvatskog bića. Koju oni shvataju na sledeći način: čednost u odjevanju, nema seksa prije braka i slične budalaštine koje im već padaju na ono malo pameti što imaju.
Kako je krenulo, ovo bi uskoro mogla postati oficijelna politika HDZa. A i mi smo već dobrano poodmakli na sličnoj stramputici. Vrijeme je da se zapitamo da li ćemo za deset-dvadeset godina gledati svoju djecu kako, kao sada iranska djeca, ginu na barikadama u borbi za svoja osnovna prava protiv fundmentalista i zilota koji su ih porobili koristeći glupost, slabost i sljepoću generacije njihovih očeva.
Transforamcija se desila u svega nekoliko decenija i par generacija.
“Zid separacije”
Lijek za ovu bolest davno je izmišljen i dobro je poznat: “Republikanska barijera” - sekularna država u kojoj postoji ono što je Linkoln nazvao “zid separacije” između crkve i države. To ne znači nikakvu prohibiciju religije, zabranu i progon crkve, niti zagovaranje nekakve ateističke džamahirije. Naprotiv, u jednoj pravoj republici svi njeni građani mogu biti vjernici a da ona i dalje ostane sekularna: tako što se javne politike i javne stvari razdvajaju od privatnih uvjerenja, računajući i ona religijska. I to razdvajanje garantuju institucije. Država, ako želi biti moderna država primjerena XXI vijeku mora biti “neutralna”– tj. ne smije propagirati niti jedan svjetonazor kao obavezan u javnom prostoru. Npr., ako je neko vjernik on mora imati pravo da ispovjeda svoju vjeru i propagira ju javno; - ali ne smije prisiljavati druge, koji ne dijele njegova uvjerenja, na tako nešto. Ako neko smatra homoseksualnost nemoralnim i/ili gadnim – on ne smije biti prinuđen na takve prakse; on ima i pravo javno agitovati protiv toga; ali nema pravo tražiti da se to zabrani svima – dakle i onima koji vole takav sex i žele da ga propagiraju. SPC ima pravo (i treba) da iznese svoj stav o bilo čemu. Ali nema pravo da nameće svoj stav kao obavezan. I mora, kao i svi ostali, da poštuje Ustav. Itd. U protivnom imaćemo situaciju “tiranije većine” u kojoj oni koji su većina, ili su najagresivniji, nameću svoj svjetonazor svima. A to se može postići samo prinudom i silom. Ako se agresivnom djelovanju vjerskih fundamentalista ne stane na put, uskoro bi na ulicama naših gradova mogli vidjeti ne samo nekakve smiješne pravoslavne “klečavce”, već i nimalo smiješnu pravoslavnu moralnu policiju.
Ovaj tekst ne treba shvatati kao nekakav antihrišćanski niti anticrkveni pamflet. Samo bi potpuno blesav i neobrazovan čovjek mogao negirati konstitutivni značaj hrišćanstva za identitet i biće svakog evropljanina, računajući i nas ateiste. Ovo je protest protiv jedne uzurpacije čije dalekosežne i opasne posljedice ne smijemo potcijeniti. Ako nas je istorija išta naučila to je da miješanje crkve u institucije države vodi u progone i inkviziciju. Što će reći - pogubno je i za državu i za crkvu.
