Igor Marojević: Sajber-utuk

Zbog progresivne kulturne politike, brze evropeizacije i ekonomskog oporavka do tada izolovane zemlje, španska tranzicija, kako je napisao istoričar Nikola Samardžić, „vremenom je postajala model koji se smatrao uzornim, i dobila je, u tom smislu, konstruktivnu ulogu u docnijim zbivanjima u Istočnoj Evropi”. Kulturna politika značila je, između ostalog, ulaganje u progresivne i alternativne autore iz oblasti filma, književnosti, stripa… koji su, stvarajući u duhu vremena, načinili diskontinuitet u odnosu na frankističko nasleđe. Da nije bilo tako, možda se Pedro Almodovar ne bi ni beležio kao reditelj već bi ostao anonimni radnik „Telefonike”.

Dok je Španija prelaz iz diktature u normalnu državu ubrzala sistemskim ulaganjem u svoju novu kulturu, u ovdašnjoj tranziciji nije uspostavljen suštinski diskontinuitet spram duha lokalnih devedesetih. Sistemski je forsirana kultura inercije i minorizovanja same kulture kako bi oligarhija imala posla sa što manje zahtevnim i pismenim biračkim telom. Stoga je od početka prelaza ukinuto dostojanstvo obama ministarstvima koja bi to mogla da spreče. Postotak budžeta koji se iz sredstava vlade izdvaja za Ministarstvo kulture – nećemo ovde o onom za prosvetu – sve vreme je bio niži čak i od procenta udeljivanog resornim glavešinama tokom devedesetih i dvostruko niži no što predviđaju evropski standardi, da bi sada bio sveden na ponosnih 0,62 odsto.

Valjda onda nije čudno što se nezavisno jedan od drugog neki autori zalažu za ukidanje Ministarstva kulture. Krajem februara smo u jednom nedeljniku, u tekstu pod naslovom Ubrzavanje propasti, izjave u tom smeru dali Nenad Prokić, Obrad Savić i moja neznatnost.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Spajanje ministarstva kulture, prosvete i sporta uklopilo bi se u navodnu tendenciju za što većim smanjivanjem vladinih resora. Postoji i model spajanja ministarstava za kulturu i za inostrane poslove, kakav funkcioniše u nekim latinoameričkim zemljama u usponu, u pojedinim evropskim državama, a povremeno i u Izraelu… Njime se kultura u bitnom tretira kao potencijalno dobar izvozni produkt, što srpska u svom izvesnom delu može da bude.

Tekst sa ovakvim i sličnim tezama (Ubrzavanje prošlosti) izazvao je izvesne reakcije. Možda i dosta njih, ali to moja neznatnost ne može znati pošto je već danima daleko od Srbije. U svakom slučaju, pre no što je prtljag spušten u taksi za aerodrom, redovna rubrika Pitanje&Odgovor jednog dnevnog lista imala je sledeću temu: Kako komentarišete sve češće ocene da je Ministarstvo kulture nepotrebno?

Tamo gde bivši državni pisci važe za disidente, a korumpirani izdavači – bar od strane njih samih – za poslednje branioce kulture, red je da kulturu malo uzmu u zaštitu i oni koji su odgovorni za njeno marginalizovanje. Jedan od njih je glumac koji se odmah posle pada Miloševića latio posla ministra kulture, te za svog mandata čuda učinio za srpsku kulturu u tranziciji i uopšte. Ministar – glumac I (MG I) je mišljenja da „zemlja koja nema ambicije da neguje svoju kulturu ima samo jedan cilj – da nestane”. (Izjava kanda svedoči o njegovom nezadovoljstvu što u tom cilju nije uspeo, kad već nije imao ambicije da „neguje svoju kulturu”.) Ako ne znatno skrušeniji – što bi bilo lepo ako je već kao ministar pokazao šta je imao – MG I je u izjavi bio makar smireniji od svog starijeg kolege po pozivu i docnijeg po resornom telu. Ali red je da MG II da sebi oduška zato što je za razliku od Ministra-glumca I nešto i pokušao da uradi, i zato što ionako vodi brigu o dušama: „Kultura znači negovanje, i tako se brane duše jednog naroda. Ako neko radi na tome da se ukine Ministarstvo kulture, on prestaje da bude dušebranitelj i postaje dušmanin”.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Ministar – glumac II je sa svog visokog mesta jal’ negovao, jal’ manikirao srpsku kulturu protežiranjem izvesnih dela iz umetnosti korupcije ali i istinskom voljom da Srbija napokon donese zakon o kulturi, doduše i da ministar dobije ingerencije maltene ravne premijerskim. Dok je za svog vakta MG II bar ponudio Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o javnom informisanju, Ministar – glumac I za svog vakta nije učinio praktično ništa. Pa, ako su učinci postmiloševićevskih resornih ministara takvi i slični, bolje je ukinuti Ministarstvo za kulturu nego da ono nastavi da ukida srpsku kulturu.

 

Tekst je preuzet iz Politike

 

 

 

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Najčitanije