Hrvoje Klasić: Dva ubistva koja su "došla glave" Jugoslaviji

Hrvoje Klasić u serijalu "XX vek" objašnjava da su dva atentata bila presudna za nestanak Kraljevine Jugoslavije.

24. maj 2022, 7:43

U cijelosti i bez uredničkih intervencija, prenosimo kolumnu čuvenog hrvatskog istoričara Hrvoja Klasića, koji se ovog puta osvrnuo na događaje, odnosno na dva atentata, koja su zapečatila sudbinu Kraljevine Jugoslavije.

Kao što je jedan atentat, onaj u Sarajevu u leto 1914., uticao na nastanak Kraljevine Jugoslavije, dva će atentata imati važan uticaj na nestanak ove države. Reč je o atentatima na hrvatskog političara Stjepana Radića 1928. u Beogradu i kralja Aleksandra Karađorđevića 1934. u Marselju. U oba slučaja radilo se o ekstremnim odgovorima na nesređene međunacionalne, prije svega hrvatsko – srpske odnose, koji su na svim nivoima opterećivali normalno funkcionisanje zajedničke države južnih Slovena.

Kada su počeli problemi?

Problemi su nastali prije samog ujedinjenja 1918., jer je svima bilo jasno da politički predstavnici Hrvata i Slovenaca imaju bitno različita očekivanja od nove zajednice od onih koji su imali politički predstavnici Srba. Prvi nisu željeli ponoviti iskustvo boravka u centralizovanoj carevini u kojoj su imali status inferiorne manjine, pa su se sada zalagali za Jugoslaviju kao ustavnu, demokratsku, parlamentarnu i federalistički ustrojenu državu.

S druge strane vodećim srpskim političarima bila je bliža ideja centralizovane monarhije, a nekima i ideja nove države sa novim granicama ali koje bi stvorila proširena Srbija. Kao jedan od razloga za takav stav, često se isticala činjenica da je Srbija ceo Prvi svetski rat provela na strani pobednika i pritom pretrpjela velike ljudske gubitke, dok su Hrvati i Slovenci tokom istog rata ratovali na strani Austro-ugarske, često upravo na bojištima u Srbiji.

U sljedećih deset godina razlike u stavovima o funkcionisanju zajedničke države postajale su sve izraženije. Osoba koja se prometnula u predstavnika hrvatskog naroda i glasnogovornika hrvatskih stavova bio je predsjednik Hrvatske seljačke stranke Stjepan Radić.

U svojim javnim nastupima Radić upozorava na unitarističke tendencije kralja i srpskih političara, te na hegemonističku poziciju Srba u Jugoslaviji zbog čega dobija i brojne prijetnje, pa i one smrću. Nažalost, jedna se i ostvarila. 20. juna 1928. nakon burne debate u beogradskoj skupštini član Srpske radikalne stranke Puniša Račić braneći, kako je sam rekao, interese srpskog naroda, puca na narodne poslanike iz redova HSS-a.

Na licu mjesta ubijen je Đuro Basariček, a od zadobijenih rana uskoro umire Pavle Radić. Ranjeni su Ivan Pernar, Ivan Granđa i Stjepan Radić. Od posledica atentata Stjepan Radić umire 8. avgusta 1928 . Ovaj čin dodatno je zaoštrio ionako poremećene međunacionalne odnose u Jugoslaviji. Po celoj Hrvatskoj organizuju se protesti u znak podrške Radiću i protiv aktuelne vlasti.

Situaciju u zemlji koja je bila sve nestabilnija kralj Aleksandar Karađorđević iskoristio je da raspusti narodnu skupštinu i zabrani rad političkih stranaka, te uvede vlastitu diktaturu. Novonastalom situacijom niko u Hrvatskoj nije bio zadovoljan. Razlika je bila samo u načinu na koji se nezadovoljstvo izražavalo.

Za grupaciju radikalno nacionalistički orijentisanih Hrvata predvođenu Antom Pavelićem bio je to definitivan znak da jedino ispravno rješenje hrvatskog pitanja predstavlja izlazak iz Kraljevine Jugoslavije. Ova grupa u emigraciji osniva organizaciju Ustaša – hrvatski revolucionarni pokret. Osim oružanim akcijama, poput napada na žandarmerijsku stanicu na Velebitu, jedan od načina kojim su ustaše nastojale da izazovu pažnju javnosti bila je organizacija atentata kralja Aleksandra Karađorđevića.

Kraljevina poživjela još nekoliko godina nakon svog kralja

Nakon neuspješnog pokušaja krajem 1933., to im ipak polazi za rukom krajem sljedeće godine. Atentat je izveden u Marselju 9. oktobra 1934. u saradnji sa makedonskom revolucionarnom organizacijom VMRO.

Upravo je član VMRO-a Veličko Georgijev Kerin bio taj koji je pucao i ubio jugoslavenskog kralja Aleksandra i francuskog ministra spoljnih poslova Luja Bartua. Za razliku od svog kralja, kraljevina Jugoslavija će živjeti još nekoliko godina.

Jedan od razloga bio je i sporazum postignut između srpskih i hrvatskih političara s ciljem rješavanja hrvatskog pitanja, kojim je uspostavljena Banovina Hrvatska 1939.

Samo dvije godine kasnije u trenutku napada Njemačke i Italije na Jugoslaviju jugoslavenski nacionalizmi ponovo će odigrati važnu ulogu. Ovaj put na daleko radikalniji i agresivniji način nego ikada prije.

Služeći se starom rimskom poslovicom „zavadi pa vladaj“ Hitler i Musolini razbijaju Jugoslaviju, čije dijelove dele između sebe i svojih saveznika. Na teritoriji Hrvatske i Bosne i Hercegovine Nemci i Italijani uspostavljaju Nezavisnu Državu Hrvatsku u kojoj na vlast postavljaju u javnosti tada već gotovo zaboravljene hrvatske nacionaliste - ustaše.

S tim u vezi zanimljivo je spomenuti i sudbinu atentatora na Stjepana Radića. Od 20 godina robije koliko je dobio za počinjen zločin, Puniša Račić je 12 godina proveo u kućnom pritvoru u jednoj vili pored zatvora u Požarevcu. Početkom Drugog svetskog rata kvislinški režim na čelu s Milanom Nedićem službeno ga oslobađa. Pa ipak, Puniša Račić nije dočekao kraj rata. 1944. u Beogradu ga je uhapsila jedna partizanska jedinica i, zbog onoga što je učinio 1928., osudila na smrt strijeljanjem.