Teško da je bilo šta u BiH označilo važnu društvenu promjenu kao sarajevski protesti za JMBG, iako oni za sada nisu postigli nikakav mjerljiv rezultat. U tom paradoksu i nalazi se najveća vrijednost protesta, jer njihov rezultat ostaje u potencijalu i stalnom nagovještavanju, a oni su i bez njega u bitnoj mjeri promijenili društveni trenutak. Od tog paradoksa oni, zapravo, i žive, pa bi njihov rezultat mogao značiti i njihov kraj, a ostvarenje cilja protesta spriječilo bi daljnju promjenu društva. Razlog ovom paradoksu jesu premali ciljevi što su ga postavili protestanti i energija koju oni pokreću.
Ti su ciljevi dobro poznati svakome ko je makar malo pratio proteste: donošenje zakona o JMBG-u do 30. juna ove godine i izdvajanje 30% od plaća parlamentaraca u fond za liječenje oboljelih beba. Premalo za zemlju koja od Daytonskog sporazuma iz 1995. godine živi u stanju ustavne, političke, ekonomske, kulturne i svake druge krize, bez mogućnosti da bilo koju od njih riješi. Ili je, paradoksalno, za početak tako i jedino moguće – postaviti cilj koji se lako može ostvariti e da bi se pokrenula energija građana koji u najgorem obliku tranzicije žive u potpunoj apatiji. Pri tom, taj lako dohvatljivi cilj pokreće vrlo jake emocije, jer je država uskratila svojim novorođenim građanima elementarno ljudsko pravo, ono o JMBG-u na osnovu kojeg oni trebaju ostvariti čitav niz drugih prava, između ostalih i ono na liječenje. Jednostavno rečeno, bez JMBG-a građanin ne postoji u savremenom birokratiziranom društvu, pa se država u ovoj situaciju pojavljuje kao najbrutalniji vid političkog i birokratskog nasilja nad najnemoćnijim dijelom svoje populacije – bebama. Bebolucija, kako su proteste nazvali njihovi učesnici, jest pokušaj zaštite najslabijih od onih najmoćnijih – beba od bahatih političkih oligarhija koje na bezočan način vladaju u ovoj zemlji vodeći je direktno u propast.
Zato je u beboluciju položen maksimum humaniteta, a dvije tragične situacije koje pokreću protestante, teška bolest jedne, Belmine Ibrišević, i smrt druge bebe, Berine Hamidović, ukazuju na povratak solidarnosti i saosjećanja u društvu koje je te osnovne faktore svake socijalizacije prebacilo u entoklerikalno polje i time ih uništilo. Ako su išta vrijedno do sada postigli sarajevski protesti, onda je to povratak solidarnosti i saosjećanja na elementarnim ljudskim osnovama u društvo u kojem je na osnovi etničke podjele i tragičnog ratnog iskustva klerikalna, politička i akademska moć formirala samo jednak oblik socijalizacije, a time i društvene solidarnosti i saosjećanja – onaj etnoklerikalni. Tu se nalazi najveći doseg protesta i za nadati se da će se oni u budućnosti usmjeravati i ka drugim vidovima saosjećanja i solidarnosti – klasnom, socijalnom, rodnom, međugeneracijskom itd. Zato je i bilo moguće da se sarajevskim protestantima pridruže i oni banjalučki, i oni beogradski, i oni tuzlanski, i oni mostarski, a međuetnička podjela kao ideološki konstrukt političkih oligarhija i rezultat stravičnog rata učas je ustuknula pred nalogom humaniteta u državi nedovršenog rata koji se sa vojnog preselio u političko polje i omogućio političkim oligarhijama da za sebe prisvoje i kontroliraju svo društveno bogatstvo. Otud su protesti najavili i novu vrstu društvenog ugovora u zemlji kojoj politička moć oduzima pravo na budućnost. Taj bi se ugovor najjednostavnije mogao opisati kao mogući konsenzus građana o kvaliteti vlastitog života u zemlji u kojoj političke oligarhije ne mogu postići međuetnički konsenzus o njenom državno-pravnom uređenju. To je drugi bitan rezultat protesta koji bi u budućnosti mogao iznjedriti nove vidove društvenog dijaloga u BiH.
Treći važan rezultat protesta jeste njihova nenasilnost i nemilitantnost. Naime, u zemlji stravičnog iskustva nasilja i militantnog oblika politike, protesti artikuliraju kulturu nenasilja i demilitarizaciju političkog polja. U skladu s tim oni iz modela posredne, etno demokratije prelaze u model direktne demokratije zalažući se za dva tipa društvene odgovornosti, one građanske, koja mora kontrolirati političke oligarhije stalnim pritiskom, i one političke koja iz političkog rata mora preći u stanje političkog dogovora, ma koliko se to u ovom trenutku činilo nemogućim.
Stoga je presudno važno što su protestanti odbacili svaku mogućnost političke instrumentalizacije i etničke simbolizacije, ma koliko ih tzv. bošnjačke političke oligarhije nastojale podržati kako bi prisvojile njihovu simboliku i ma koliko ih tzv. hrvatske i srpske političke oligarhije nastojale demonizirati kako bi toj simbolici onemogućile da se prelije preko zamišljenih etničkih granica. Bebolucija se otud pokazala kao neinstrumentalizirana, spontana građanska akcija koja se može dalje politički profilirati i razvijati.
U kojem pravcu će se protesti profilirati ovisit će prije svega od njihovih vođa. Oni su za sada postavili male ciljeve koje oligarsi na vlasti mogu lako ispuniti, ali to ne znači da protesti moraju prestati s ispunjenjem ciljeva. Uvijek je moguće u masi društvenih problema artikulirati novi cilj na osnovu kojeg bi se mogao razviti građanski bunt, pa bi protesti mogli postati kontinuirano političko obrazovanje apatičnih masa. Bebe koje su ujedinile protestante mogle bi postati simboličkim učiteljicama nove političnosti u zemlji koja srlja u propast. Npr. zašto ne bi u ime beba bila pokrenuta akcija za spas zdravstva u BiH koje se nerijetko pojavljuje kao ubica pacijenata. Ili školstva koje se urušava pod mediokritetskim vođstvom i postaje kovačnicom nacionalizma. Ili ekonomije koja je tajkunska, krajnje eksplotatorska. Ili radničkog prava koje su iznevjerili sindikati. I tako u beskraj društvenih problema koji su BiH pretvorili u najnepoželjniju zemlju za život u Evropi.
Sadašnja kritika protesta, pak, može se podijeliti u dva osnovna modela. Prvi je onaj nacionalistički kojeg su odmah na početku artikulirale srpske političke oligarhije kojima je cilj da na kradžićevskim političkim narativima BiH prikažu kao neodrživu troetničku zajednicu i na koncu je sruše. Takvu kritiku nastavile su hrvatske nacionalističke elite kao nove dodikovske sluge. Drugi model kritike pripada onome što se može definirati kao bosanski cinički um, ili sistem mentalnih slika koji unaprijed odustaje od svake društvene akcije i promjene, zauzimajući poziciju sveznanja apriori nipodaštva učinak protesta. Takav um ne uviđa da je najbolje oružje u rukama političkih i svakih drugih moćnika, te idealan oblik podaništva.
Ljevičarska kritika protesta, ponekad i dobro artikulirana, ne uviđa da njen maksimalizam nije moguće ostvariti u uvjetima krajnje političke destruiranosti masa. Namjesto da proteste shvati kao prostor za političko obrazovanje masa, ona ih često unaprijed odbacuje i time gubi šansu da artikulira iole ozbiljniju socijalnu i svaku drugu pobunu.
Ukliještena između društvene apatije masa i gramzivih političkih oligarhija, bebolucija je za sada zrnce nade koje nagovještava žuđeni društvenih preobražaj, a ostvaruje se kao važan društveni potres. No, možda je to i maksimum koji se može postići u skršenom, tragično po etničkim osnovama podijeljenom društvu. Ali, i ako ostane samo potres, ona je već dokazala da je moguće živjeti drugačije od dosadašnje društvene prakse u kojoj smo bili podanici koji šute i trpe. Zašto ne bismo konačno postali građanima koji s punim dostojanstvom traže svoja prava i modelom direktne demokracije, stalnim pritiskom discipliniraju bahate, gramzive oligarhije na vlasti.