Dragan
Markovina (Mostar, 1981), povjesničar je, publicist i
političar sa adresom u Splitu. Doktorirao je na Odsjeku za povijest
Filozofskog
fakulteta u Zagrebu. Bio je predavač na Filozofskom fakultetu
Sveučilišta u
Splitu. Žestoki je kritičar hrvatskog nacionalizma. Autor je knjiga
„Jugoslavenstvo poslije svega“, „Između crvenog i crnog: Split i Mostar u
kulturi sjećanja“, „Povijest
poraženih“, „Tišina poraženog
grada“, „Doba kontrarevolucije“ objavljena 2017., a upravo mu je
objavljena zbirka priča „Usamljena djeca juga“.
Darko Vujica, Prometej.ba: Gdje leže korijeni hrvatskog
nacionalizma?
Dragan Markovina: Hrvatski nacionalizam živi
od stereotipa, kao i svaki drugi. Ono što je njegova novovjeka specifičnost je
uvjerenje koje je prodao Tuđman o „tisućljetnom snu“ i kretanju ka
nezavisnoj državi, o istovjetnosti pojma Hrvat – katolik, i naravno, mitskom
neprijateljstvu prema ideji jugoslavenske zajednice. Potom i prema Srbima u
Hrvatskoj. Međutim, problem je u tome što ta vrsta nacionalizma koja je
pobijedila na kraju nije ni po jednoj osnovi tradicionalni hrvatski
nacionalizam. Ako ćemo pratiti dvije linije hrvatskog nacionalizma, jedna bi
bila pravaška (HSP), a druga koja je kasnije došla i završila kao domobranska,
bila je HSS-ovska. One su naravno u sukobu i posve drugačije gledaju na neke
stvari, ali ni jedna ni druga ne uključuje ove elemente nacionalizma koji danas
imamo. Antu Starčevića Tuđman je čak proglasio najvećim hrvatskim velikanom
dodijelivši mu najveću novčanicu od 1000 kuna. Tuđmanova ideologija, na koju se
kasnije naslonio Milan Bandić, sublimirana je u pozitivnim elementima
radićevstva, starčevićevštine i hrvatskog antifašizma. Starčević je u puno
svojih spisa pisao kako mrzi Srbe – izvodio je da su „Servi“ – „sluge“. Bio je
to jedan šovinistički, rasistički šablon. Ali je bio po svemu drugome liberalan
i izrazito antiklerikalan. Druga linija hrvatskog nacionalizma ide linijom
braće Radić koja nije usmjerena na mržnju prema Srbima niti apriori prema nekoj
jugoslavenskoj ideji, ali je usmjerena na stvaranje nekakve seljačke hrvatske nacije,
u koju im se zanimljivo nikako nije ideološki uklapala Dalmacija, o čemu sjajno
piše Ivo Žanić u ‘Jezičnoj republici’, opet je izrazito antiklerikalna. Iako je
bio vjernik, Radić je prezirao kler. Potom dolazi Pavelić koji ujedinjuje ta
dva nacionalizma. Tu je mržnja prema Srbima i Židovima manifestirana u genocidu
i apsolutno je vezan uz Crkvu. Naravno, bio je potpuno antijugoslavenski
nastrojen. Pavelićeva ideja nije zaživjela, ona je poražena od Hrvata najprije.
Onda imamo Tuđmana. Kad se posljedice njegove vladavine stave na papir, on je
prvi uspio ostvariti vlastiti naum o tome kako „Srbe treba svesti na razuman
broj od 3 %“. Ostalo ih je doduše malo manje od 5 %, ali to ne mijenja bitnije
ovaj zaključak. Ustavom je zabranio ponovno udruživanje sa drugim bivšim
jugoslavenskim državama i identificirao je hrvatstvo sa katolicizmom i Crkvom,
što ni Starčević ni Radić nisu zagovarali. I konačna posljedica Tuđmanove
vladavine bila je ostvarivanje ovih ideja, onoga što je prije njega jedini
sublimirao Pavelić. Tuđman je na kraju očistio tu ideju od antisemitizma, iako
su „Bespuća povijesne zbiljnosti“, kao i „Usudbene povjesnice“
izrazito antisemitistički tekst. Znajući da je to nedozvoljivo u civiliziranom
svijetu, maknuo je to – iako je i tu znao ponekad izletiti. Kod njega je
itekako bilo pavelićeviskih elemenata nacionalizma. I to je ta pobjednička
linija u Hrvatskoj – ono što većina misli.
Franjo Tuđman je jednom kazao kako nezavisne Hrvatske
ne bi bilo bez rata – samim tim i žrtve. To me je podsjetilo na Borisa Budena
koji je u „Barikadama“ kazao
kako žrtva tako mora biti dva puta žrtvovana – najprije kao žrtva koja je imala
stvarnu tragediju, a drugi put i simbolički – kada se žrtvi kaže da je ona bila
vrijedna žrtve kako bi se njena potisnuta istina i stvarna tragedija mogle
zaboraviti.
Tuđman je imao onaj famozni govor na Grobničkom polju iznad
Rijeke gdje je rekao da je u ovom kraju puno ljudi dalo život za Hrvatsku i da
je on jako sretan zbog toga. Tako da je to točno. To je bio njegov stav. Na
izborima 2000., održanim neposredno nakon njegove smrti, na HDZ-ovim plakatima bio
je on s djetetom koje drži u rukama i natpisom „sve za Hrvatsku, Hrvatsku
nizašto“. Sama ideja da je vrijedno ginuti za domovinu ili državu je i danas u
temelju HDZ-a. To nam govori o strašnoj zapuštenosti tih ljudi i jednoj vrlo
zloćudnoj naravi HDZ-a.
Šta je po vašem mišljenju dovelo Tuđmana na vlast
1990.?
On je izgledao puno uvjerljivije nacionalistima da će im
donijeti nezavisnu državu (nego recimo Savka Dabčević Kučar), makar o tome još
nije bilo riječi. Govorilo se o konfederaciji. Međutim, trebamo se vratiti na
realne rezultate izbora. Tuđman je nastao kao reakcija na srpski nacionalizam.
Bio je reaktivan. Međutim, on ne bi dobio da nije bilo tragičnog promašaja
SDP-a i izbornog zakona koji je tada postojao. HDZ je dobio nešto više od 40%
glasova a imao je dvije trećine mandata u saboru. Dakle, sa nešto više od
trećine, dobio je dvije trećine mjesta u saboru. Zašto? Jer je SDP donio
„većinski izborni zakon“. To je zakon koji je donio Smiljko Sokol na prijedlog
Ivice Račana. Da nije bilo tog zakona, HDZ bi morao s nekim koalirati. Da se to
dogodilo, mi bismo imali jednu sasvim drugačiju društvenu atmosferu. Ili se
moglo dogoditi da SDP koalira sa nekim drugim i oformi vladu. U svakom slučaju,
Partija je donijela zakon koji je HDZ-u išao na ruku. Vjerojatno im je osnovna
ideja bila u tome da HDZ neće stići osnovati po svim mjestima svoje ogranke te
da će oni kao partija koja ima infrastrukturu u cijeloj državi dobiti većinu.
I pored toga, ja mislim da je Savez komunista bio uvelike
odgovoran za ono što se desilo u devedesetima. Dosta ljudi iz SKH je prešao u
HDZ. Potom, Hrvatsko proljeće nije bio pokret ustaša i neoustaša nego
nacionalista iz partije. Miko Tripalo nije bio nacionalist, ali cijeli taj
ambijent je bio nacionalistički. Ti ljudi su bili u partiji, i to na vrlo
visokim pozicijama. Tu imamo partiju koja je bila avangardna partija između dva
rata, u kojoj su bili najugledniji intelektualci. I to je partija čiji su ljudi
bili spremni ginuti za svoje ideale (možemo raspravljati o tome jesu li ti
ideali bili ispravni ili ne, po meni ih je većina bila ispravna). I onda se
dopusti da se ta elitna avangardistička radnička partija pretvori u birokratsku
masu. Ta partija je generirala oportunizam i učlanjivanje u partiju da bi netko
imao ugodniji život. Druga stvar, ta partija je legitimirala nacionalizam kao
bitno pitanje – iako je to pitanje bilo riješeno na adekvatan način
federativnom državom. I nakon što se to napravilo, cijelih 45 godina umjesto da
se bavila avangardom, vukla neke nove ideje i išla u smjeru progresivnog
društva, čitavo vrijeme smo imali raspravu o nacionalnom pitanju. Također,
Savez komunista je cijelu drugu generaciju jugoslavenske djece i alternativnih
ljevičara držao kao disidente – ne kao disidente koji su bili u zatvoru, ali su
imali određenih problema. Dovoljno vam je pogledati primjere Džonija Štulića,
feralovaca i ostalih sličnih njima. Umjesto da to bude nova generacija koja će
voditi državu i društvo, pa i tu partiju, oni su se ponašali prema tim ljudima
kao prema disidentima. I to je bio problem. Usprkos tome što su imali kompletnu
državnu vlast, na kraju se desio raspad i tome je Savez komunista dobrano
kumovao.
Volio bih da nešto kažemo i o Novoj ljevici čiji ste
predsjednik. Prije svega, zanima me ekonomska politika partije. U čemu se ona
ogleda? Koji su najvažnije stvari koje nam možete reći o ekonomskoj politici
Nove ljevice?
Ono što smo mi posljednje donijeli u
programskom letku koji je nedavno izašao je zalaganje za demokratski
socijalizam. Krajnja naša instanca je socijalizam, ali kapitalizam se ne može
prevazići preko
noći. Mi trebamo vidjeti s čim država trenutno raspolaže. Država trenutno može
riješiti stambeno i egzistencijalno pitanje prekarnih radnika. Osim poticane
stanogradnje koja je bila za neke ljude koji su ispunjavali određene kvote –
država mora planski početi zbrinjavati ljude na jedan duži period – da imaju gdje živjeti. To
je problem koji se tek sad naslućuje koji do sada nitko nije ozbiljno otvarao
jer zahvaljujući socijalističkoj stanogradnji, ta bomba još nije eksplodirala.
To konkretno znači da država može i mora aktivirati ogromne resurse koje sama
ima – gradovi i države su vlasnici ogromnog broja nekretnina. Također, višak
novca kojeg ima mora distribuirati na način da dâ u zakup na 50 godina stan za
nekakav simboličan iznos – to ne mora ići u trajno vlasništvo, ali ti ljudi
moraju imati krov nad glavom. Država ima toliko novaca da bi to
subvencionirala. Ako država ima pola milijarde eura da kupi ratne avione, ima i
za zbrinjavanje ljudi bez stanova.
Što se tiče radnog zakonodavstva, ja mislim da je tu cijela
histerija protiv „uhljeba“ i javnog sektora generirana da bi je naivniji dio
javnosti prihvatio kao ideal. Zašto? Zato što unatoč svoj razgradnji socijalne
države u Hrvatskoj i dalje ljudi koji rade u javnom sektoru imaju određenu
vrstu sindikalne zaštite. Osnovni elementi socijalističkog zakonodavstva su se
sačuvali u javnom sektoru. Ljudi koji rade u privatnom sektoru ne mogu o tome
ni sanjati. I nije stvar u tome da radnike iz javnog sektora dovedemo na razinu
ovih u privatnom, nego obratno. Ljudi u privatnom sektoru moraju imati radnička
prava kao i ljudi iz javnog sektora. Kako to napraviti? To ne mogu oni sami jer
je se nemoguće praktično ozbiljno sindikalno organizirati u privatnim firmama
(posebno velikim firmama). Ono što mislim da je najbitnije je da se riješi
status prekarnih radnika. Budući da idemo ka tome da polovina društva radi
prekarno. Pogotovo jer će mladi ljudi raditi u takvom radnom odnosu pri čemu ne
mogu ni na koji način planirati svoju budućnost. Kao takvi, oni nemaju ni
minimum egzistencijalne sigurnosti.
Ono što je također bitno je zaštita
javnih resursa i prostora koji su privatizirani potpuno. Prava borba za takvo
što je na obali. Na obali se konstantno događa otimačina. Sada je „Uljanik“
stradao. „Dalmacijavino“ je stradalo i otjerano u stečaj jer je imalo 410
milijuna kuna duga, a bilo je dužno samo državi. Onda se
desilo da država
nije željela otpisati dugove vlastitoj firmi koja ima zdravu situaciju da može
pozitivno poslovati. Zašto? Da bi ih izbacili iz zgrade „Dalmacijavina“ u
splitskoj luci. Cijela je situacija takva da je privatni interes potpuno
nadređen javnom i protiv je interesa zajednice. Mislim da je bitka za javne
prostore zapravo sljedeća klasna bitka u javnom prostoru u Hrvatskoj.
Od osamostaljenja Hrvatske svjedoci smo golemog
utjecaja Katoličke crkve u javnom prostoru u Hrvatskoj. S tim u vezi vas želim
pitati kakav je vaš stav prema velikoj ulozi klera u hrvatskom društvu?
Ja mislim da je to duboko štetno. Uloga klera u društvu i
politici je štetočinska i vrlo je planski proizvedena. Proizvedena je ciljano s
ideološkim planom odgajanja novih generacija. Na taj način se želi stvoriti
katoliciziranog „pravog“ Hrvata koji ne propituje, koji vjeruje u to što mu se
zadaje u školi. Ono što jest činjenica je to da se takav proces uvijek uruši
sam od sebe. Ta priča već postaje pomalo isprazna i djeci i svima ostalima. Ona
će se urušiti. Međutim, dok se ona uruši, odošmo mi s ovoga svijeta… Mi
ćemo to vjerojatno jedva dočekati kao starci. Mislim da vjeronauk nema šta
raditi u školama, posebno s obzirom na to što je veliki broj crkava izgrađen u
zadnjih 27 godina uz obrazloženje da „nisu građene u socijalizmu“. Fizičkog prostora za održavanje
vjeronauka, dakle, ima. Mislim da Katoličko-bogoslovni fakultet nema šta raditi
u sklopu javnog sveučilišta jer to nije znanost nego „nauka o vjerovanju“ i to
je u izravnom sukobu s idejom znanosti i sumnje. Mislim da država nema šta
financirati privatno katoličko sveučilište s javnim novcima, čemu smo bili
nedavno svjedoci. I mislim da se sve to skupa neće promijeniti niti malo dok na
vlast ne dođe opcija koja otvoreno zagovara sekularnu državu, a to svakako nije
SDP, jer u dva mandata na vlasti ovu temu nije niti u raspravi otvorio. Prema
tome, nama ne preostaje ništa drugo nego da se borimo.
Jedan od dominantnih mitova u javnom prostoru u
Hrvatskoj je onaj o banu Jelačiću. Poznato je, između ostaloga kako je kao
sluga bečkog dvora išao gušiti progresivnu revoluciju iz oktobra 1848. u
Budimpešti. Možete li nam iz pozicije povjesničara
reći
nešto više o tome mitu?
Mit o banu Jelačiću je najbesmisleniji mit
nacionalističke Hrvatske. Potpuna je glupost glorificirati bana Jelačića. To
čovjek koji je po svemu bio jedna nevažna ličnost. Bio je carski vojnik sa
činom kojega glorificiraju jer je gušio tu famoznu revoluciju iz 1848. u
Mađarskoj i zato jer je pod njegovim vodstvom formalnih titula on „ujedinio
hrvatske zemlje“. Naprosto ih nije ujedinio nego je u njegovoj osobi bio
guverner za Dalmaciju, ban za Hrvatsku itd. Te zemlje nisu ujedinjene ni na
koji način što je jedna osoba bila na čelu svih njih jedno vrijeme.
Najsmješnije od svega je što mu pripisuju ukidanje kmetstva. A stvar je vrlo
jednostavna. Dok se u Beču i Budimpešti događa ozbiljna revolucija, natjeravši
cara u egzil i na koncu na abdikaciju, u Zagrebu se okupio „zbor građana“ koji
je sastavio nekakav popis želja, probranih među onima iz Beča, među kojima je
bilo ukidanje kmetstva. Taj zahtjev je zbog općeg stanja morao biti usvojen,
što se i dogodilo. Čak i kad bismo zanemarili nasilje Jelačićevoj trupa u
Mađarskoj, mit o velikom nacionalnom vođi banu Jelačiću je najsmješniji od svih
hrvatskih mitova. Stoga je posebno tragično, a o tome je pisao baš Buden, da je
novi uspon nacionalizma simbolički začet povratkom imena Trga bana Jelačića, i
to ne samo zbog toga, nego i zbog obezvrijeđivanja ideje republike, koja je
uklonjena kao nevažna.
Razgovarao: Darko Vujica, Prometej.ba