Neki će reći da je Miloradu Dodiku referendum
srednje ime. I neće puno pogriješiti. Preko pedeset puta je on zazivao referendum
u vezi svega i svačega, a dva puta ga je i realizovao. Doduše u oba slučaja,
čin referenduma nije zaveden u Službeni glasnik, premijerka Cvijanović je čak
govorila kako je riječ o anketama, a na kraju, osim trošenja narodnih milona,
nije se desilo ništa.
Fali im
VELIKI
Tako je Dodik u svom razvojnom putu, od
ljubavnika referenduma o ko zna čemu, čini se prešao u redove onih ogorčenih
hejtera kojima ljubav (naroda) i pažnja (međunarode zajednice) nisu uzvraćeni.
Čini se da je Milorad Dodik zamrzio referendume, koji «ionako ništa ne donose»
i koji «ne vode ničemu». Samo se čini.
U tom svjetlu, samo površno, može se tumačiti
i najnovija inicijativa u kojoj Dodik veli da će se referendum o statusu
Republike Srpske u 2018. godini razmatrati kasnije, ukoliko se ne stvore neke
ekstremni uslovi za njegovo održavanje. Prije bilo kakve analize, podsjetimo da
je OVAJ referendum prije dvije godine SNSD najavio u okviru Deklaracije o
slobodnoj i samostalnoj Republici Srpskoj. Dakle, riječ je o OVOM, ozbiljnom i
pravom referendumu, a čiji su predhodnici samo propedeutika i priprema za OVAJ
veliki. I njega nema. Preciznije, najavljeno je da ga neće biti.
Pravo je pitanje zašto? Dodik nam donekale,
samo donekle pojašnjava stvari:
“Kao
odgovorna politička partija, cijeneći međunarodne okolnosti i neobezbijeđen
konsenzus u okviru Republike Srpske, jer je nemoguće obezbijedititi konsenzus
na bilo kom pitanju sa članicama Saveza za promjene, SNSD smatra da to pitanje
treba kasnije razmatrati”, rekao je Dodik po okončanju dvodnevnog
Savjetovanja SNSD-a u Bijeljini.
Dodik
je nejak samo na pairu
Ovaj nadnaslov bi bio predikativan i ishitren
zaključak istih onih, koji su po čuvenju o odlaganju referenduma, pripisali
Dodiku etiketu nejakog, ili barem političara čija moć opada.
Argumenti?
Pa, eto, očigledno ni Srbija ni Rusija ne
stoje iza Dodika. U prilog ovoj teroji ide i činjenica da se Aleksandar Vučić
politički ponaša kao kiša oko Banjaluke. Ponajmanje ga tamo ima. Sarajevski
sastanak je bila puna afirmacija BIH kao države, što u silnim formalnim
ospoljenjima u besjedama prvih ljudi BIH i Srbije, a što i u deklarativnom
prizanju Vučića i njegovom svjedočenju (sada i u Sarajevu), kako je BIH
jedinstvena i nedjeljiva. A, to je dijametralno suprotan (retorički stav) od
Dodikovog.
Sa druge strane, silni Rusi, investitori,
kreditori, i ini, kao duhovi su nestali iz Republike Srpske, pa se o nekoj
ruskoj pomoći ne može ni maštati u Palati predsjednika. O kavim ruskim tužbama
da, o pomoći ne.
Možda su to opšti ili barem okvirni uslovi
koji idu pod floskulu «međunarodnih okolnosti» u Dodikovoj izjavi, kojom pravda
odlaganje referenduma. I sasvim sigurno u svemu tome ima objektivne istine. Tzv.
subjektivna istina, onu za koju narod glasa iz ciklusa u ciklus je nešto posve
drugačije i o tome dockan.
Ako je moć Dodika toliko oslabila i ako je
pristao pod međunarodnim pritiskom da odustane od referenduma o nezavisnosti
Srpske, kako to mnogi kažu i ako se govorka da će mu kao nagrada, pride, biti
skinute sankcije SAD-a i ako će time Dodik dobiti vizu za najjaču silu na
svijetu, onda je Dodikovo povlačenje ručne posve logičan potez.
Opozicija
je duh od papira
Možda se odlaganje referenduma za «neka bolja
vremena», može protumačiti kao slabost Milorada Dodika, ali pazite jednu stvar.
Genijalnost u spinovanju mu niko ne može poreći. Šta on radi u ovoj, gotovo mat
poziciji? Pa svu odgovornost prebacije na kilavu i slabu opoziciju, sa kojom je
« nemoguće obezbijedititi konsenzus na
bilo kom pitanju».
Pa time, ne samo da izaziva tu i takvu opoziciju
u svoj ring, ne samo da je nipodaštava (djelomično sa punim pravom), nego je i
direktno optužuje za izdaju nekakvih viših srpskih interesa.
Dodik i (ili) njegovi stratezi su sjano
procijenili da su toliko moćni u odnosu na opoziciju, u RS-u, kako god se ona
zvala, da mogu bez turbo-dugmeta, zvanog referendum ući u početak
jednogodišnjeg predizbornog fajta. I tu su, sad za sad, apsolutno u pravu.
Mogu, figurativno rečeno, igrati superiorno i sa hendikepom.
Jer, opozicioni političari u RS-u, ponašaju se
kao razjedinjena interesna grupa, koja je više naklonjena kafanskim analizma,
nego delanju. Možda je jedino Vukota Govedarica, sa Vučićem u zaleđu, izašao na
megdan, ali je odmah pu ulasku na teren zabio sebi autogolčinu. Zašto? Pa rekao
je kako je san svakog u Republici Srpskoj, da ista bude nezavisna, ali…
Nesumnjivo da je Govedarica bio iskren, ali je
u toj svojoj «patriotskoj iskrenosti», samo odradio PR SNSD-u i šefu im:
«Pošto
se približava 2018. godina, a SNSD akti su definisali za tu godinu održavanje
referenduma, odnosno statusa Republike Srpske u okviru BiH, predsjednik SNSD
Milorad Dodik je svjestan tih svojih manipulacija i sada mora da nađe razloge
zašto neće održati najavljeni referendum o nezavisnosti”, rekao je
Govedarica.
Istina, ali zanemaruje Govedarica gore
spomenuti iracionalni, faktor, faktor tzv. subjektivne istine. Kako reče onomad
psiholog Srđan Puhalo, Dodik i kad bi konja nominovao za bilo koju funkciju, on
bi pobijedio.
I to ne zbog konja ili zbog Dodika, nego zbog
potpune impotentnosti opozicije.
Šta presostaje Dodiku? Povukao je prvi potez.
Preciznije spustio je gard, bacio referendum u ćošak i čeka manevre i Međunarodne
zajednice i opozicije. Svakako, odbacivanje referenduma, biće kroz ružičaste
naočale prikazano u ambasadama u Sarajevu. Sa druge strane, šta ostaje
opoziciji? Da poput razmaženog derleta upera prstom na Dodika, ukazujući kako
je slab, dok su oni šta? Malo iznad praga nevidljivosti?
Ili možda da se pretvaraju da su veći
secesionisti od Dodika, a tu bi tek «ugasili» političku svijeću.
I na kraju, ali ne najmanje bitno, Milorad
Dodik i prateći mu SNSD vagoni, nisu rekli da pitanje referenduma neće biti
odleđeno do oktobra 2018. Može sad prvi čovjek RS-a, da se igra šaha sa svima,
da kibicuje mjesto u Predsjedništvu BIH, ili da bira Predsjednika, koji će mu
povjeriti treći mandat za sastavljanje Vlade RS…ili, šta mu je već volja. I
dok to radi, promatraće istraživanja javnog mnijenja.
Paradoksalno, a slabo ko je to primijetio,
odustajanje od referenduma je upravo komparativna prednost Milorada Dodika, u
odnosu na opoziciju u Republici Srpskoj. Ukoliko se ovaj populistički mehanizam
opet aktivira negdje sredinom 2018. budite sigurni da je tek onda SNSD u
predizbornim problemima. Ukoliko ne, sve su prilike da ćemo gledati iste aktere
na političkom nebu RS-a i BIH i od 2018, samo ćemo, eto sačekati da glavna
primadona odluči koju će ulogu igrati.
I u ovakvoj konstelaciji snaga, vjerujte, biće
znaimljivije koju je to novu ili staru funciju odabrao Baja, od priča o
referendumu.
A, sam referendum? Pa, evo zamislite da se
teoretski desi. To je JEDINA NOĆNA mora Milorada Dodika. Njega realizacija
nekakvog referenduma o otcijepljenju, ne da ne zanima, to je, zapravo, jedina stvar koja ga može otjerati sa vlasti
u lagume prošlosti. Ili neke druge, tamnije lagume. Kakva crna opozicja, kakva
inertna Međunarodna zajednica, kad su oni Miloradu naudili?