Vraćajući se krajem prošle nedjelje iz Sarajeva kući u Holandiju, još u avionu sam pravio bilješke kako bih, čim dođem kući, za nedjeljno izdanje amsterdamskog “Volkskranta” napisao putopisnu reportažu o građanskim protestima u Bosni i Hercegovini. Tekst je već, načelno, bio dogovoren, ali avaj: ispriječila se Ukrajina! Možda za nedjelju ili dvije, stoji u e-mail poruci urednika, uz izvinjenje i napomenu da će shvatiti ako tekst ponudim drugim novinama! Da, naravno, samo kojim novinama?
Dok su slike iz Kijeva podsjećale na one sa trga Tahrir u Kairu, kada su Egipćani prije tri godine nedjeljama držali svijet bez daha rušeći Mubaraka, dotle su slike iz Bosne više nalikovale onima iz Moldavije iz oktobra prošle godine kada su, na mig iz tada proruskog Kijeva, demonstranti zastavama i parolama prijetili proevropskoj vladi u Kišinjevu.
U međuvremenu je pobjednička vlada u Kijevu na sebe navukla moskovski gnjev, a Krimska kriza prijeti ponovnim uvođenjem hladnog rata. U takvoj medijskoj konkurenciji, bosanski plenumi svakako ne mogu konkurisati za istaknuto mjesto u holandskoj štampi, što, možda, nije ni loše.
Kijev
Tražeći nadu
Razgovarajući sa ljudima na plenumu u Domu omladine na Skenderiji, u njihovim očima prepoznao sam beznađe koje sam, par mjeseci ranije, vidio i u očima Banjalučana, a već sljedećeg dana ću ga sresti i u očima Tuzlaka. Bosanci su očigledno izgubili vjeru u državu koja im od kraja rata obećava bolju budućnost. Ćuti, dobro je i ovako, samo da ne bude gore, čuje se u razgovorima na ulici, u kući, na radnom mjestu (među sretnicima koji rade). Stanje u kojem se diše na škrge, ali se diše, jede se jednom dnevno, ali se jede i spava se u stanovima u kojim su se zbile tri generaacije, ali se spava, slika je Bosne i Hercegovine danas. Vjera u „bolje sutra“ je iščilila iz bosanskih domova i sakrila se pod kupole blistavih bogomolja u koje bog nikada nije kročio. Bez vjere, Bosanci sva tri zakona nisu u stanju da pronađu nadu pa su i njihovi protesti više izraz potrebe da se međusobno izjadaju i tako podijele muku, nego stvarna pobuna i krik za promjenama. Govornici na plenumu u Sarajevu, svejedeno da li su to otpušteni radnici, demobilisani borci i invalidi ili razočarane majke, podsjetili su me na skupove sektaškog učenja Landmark, koje je u Holandiji prije par godina doživjelo relativno značajnu popularnost.
Holanđani su plaćali debele pare da bi, pred grupom nepoznatih sapatnika, mogli da iskažu vlastite frustracije, da se izjadaju i otkriju da i drugi imaju iste jade i da, tražeći izlaz iz otuđenosti, pronađu – nadu. U Domu mladih u sarajevskoj Skenderiji, osim moderatora skupa i predstavnica (jer sve, osim jednog, su bile djevojke, studentice) plenumskih komisija, vidim samo srednju i stariju generaciju osiromašenih, ogorčenih, ljutih i beznadežnih ljudi. Za razliku od bogatih, sofisticiranih Holanđana koji su sesije u dvorani na amsterdamskom sajmištu RAI plaćali debelim parama, Sarajlije svoju muku sa sapatnicima u Domu mladih na Skenderiji mogu da podijele besplatno. Sve je kod ovih dviju grupa drugačije, samo im je zajednička potreba da pronađu nadu.
Nalazeći razlike
Poredeći zahtjeve pobunjenih građana Bosne i Hercegovine i one kijevskih demonstranata, jasno je da je kod obiju grupa bijes gladnih demonstranata prouzrokovan koliko očiglednom i bestidnom, toliko i nemilosrdnom korupcijom u svim strukturama vlasti. Po svemu ostalom, Bosna i Ukrajina su drugačije.
Poredeći slike iz Kijeva sa onim što sam vidio i doživio u Sarajevu i Tuzli, jasno je da ne samo intenzitet protesta i brutalnost revolucije Kijev razlikuje od bosanskih gradova. Gledajući destruktivnu snagu koja se valjala oko centralnog trga u Kijevu, ne mogu se oteti utisku da smo mi u Bosni prije dvadeset godina prošli ono u šta Ukrajinci ulaze: rat i unutaretnička trvenja. Dvadeset godina poslije, mi smo izgubili nadu i vjeru u bolje sutra, dok Ukrajinci, i podijeljeni, još vjeruju i nadaju se. Jedni vjeruju da će uspjeti da se riješe korumpirane pro-ruske klike političkih tajkuna i da državu urede po ugledu na, recimo, Njemačku: red, rad, zakon, a onda i ljudska prava i slobode. Drugi vjeruju da bi Ukrajina, uz jeftin ruski gas, Putinova obećanja i preradu čelika, mogla da pronađe stabilno državno uredjenje i nastavi jednoličan život bez velikih stresova. Jedni se u svom vjerovanju uzdaju u Brisel i Vašington, drugi u Moskvu, ali i jedni i drugi vjeruju i na toj vjeri temelje nadu u bolju budućnost.
Druga, ali još važnija razlika između bosanskih i ukrajinskih demonstranata je poimanje države. Da bi srušili vlast, Ukrajinci su došli na centralni kijevski trg. Tu je država, skupština i sva ministarstva, tu je vlada, a tu je i predsjednik koji je simbol državne vlasti. Ukrajinci, dakle, priznaju državu na kijevskom trgu, ali u institucijama države hoće da imaju neku drugu, bolju vlast. U Bosni, ljudi ruše kantonalnu,, a ne državnu vlast, zato što u kantonu građani Bihaća, Zenice, Tuzle, Sarajeva, Mostara…prepoznaju državu. Oni nisu otišli u Sarajevo, pred zgradu Predsjedništva BiH ili Savjeta ministara ili državnu skupštinu tautološkog naziva “parlamentarna”, zato što, makar i nevoljko, ali ipak nepogrešivo dobro znaju da centralna vlast u BiH ne predstavlja ništa i nikoga! Kada dođe vrijeme, a ono se po svemu sudeći neminovno bliži, ni građani Banjaluke, Bijeljine, Prijedora, Trebinja neće ići u Sarajevo da traže krivca za svoju muku. Oni nepogrešivo osjećaju da se krivac koji obnaša vlast nalazi u Banjaluci, u velelepnoj zgradi “kakve ni u Briselu nema” i, nešto niže, u Predsjedničkoj palati u centru Banjaluke.
Kantonalna država
Istinski nosioci promjena u Bosni i Hercegovini ne nalaze se među sarajevskim protestantima ispred Predsjedništva BiH, nego među Tuzlacima i Sarajlijama na građanskim plenumima koji su izrasli iz uličnih demonstracija. Na njima i demobilisani borci i razočarane i napuštene majke i invalidi i radnici, oni na čekanju, kao i oni na minimalcu, traže povrat ukradenih života.
BiH
Građani okupljeni na plenumima hoće da imaju funkcionalnu državu za stanovnike kantona ili županije, čiji se svi punoljetni stanovnici kao jedna i jedinstvena narodna skupština mogu okupiti na platou ispred hotela Tuzla ili pred Skenderijom. Zahtjevi nikli iz te građanske skupštine traže da njihov kanton ima skupštinu koja će određivati pravila ponašanja (donositi zakone), vladu koja će ta pravila (zakone) provoditi, policiju koja će hapsiti one koji se ne drže pravila (zakona) i sudstvo da osudi uhapšene prekršioce zakona. Oni, shvatio sam, ne ruše državu, oni je stvaraju!
Nije sve kao što se čini
Taman kada sam samozadovoljno pomislio da sam napokon shvatio suštinu razlika između Ukrajine i Bosne i Hercegovine, kao i smisao plenumske demokratije, sumnju u tako satkan mozaik unio je, iznenada, moj unutrašnji, bosanski glas. Ne budi naivan, dovikuje iznutra moj alter-ego, u Kijevu ne bi bilo ništa od revolucije da ju nije organizovala i vodila – Njemačka! Navodno zbog demokratije, a uistinu za pravo na korištenje ruskog gasovoda, Nijemci su u Ukrajini podržali antirusku političku opciju ne bi li Putina natjerali na kompromise oko monopola na transport i isporuke gasa u Evropi. Jadni Ukrajinci i ne slute da su, zapravo, vruća kolateralna šteta u hladnom ratu Evrope i Rusije. Uz to, Nijemci u evropskoj igri sa Ukrajinom vide i vlastite interese: zemlja sa 46 miliona stanovnika u koju će EU upumpati milijarde razvojnih Evra, a koje će, onda, na druga vrata, izmusti ponajviše Njemačka prodajući joj za taj novac tehnologiju i automobile.
U tom grmu, dakle, leži zec. Konačno su se sve kockice složile u moj bosansko-ukrajinski mozaik i meni je sve postalo jasno. Sa manje od četiri miliona stanovnika smještenih na geostrateški neatraktivnom prostoru između “njemačke” Hrvatske i “ruske” Srbije, pa još entitetima podijeljena na dva i kantonima na deset dijelova, takva Bosna i Hercegovina nije ekonomski interesantna ni Evropskoj uniji, ni Njemačkoj. Raštrkano tržište Federacije BiH ima manje stanovnika i slabiju privredu nego glavni grad Ukrajine? Uz to, Bosna je i onako prepuna njemačkih auto-olupina da bi se još neki značajniji kontigent fauveova ili opela mogao utopiti na ovo tržište.
Revolucija bez fantomki za državu građana
Putin ćuti i muti na Krimu i oko Dnjepra, pa dok Obama i njegovi NATO-saveznici pucaju, za sada, samo ćorcima, meni postaje savršeno jasno da od teksta o Bosni za holandske medije neće biti ništa. Priča o bosanskoj revoluciji ili bosanskom proljeću neće biti revolucionarno zanimljiva i neće se odvijati na barikadama uz obavezan dekor sačinjen od građana-ratnika sa fantomkama ili gas-maskama na glavi. Ono što je u Bosni počelo traje gotovo nečujno. Kao ponornica. Tiha zemlja brijeg roni.
Kijev
Možda je, međutim, i bolje da je tako. Ovaj novi oblik otpora odvija se na plenumima i na ulici i predstavlja tipično bosanski ili, još uže, tuzlanski fenomen. On će se dešavati bez mnogo pompe, buke i paljenja, na mikro planu, regionalno, a ne globalno. Građani koji se plenumski organizuju prave državu koja se, po prvi put od nastanka nacionalne države Bosne i Hercegovine u Mrkonjić Gradu, 1943. godine, neće zasnivati ni na etničkoj, niti na klasnoj politici. Ne kao država radnika i seljaka niti kao država “(n)i Srba, (n)i Hrvata, (n)i Bošnjaka…”. Ako nastane, tuzlanska državica nastaće kao prva građanska država u svijetu. Takva, mogla bi računati na pomoć i Njemačke i Evrope. Ne iz posebnih ekonomskih interesa, nego prosto zato što je jedini i trajni evropski ekonomski interes u Bosni i Hercegovini – mir.