Zvao me nekidan u dva iza ponoći Jim da ispriča što mu se danas
dogodilo. Ne znate vi Jima Marshalla, Škota što je 1994. došao na
dvije-tri hefte u Mostar, pa ostao u Bosni dvadeset dvije godine. I
dan-danas tako živi u Sarajevu, ima posao, ženu, dijete i običaj da
zovne u gluho doba noći iz kafane i ispriča što mu se danas dogodilo.
Elem, bio Jim u Službi za poslove sa strancima u Pijačnoj ulici
na Stupu, da uredi papire za produženje boravka u Bosni i Hercegovini,
kad u redu ispred njega nekakav stranac prišao šalteru i ljubazno se
obratio službenici, objasnivši joj na engleskom kako želi prijaviti
boravak u BiH. A ova mu na perfektnom bosanskom odgovorila kako joj je
žao, ali da u Službi za poslove sa strancima govore samo bosanski jezik.
Stao, eto, siromah Jim pa se čudom čudi kako to u Službi za poslove sa
strancima ne znaju engleski jezik, a ja stao pa se čudom čudim Škotu
što, eto, dvadeset i dvije godine živi u Bosni i Hercegovini, a još je
siromah shvatio nije, pa joj se i dalje čudom čudi. To, naime, da
službenici u Službi za poslove sa strancima ne znaju strane jezike sama
je definicija Bosne i Hercegovine, i njen najdublji, upravo suštinski
smisao. U školama se ovdje govori turski, na poslu engleski, u džamijama
arapski, a bosanski se govori samo u državnim službama za poslove sa
strancima.
I kad bi mene sutra, štajaznam, Mak Dizdar na ulici zaustavio i pitao
“oprostite, kto je ta, šta je ta, da prostiš, Bosna?”, ja bih mu
odgovorio ovako: Bosna da prostiš jedna zemlja imade u kojoj, kako bih
ti rekao, u Službi za poslove sa strancima ne znaju strane jezike.
Kao u onom Kožinom vicu – pričao sam vam ga već na ovom mjestu, sjetit
ćete se možda, prije četiri godine – kad su Mujo i Suljo besposleno
sjedili u kafani, pa im prišao nekakav čovjek, vidjelo se da je stranac i
prije nego je progovorio. “Ekskjuz mi”, obratio se on ljubazno Muji i
Sulji, “du ju spik ingliš?” Mujo i Suljo samo se pogledali. “Nou”,
sjetio se onda Mujo. “Und dojč?”, nasmiješio se stranac s nejasnom nekom
nadom, “šprehenzi dojč?” Suljo slegnuo ramenima, a Mujo ponovio: “Nou.”
“Parle vu franse?”, nastavio je čovjek. “Parla italijano?…
Nederlands? Norsk? Svenska?” “Nou, nou”, vrtio je glavom Mujo. “Okej”,
zastao je stranac i protrljao sljepoočnice. “Espanjol? Habla
espanjol?… Portugeš???” “Jok”, odgovorio mu sad Suljo, pa se odmah
ispravio: “Nou.”
Vidio neznanac onda da je sve uzalud, pa izašao iz kafane, a Suljo se
uhvatio za glavu: “Joooj, meni sad pravo neugodno.” “Što?”, okrenuo mu
se Mujo. “Pa nijedan jezik ne znamo, baš ko pravi papci!”, odgovorio mu
ovaj. “Pa??”, pogledao ga Mujo. “Eno ga čovjek govori devet jezika, pa
kakve mu fajde?”
Tako je, eto, golemi, nepoznat i neprijateljski bijeli svijet izgledao
prije četiri godine gledan iz bosanske kafane. Jedino što su se Mujo i
Suljo u međuvremenu zaposlili u Službi za poslove sa strancima. Gdje
drugo, uostalom? Bez ikakve škole i kvalifikacija, bez znanja jednog
jedinog stranog jezika, nesretnici su se mogli zaposliti jedino u
Ministarstvu vanjskih poslova, Agenciji za unaprjeđenje stranih
investicija ili Službi za poslove sa strancima. Barem engleski da su
naučili, mogli su biti konobari u onoj kafani.
Tako je, kažem, golemi, nepoznat i neprijateljski bijeli svijet izgledao
prije četiri godine, gledan iz kafane, a tako izgleda i danas, gledan
kroz staklenu pregradu na šalteru u Pijačnoj ulici. Daleki je taj bijeli
svijet – pisao sam tada – izmislio parlamentarnu demokraciju, građansko
društvo, sekularnu državu, ljudska prava, nezavisno sudstvo, Europsku
uniju i trista čuda, i kakve mu fajde? “Nou”, kratko mu sliježući
ramenima odgovore Bosanci.
Dvadeset četiri jezika govori ta, kako se zove, Europska unija, a sve
joj džabe. Dolazili europski povjerenici i komesari u Bosnu i
Hercegovinu, pa prolazili kao onaj stranac – pričao mi u to vrijeme Kožo
– što je ušao u Konzumov granap kraj njegove radnje, dohvatio bocu
viskija s police i doviknuo prodavačici na kasi da je nešto pita,
“Ekskjuz mi…?”, a ona ga, prestravljena, brže-bolje prekinula: “Nou!”.
Lako, međutim, što se tome čudom čudi zbunjeni stranac u Konzumovom
granapu, lako što se tome čudom čude i stranac u Mujinoj i Suljinoj
kafani, i Jim Marshall na šalteru Službe na Stupu, već se tome – čitali
ste u novinama – čudom čude i u Centralnoj banci BiH, gdje su nedavno
izdali službeni izvještaj o direktnim stranim ulaganjima za 2015.
godinu, pa zapanjeno konstatirali da su ionako mizerne strane
investicije u Bosni i Hercegovini gotovo prepolovljene u odnosu na
prethodnu godinu.
Nekidan tako, i o tome ste čitali, ugledni švicarski biznismen Edmond
Offermann povukao donaciju od tri milijuna eura za rekonstrukciju
trebevićke žičare. Došao nesretnik u Sarajevo s donacijom – da dakle
pokloni, a ne da investira! – pa sa torbom punom para pokucao o ono
staklo na šalteru Službe za poslove sa strancima, “Ekskjuz mi…?”, a
otamo mu odmah prestravljeno odgovorili: “Nou!”
Herr Edmond onda, šta će, odustao i povukao se.
I da čovjek ne zna te stvari, mogao bi kao dobru pročitati vijest
objavljenu istog dana kad je nesretni Škot Jim Marshall svoju
nevjerojatnu zgodu prepričao na Fejsu, da se otamo raširi golemim,
nepoznatim i neprijateljskim bijelim svijetom iza staklene pregrade na
šalteru Službe u Pijačnoj ulici. Istog dana objavljeno je, naime, da je
predsjednik Predsjedništva Dragan Čović u Bruxellesu službeno predao
zahtjev Bosne i Hercegovine za članstvo u Europskoj uniji.
Povjerenik za proširenje EU Johannes Hahn – čuli smo na televiziji –
izjavio je kako je “ovo veliki dan za Bosnu i Hercegovinu”. “Ovo je tek
početak dugog puta na kraju kojega bi rezultat trebao biti punopravno
članstvo BiH u Europskoj uniji, ali još puno treba napraviti do tada”,
rekao je gospodin Hahn, a s njim se složila i visoka povjerenica Unije
za vanjske poslove Federica Mogherini: “Mnogo je učinjeno posljednjih
mjeseci, ali ostalo je još mnogo posla.”
Još puno treba napraviti? Ostalo je još mnogo posla? Naravno. Za početak, prevesti zahtjev na engleski.
Kako su nam, naime, objasnili, procedura je sljedeća: nakon podnošenja
zahtjeva BiH Vijeće Europe od Europske komisije traži takozvani “avis” –
mišljenje – a prvi korak Komisije je opsežni upitnik koji šalje državi
podnositeljici zahtjeva, s nekoliko hiljada pitanja o zemlji, osnovnim
podacima, političkom i pravnom sistemu, strukturi stanovništva,
ekonomskim potencijalima, usklađenosti s europskim zakonodavstvom i
ostalim Uniji zanimljivim stvarima.
Kakav sad “avis”, kakav bolan upitnik?
Nekoliko hiljada pitanja?!?
“Nou!”
Preuzeto sa Oslobođenja