Ima negdje na donjim policama YouTubea sačuvan stari, požutjeli
filmski dokument iz arhiva Hrvatske televizije, djevojačko Televizije
Zagreb, o nježnim godinama dalmatinskog turizma, iz vremena kad je u naš
jezik tek ušao neobičan termin „vanpasionska potrošnja“: reportaža s
naše male rivijere, iz crno-bijelih Mimica, godine 1967. – ili je to
1968.? – u kojoj se ponosni predsjednik mjesne turističke zajednice
hvali kako u selu imaju petsto kreveta, u prosjeku stotinu pedeset
dinara noćenje, a od takozvane „vanpasionske potrošnje“ cijelih nula
dinara. Ništa. Zero.
Ako vam se učinilo da sam napisao kako se
drug iz Mimica ponosan pohvalio nulom u knjigovodstvenoj koloni
„vanpansionske potrošnje“, to je zato što sam upravo tako i napisao.
Danas
to, dopuštam mogućnost, izgleda prilično poremećeno, ali drug
predsjednik turističke zajednice objasnio je reporteru Televizije Zagreb
kako je iznajmljivačima u Mimicama nezamislivo da gostima koji su
platili noćenje domaćini naplate još i suhe smokve, pršut, vino ili
slane inćune. Ta, kako se zove, vanpansionska potrošnja bila je nešto
nepristojno, znak osobite negostoljubivosti – kako, zaboga, čovjeku koji
je krevet pošteno platio stotinu pedeset dinara naplatiti još i skuše,
koje će se ionako ispeći za večeru i zajedno pojesti? – pa se izgovarala
poput psovke: znalo se po malim mistima tko zarađuje od vanpansionske
potrošnje, i taj je bio na zlu glasu, kao gulikoža i prevarant što
sramoti selo, pa stoga vjerojatno i ne „naš čovik“. U toj reportaži,
recimo, kao jedina „ponuda“ i „sadržaj“ iz vanpansionske potrošnje
prilično prezirnim riječima označen je i snimljen nekakav nesretnik iz
zaleđa, što je turistima na plaži bezuspješno pokušavao uvaliti
legendarne drvene čaplje, dugo godina jedini, hm, autentični dalmatinski
suvenir.
Da, tako je bilo na početku, prije pola vijeka, u ono
davno crno-bijelo vrijeme kad su Dalmatinci, neobično pleme u mornarskim
majicama, bili na glasu kao gostoljubivi domaćini široke ruke.
Ove
subote, obilježavajući valjda pola vijeka „vanpansionske potrošnje“,
hrvatski su mediji objavili – a strani prenijeli – dvije priče pod
zajedničkom egidom „Pedeset godina kasnije“. Pedeset godina kasnije, na
otoku Visu nepoznati se poduzetnički genij dosjetio turistima
naplaćivati hlad, pa na svom improviziranom parkiralištu pola dana
parkiranja na suncu naplaćuje trideset kuna, a u hladu – pedeset. A mi
na našoj maloj rivijeri malo smo se povrijeđeno štrecnuli, jer već
odavno u Krilu kraj Omiša parking na suncu naplaćujemo deset kuna, a u
hladu dvostruko više.
Pedeset godina kasnije, na drugom jednom
našem srednjodalmatinskom otoku, Braču, u jednoj pizzeriji naplaćuju čak
i rezanje pizze, i to tri kune po komadu. Da, rezanje pizze. Da, tri
kune. Da, po komadu: želite li da vam njihov glasoviti, vrhunski obučeni
rezač ručno isječe pizzu na osam kriški, to ćete platiti dvadeset
četiri kune. Kad se doda i ona zloglasna usluga „postavljanja stola“,
što košta dvanaest kuna, jedna obična pučka narezana pizza i prije nego
je uopće naručite već košta trideset šest kuna.
Pedeset godina
kasnije, gostoljubivo pleme Dalmatinaca – kojima je nekad bila sramota
gostu naplatiti i večeru, a kamoli parking – turistima posebno naplaćuju
i parkiranje u hladu i rezanje večere. Baš sve iza južnog izlaza iz
tunela Sveti Rok danas je tako golemi i neiscrpan resurs vanpansionske
potrošnje, ima te vanpansionske potrošnje u nas kao nafte u Arapa. Već u
Zadru, dolje pod Svetim Rokom – ne treba nam dalje – u kafićima, čitali
smo, naplaćuju korištenje WC-a. Na Silbi preko puta Zadra, čitali smo,
naplaćuju vodu iz slavine, dvije kune čaša. U Biogradu kraj Zadra,
čitali smo, sat vremena korištenja klima-uređaja naplaćuju pet eura. Pet
eura. Sat. Klime.
Pedeset godina kasnije, iznajmljuje se,
prodaje, plaća i naplaćuje baš sve, neka je vječna slava i hvala onome
tko je izmislio vanpansionsku potrošnju, gdje čuo i ne čuo: hlad u kući,
hlad na parkiralištu, rezanje pizze, naručivanje pizze, listanje
jelovnika, listanje jelovnika u boji, ležaljka na plaži, ulaz na plažu,
pogled na plažu, hodanje po plaži, disanje na plaži, smrt na plaži,
prirodna smrt na plaži, ubojstvo na plaži, ubojstvo na plaži sjekirom s
predumišljajem po želji: iste one subote kad smo čitali kako se
naplaćuju i hlad za automobil i rezanje pizze, mediji su zabilježili
kako je u Starigradu kraj Zadra – još se nismo makli od Zadra! –
pobješnjeli domaćin, dva puta prodavši isti apartman, zajedno s grupom
urođenika sjekirom potjerao grupu od četiri mlada Slovenca. Sjekirom!
Pedeset
godina kasnije, novac, gramzivost i pohlepa domorocima su potpuno
pomutile razum, u samo dvije generacije Dalmatinci, nadaleko poznati
gostoljubivi domaćini široke ruke, pokvarili su se kao mljeveno meso na
akciji u Konzumu, pa se na našoj maloj rivijeri – gdje je nekad bila
sramota naplatiti pršut, sir i vino, pjat brujeta ili ribu s gradela –
danas plaća čak i skakanje u more.
Koji dan prije nego se saznalo
za povoljne cijene parkiranja u hladu, na Visu – gdje očito imaju
najviše mašte u crpljenju vanpansionske potrošnje – čitali smo, eto,
kako je jedan turistički neimar zaskočio grupu mladih Šveđana što je
skakala s visokih stijena, ljubazno im objasnio da je to park prirode i
da je skakanje u more strogo zabranjeno, pa im oduzeo GoPro kameru i
povjerio da im zapravo čini uslugu, jer je trebao zvati policiju. A
kameru će im, jasno, vratiti u portu, čim mu donesu hiljadu kuna.
Pretpostavljam u sitnim i neoznačenim novčanicama.
Ukratko, što da
vam kažem: otkako smo otkrili tu, kako ste rekli da se zove,
„vanpansionsku potrošnju“, bogami nas je krenulo. Što će pak biti
poslijepodne, kad sunce jednom prijeđe na drugu stranu neba i sjenoviti
se parking od pedeset kuna nađe na vrelom suncu, o tome ćemo razmišljati
kad dođe.
Bit će već neke vanpansionske potrošnje.