– Isuse, nedostaje mi Hladni rat. – rekla bi M (Judi Dench), šefica Jamesa Bonda, u filmu Casino Royale.
Božićnim porukama katolička crkva je zauzela busiju u koju su se pravoslavni i islamski fundamentalizam odavno udobno smjestili jer nikada nisu imali praktičnu ili taktičku potrebu da prikrivaju svoje antizapadne i antiliberalne porive. Iz te iste busije nekada su socijaldemokrati obavljali vrlo koristan fine-tuning kapitalizma. Danas još uvijek tragaju za svojim identitetom.
Bilo bi krajnje vrijeme da se oni autori, pogotovo oni s jugoslavenskog prostora, koji kritiziraju kapitalizam po crti svojih demokratskih i humanističkih, reklo bi se lijevih uvjerenja u najboljem smislu te riječi, probude i shvate koliko kritika kapitalizma posljednjih dvadesetak godina zaudara na desnicu – u najgorem smislu te riječi. Zar im miris tamjana koji se širi antikapitalističkom busijom o tome ne kazuje sve? Zar ne vide da se iza tog dima kriju primitivni bijes Vandeje, žal za feudalnom idilom, slutnja fašističkog klasnog pomirenja i Hitlerove brige za socijalnu sigurnost radnika (pod uvjetom da su plavokosi)? Ne misle valjda da su Tuđmanova vizija dvjesto obitelji ili Miloševićevi gangsterski klanovi – kapitalizam? Ili namjeravaju ostati na razini one propagandne dosjetke (koju je smislio sâm Staljin) da su fašizam i klerikalizam sluge i udarne pesnice (ili tako nekako) “krupnog” kapitala?
Dok se ponavlja mantra da je liberalni kapitalizam u krizi, zaboravlja se da je riječ o poretku kome je kriza imanentna i čiji civilizacijski i ekonomski uspjesi proizlaze upravo iz njegove fragilnosti, iz njegovog odbijanja da se uspostavi kao konačna, neupitna, apsolutna, sveta – drugim riječima: totalitarna – nepromjenjiva i vječna istina. Istodobno, protivnici liberalnog kapitalizma odriču mu pravo da bude u krizi, da luta, da zastane, da živi u nestabilnosti iako je nestabilnost njegova suština… Svaki puta kada padne burzovni indeks ostrve se na kapitalizam, čitaju Marxa, citiraju Brechta (ono o bankama; dosadilo je), izlaze na ulice, zahtijevaju promjene i ne nude ništa artikulirano, u svakom slučaju ne nude ništa što ne zaziva rizik rasula i nasilja. Društvo koje ne ekvilibrira na žici krize je mrtvo društvo. Samo totalitarizmi svoj vijek provode u potpunoj izvjesnosti i stabilnosti jer samo smrt je lišena izazova i iskušenja. Pokojni Christopher Hitchens je sjevernokorejski režim (koji je samo laboratorijski primjer krajnjih konsekvenci koje je odsustvo slobode govora i slobode trgovine u stanju proizvesti) lucidno nazvao nekrokracijom. Liberalni kapitalizam, pak, od čovjeka očekuje da se trgne, da razmišlja, da se bori, da prihvati rizik, da se zrelo pomiri kako ništa na svijetu nije vječno i zadano i kako je potreba za sigurnošću i izvjesnošću edipalna iluzija, želja da život nekako prođe u maternici male i sigurne plaće pod nadzorom Velike Majke, Velikog Oca ili Velikog Brata, koji se, ovisno o historijskim okolnostima, zovu Domovina, Partija, Führer, Dae Wonsu ili Bog.[1]
***
Jedan od većih, možda paradoksalnih, historijskih uspjeha liberalne demokracije i slobodne trgovine sastoji se u tome da je taj politički i ekonomski poredak uspio preživjeti uprkos mnoštvu koje ga zapravo nikada nije iskreno prihvatilo. Doduše, sama njena narav sprječavala je demokraciju da od građanina očekuje ljubav i zahvalnost jer su – osim poštivanja zakona – sumnja i kritika jedini legitimni oblici iskazivanja lojalnosti prema demokratskom poretku. No, mnoštvo nikada nije shvaćalo te suptilne nijanse i svaku krizu je koristilo kako bi parlamentarizmu i tržištu zaprijetilo lijevom ili desnom radikalizacijom. Da nezaposlenost povećava rizik fašizacije društva poznato je još od 1929. ali se još nitko nije upitao zašto netko samo zato što je izgubio posao ima potrebu da izazove rat i genocid. Naime, užasno je izgubiti posao, ali složit ćete se da su revolucija, vikanje po ulicama, razbijanje izloga, glasovanje za kretene ili progon etničkih, vjerskih i seksualnih skupina ipak pretjerana reakcija. Dok je slobodu trgovine i slobodu govora za svaku i najmanju grešku spremno baciti preko palube, mnoštvo spram raznolikih totalitarnih i autoritarnih režima i njihovih zločina pokazuje začudnu toleranciju, pa i lojalnost, ako ne i oduševljenje. Onako naivna i dekadentna kakva već jest, liberalna demokracija nikada nije ni imala ambiciju da oduševljava nego da građane pusti na miru ne bi li sami odlučili kako će kovati svoju sreću.
Mnoštvo je uvijek bilo spremno da se zbog ono malo izvjesnosti i sigurnosti odrekne slobodnog tržišta, ne shvaćajući da se ta kratkoročna prednost na koncu uvijek preskupo plaća. Svaki nedemokratski režim i svaki režim koji pokušava ukrotiti tržišne zakone, neko vrijeme, poput zaduženog kockara, uspijeva preživjeti, ali svaki se temelji na fiskalnim i intervencionističkim nakaznostima koje prije ili kasnije izazivaju bankrot. Nisu rijetki slučajevi da se taj bankrot pokušava odgoditi ili prikriti ratom.
Ne gaji mnoštvo prevelike simpatije ni prema slobodi misli i savjesti jer škopljenje kritičke i slobodoumne javnosti jamči odsustvo intelektualne provokacije i sablasnu tišinu u kojoj male vrijednosti malog čovjeka – tog najstrašnijeg tiranina – nitko ne dovodi u pitanje.
***
Retorika kojom velike monoteističke religije osuđuju potrošačko društvo bitno se ne razlikuje od retorike Leonida Iljiča Brežnjeva i njegovih prijekornih obraćanja Komsomolu. Potrošačko društvo nesumnjivo nije neko hvalevrijedno civilizacijsko dostignuće, ali ono što razlikuje glupavo šarenu civilizaciju mallova i shopping-centara od poredaka utemeljenih na dijalektičkom materijalizmu ili katekizmu jest da potrošačko društvo nikoga ne primorava da kupuje, niti mu prijeti pravnim i fizičkim posljedicama ili moralnim ucjenama ako ne želi kupovati. Potrošačko društvo, štoviše, na vrlo bezopasan način zadovoljava potrebu mnoštva za glupostima i opsjenama. Lako je negodovati nad idiotizmom reklama ili nad nepromišljenim kreditnim pothvatima u koje se ljudi upuštaju da bi odabrali Imati umjesto Biti, ali ne treba zaboraviti da se na tržištu vrednota nude proizvodi neusporedivo opasniji od potrošačkih đinđuva, trica i kučina. Još uvijek je manje štetno sanjati o novom automobilu ili mašini za rublje nego – u zanosu spiritualnosti i sabornosti – svoj identitet i svoju sudbinu predati na milost i nemilost nekom natprirodnom biću ili nekoj imaginarnoj zajednici. Za razliku od boga i nacije, automobili i kućanski aparati postoje i ponekad uopće nisu beskorisni.
Pohlepom kao psihološkom pozadinom kapitalističke utakmice ne bave se samo religijski nego i lijevi moralisti. Doista, teško je shvatiti zašto nekome treba pet kuća, šest automobila, sedam ljubavnica, jahta i mlaznjak. No, jednako je teško shvatiti one kojima to smeta, čak i kada je taj novac stečen na pošten i zakonit način. Pošteno i zakonito bogaćenje, naime, nije nemoguće u uređenim zemljama, koliko god to nevjerojatno zvučalo. (Zanemarimo ovom prilikom polemiku s onima koji drže da su privatno vlasništvo i privatno poduzetništvo samo oblici pljačke i eksploatacije). Ako pohlepa i jest motivacijski pokretač kapitalizma ona je još uvijek manje zlo od onih moralnih i psiholoških nastranosti koje su motivacijski pokretači nekih drugih ekonomsko-političkih poredaka koji, pak, proizvede posljedice neusporedivo teže i bolnije od visokih kamata, siromaštva ili neefikasnog sistema zdravstvenog osiguranja. Je li potrebno navoditi primjere?
***
Zahtjev da se tržište, onako nemilosrdno i bešćutno, zamijeni nekim uzvišenim moralističkim principima poput suzdržavanja od pohlepe, spiritualnim vrijednostima (što god to značilo) i solidarnošću koja nadilazi racionalnu i na raspoloživim sredstvima utemeljenu socijalnu politiku, u svojoj suštini je totalitaran. Ne samo zato što je takav zahtjev utopijski i što – empirijski provjereno – ne može osigurati materijalni progres, nego ponajviše zato što je pokušaj njegove provedbe nemoguć bez svemoćne države koja raspolaže neograničenim ovlastima. Nema tako divljeg i surovog tržišta koje je opasnije od jake države koja uvjerava sebe i druge da ima historijsku misiju. Ukidanje tržišne utakmice prije ili kasnije dovodi do ukidanja političke utakmice jer takva, moralistički naduta, država ne trpi raznolikost svjetonazora i javnu kritiku. Zamjena tržišnih zakona nečim što protivnici kapitalizma nazivaju moralom užasno je ambiciozan cilj. Suvišno je podsjećati da su komunisti i fašisti nešto slično već pokušali. Svaki poredak koji sebe vidi posvećenog nekom velikom cilju – umjesto kao javnu službu koja stvara pravne i političke preduvjete za ostvarivanje individualnih ciljeva – neminovno guši slobodu i demokraciju jer je u slobodi i demokraciji moguće postaviti pitanje ima li taj Cilj smisla, koliko košta, da li se isplati i je li uopće u skladu s humanističkim moralom i civilizacijom. Takvo što totalitarni i autoritarni poredci ne mogu podnijeti iz bezbroj ritualnih, političkih i praktičnih razloga. Post-jugoslavenski režimi, na primjer, opirali su se demokraciji kako bi spriječili demokratsku raspravu o njihovim nacionalističkim ciljevima, svjesni da tu raspravu i snagu racionalnog argumenta jednostavno ne bi preživjeli. U odnosu na ovdašnje, nacionalno svjesne pjesnike i ubojice i najgori burzovni špekulant doima se kao Sokrat ili Kant. Lako je složiti se s kritičarima kapitalizma kada se pozivaju na primjer Pinochetovog režima pa kažu da slobodno tržište nije jamac demokracije.[2] I nije, ali je neizostavni preduvjet. Kao što je slobodna trgovina možda moguća bez slobode govora, sloboda govora zasigurno je nemoguća bez slobodne trgovine. Molim vas, nemojte (po tko zna koji put) pokušati empirijski provjeravati je li doista tako.
***
Nisu svete matere zabrinute zbog bankarskog nemorala ili nezaposlenosti. One uostalom imaju sasvim ugodne uspomene na zlatno doba svojih feudalnih poslovnih pothvata. Njih ne smetaju stranputice i nesavršenosti liberalizma, pa čak ni njegov sekularizam, nego sloboda izbora i konkurencija. Puko postojanje slobode izbora učinilo je više za oseku religioznosti nego svi spisi Lukrecija, Spinoze, Voltairea, Engelsa ili Hitchensa zajedno. Crkve se ne protive tržištu zato što je ono nepravedno nego zato što već sama ideja tržišta implicira situaciju u kojoj bi crkveni proizvod – a to je ritual posvećen transcendenciji – bio tek jedna od mnogih i raznolikih roba i usluga koje se nude na pijaci. Kada se netko plaši da njegov proizvod ne može izdržati iskušenja tržišne utakmice pa čezne za monopolom, više ili manje nedvosmisleno priznaje da bog nije na njegovoj strani.
Tekst preuzet sa prijateljskog Peščanika