Bosna i Hercegovina nije dala nikakvo objašnjenje zašto nije sudjelovala na susretu na kojem se pričalo o proširenju Europske unije i budućnosti regije, koju upravo koči dobrim dijelom ta Bosna i Hercegovina.
Ne bi začudilo da Bosna i Hercegovina nije dobila pozivnicu za ugodan vikend u Dubrovniku jer ne bi imala što reći na temu ”Novo desetljeće za Jugoistočnu Europu – dovršetak tranzicije”.
U zemlji, koja je daleko je od svega toga, mnogima je preživjeti idućih deset dana nemoguća misija, a kamoli sljedeće desetljeće, jer 20 godina stojimo na mjestu. Bez objašnjenja.
U ime naše zemlje govorio je visoki predstavnik, čovjek čija je uloga, kao i njegovih prethodnika, samo papagajsko ponavljanje kako u Bosni i Hercegovini sve stoji. Inzko, s novom varijacijom na temu, ponavlja kako u Bosni i Hercegovini političari snose odgovornost za stajanje na mjestu. I svi na njegov novi plač ostaju nijemi.
Bez objašnjenja, a nitko od naših političara, Bog nam je svjedok da ih imamo na izvoz kao što imamo i uvoz čudnovatog mesa, to nije mogao potvrditi jer nikoga nije ni bilo.
Mogao je Željko Komšić iskoristiti prvi dan novog preuzimanja zemlje za slušanje mišljenja o našem jadu i dobrom putu na kojem su naši susjedi. Mogao je preko usta prevaliti ono što je čuo iz Radmanovićevih usta tijekom službenog posjeta Zagrebu. Mogao je reći što to koči zemlju i zašto političari stoje na putu. Ali nije. Komšiću je susjedstvo daleko. Mogao je i Nikola Špirić, s dodatnih devet mjeseci premijerske stolice reći kojim je to zlom nabio još premijerskog staža. Ali nije. Ni on ni bilo koji drugi lik uokviren u odijelo, a zove se političar nemaju objašnjenje.
Zbog toga se o nama opet govorilo na stranom jeziku. Doris Pack rekla je kako su zapadne sile promašile i kako je jako teško živjeti s Daytonom. Dubrovačkom žegom prosulo se ulje na novu vatru i tavu koja nikako da izgori: Prestali smo se ubijati, ali nismo naučili živjeti skupa – Dayton je samo zaustavio rat. I ništa više. Bez objašnjenja.
Srbija je rekla kako neće na sastanak zbog Kosova. Barem su rekli zašto. Mi nismo rekli ništa. Može ispasti da nismo došli zbog svih onih koji su bili. A mi zbog sebe nismo došli.
Do tada smo sredili poslove s Kinezima, koji gomilaju dugove za porez, gledamo poljoprivrednike koji ne znaju tko im je ministar i ministra koji ne zna da je ministar za poljoprivredu, predstavnike naroda koji gube narod i narod koji nema predstavnike. Gledamo zemlju u kojoj se gase vlakovi jer nemaju koga prevoziti i slušamo o rekordima pod zemljom. Slušamo kako kopamo dublje, bez objašnjenja.
Tekst je preuzet sa prijateljskog portala www.bitno.ba