Ako bi mama i tata kazali da bi oni da im dijete ode odavde, mala ili
mali bi učili dva obavezna i jedan izborni jezik, plus grčki i
latinski, i tonu matematike, fizike, biologije, kemije, povijesti,
zemljopisa, informatike, kibernetike, robotike, mehanike, hidrostatike,
termodinamike, aeronautike, neurologije, sociologije, geologije,
ekologije, agronomije, andragogije, logopedije, makroekonomije,
numizmatike, heraldike, semiotike, psihijatrije i brojnih drugih znanja
koja se traže u suvremenom, visokotehnološkom, brzom i bespoštedno
kompetitivnom svijetu. Mališani bi svaki dan imali sedam školskih sati,
bez predsata, dopunske nastave i dramske sekcije, a torba bi im težila
između sedamdeset pet i osamdeset kilograma.
A ako bi, s druge
strane, mama i tata izjavili kako im je želja da njihovi najmlađi ostanu
na djedovini, ništa lakše, dobili bi samo dva predmeta. Za dječake
vjeronauk i tehnički odgoj, a za djevojčice vjeronauk i domaćinstvo, i
ništa drugo svih osam godina osnovne i četiri srednje škole. Čitavo bi
školovanje pjevali o Isusu, ili o Hajduku, pekli
kolače, crtali i igrali se plastelinom. Nastava bi im trajala dva puta
po dvadeset, najviše dvadeset pet minuta, a onda bi ih nastavnici
pustili u kladionicu preko puta ili da u grmlju iza škole jedni drugima
pokazuju genitalije. Na kraju bi napravili, štajaznam, goblen.
Maturirali bi s odličnim s narukvicom od plastičnih perlica ili
navijačkim transparentom. A na fakultet, Bogu hvala, ne bi išli.
Zašto bi? Možete li se sjetiti ijednoga dobrog razloga da se
netko u Hrvatskoj školuje? Iskreno, pogledate li uvažene zastupnike Mira Bulja, Željka Glasnovića, Brunu Esih ili Petra Škorića,
je li vas to potakne da uzmete knjigu i intelektualno se razvijate? Je
li vas zaključivanje Kolinde Grabar-Kitarović ohrabruje da istražujete
iza horizonta? Ne pretjerujte, ostajete li ovdje, vjeronauk, tehnički i
domaćinstvo su vam čisto dosta. Sve preko toga je nepotrebno, pa i
štetno. Knjiga će vas uvaliti u nevolju, obrazovanje vas može samo
unesrećiti. Zamislite, na priliku, jednu prosječnu, blesavu hrvatsku
djevojčicu, ili nekog glupog dječaka, je li njima stvarno treba govoriti
da je Zemlja okrugla, pa da nam se, joooj, miševi mali, uzrujaju i
rasplaču zamišljajući kako stric Mate i strina Jennifer u Sydneyju vise
naglavačke?
Za život kakav će oni imati Hrvatskoj, u vlasti
Biskupske konferencije i Hadezea, u nacionalističkom i katoličkom
teroru, u trajnom, iscrpljujućem prcanju kojekakvih vigilarea, opus
deija, branitelja, molitelja, udovica, časnih sestara i osuđenih ratnih
zločinaca, djevojčice i dječaci trebaju nešto jednostavno i utješno kao
sladoled od vanilije. Nešto što mogu razumjeti. Bog je razdvojio svjetlo
od tame i vodu od kopna i na koncu stvorio ženu i muškarca i dao im da
jedu plodove sa svih stabala osim jednog. I točka. Stani, linđo, dosta
je bilo.
Josip Markotić, poštovani doktor
teologije, nastavnik na Katoličkom sveučilištu, vijećnik u Gradskom
vijeću Splita i Mostov kandidat za gradonačelnika na prošlim lokalnim
izborima napao je fizičara Ivicu Puljka da školskoj
djeci pripovijeda o Velikom prasku, crnim rupama, rađanju zvijezda,
antimateriji i gravitaciji i drugim bezbožnim sranjima. Teolog i
vijećnik tvrdi da su ga neki roditelji uznemireno obavijestili kako im
je nejač izložena beskrupuloznoj ateističkoj agitaciji da je kozmos star
četrnaest milijardi godina.
Mališani su došli iz škole tresući
se. Piškili su gaće od užasa. I doma su njihovi, jasno, po-pi-zdi-li. To
je, rekli su, totalno suprotno našem tradicionalnom načinu života,
našoj kršćanskoj, kako se ono, Jozo, reče, uljudbi. Nisu se za to naši
momci u Vukovaru borili. Ne, ne, dragi. Teorija velikog praska, boga joj
ćaćina, gora je od Istanbulske konvencije. Dopustimo li teoriju velikog
praska u školama, što je sljedeće, da se lezbijke žvale na ulici, a
muški ulaze u ženske zahode?
Pobunu ovih roditelja i njihovog
zastupnika u Gradskom vijeću Splita, bit će vam možda neobično čuti, ja
potpuno razumijem. Ako to ne žele, djecu vjerskih fanatika, nacionalista
i desničara valjalo bi poštedjeti učenja o Galileu, Koperniku, Einsteinu i Newtonu.
U nastavnom programu im ne bi trebalo biti ništa izvan Biblije, a
pogotovo ne nešto što proturječi Bibliji. Glupo je klince tjerati da
čitaju Alberta Camusa ili Henrika Ibsena.
Ostanu li živjeti u Lijepoj našoj, život će im i bez toga biti dovoljno
gadan. Za jadne, ponižavajuće poslove koje će raditi, za izrabljivanje
koje će trpjeti, za razumijevanje njihovih narodnih poslanika i
predsjednica, na kraju krajeva, ne treba zaista pročitati nijednu
knjigu. Pustimo djeci da uživaju u katoličkim slikovnicama u kojima
zmije razgovaraju sa ženama.
Ali, ako pripremate svoju malu ili
maloga za život u nekoj prosvjećenijoj američkoj ili europskoj sredini
gdje se čitaju i knjige napisane nakon drugog stoljeća nove ere, gdje
ideja velikog praska nije zazorna, a prepisivanje diplomskih i
doktorskih radnji se drži sramotnim, vaše će dijete morali ozbiljno
zapeti. Ni sedam sati, plus predsat, dopunska i dramska sekcija, neće im
biti dovoljno da nadoknade zaostatak koji je naša zemlja dosad
napravila i još će napraviti.