Mi nećemo!
Kroz porušene zidove kuće u Hašanima godinama zuji promaja.
I ne može nam ništa.
Bolje da je ne kreče.
Jer Branku je svejedno, on bi danas i iz ovakve ruševne bez problema izmaštao Baštu sljezove boje, Malu iz Bosanske Krupe, Nikoletinu …
A mi nesrećnici nismo znali ništa drugo do da je zapišamo!
“…Umnožavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri, a ja sjedim nad svojm rukopisima i pričam o jednoj bašti sljezove boje, o dobrim starcima i zanesenim djecačima. Gnjuram se u dim rata i nalazim surove bojovnike: golubljeg srca.Prije nego što me odvedu, žurim da ispričam bajku o ljudima. Njeno su mi sjeme posijalu u srce još u djetinjstvu i ono bez prestanka niče, cvjeta i obnavlja se. Pržile su ga mnoge strahote kroz koje sam prolazio, ali korijen je ostajao, životvoran i neuništiv” …
Žali bože sjemena Branko, svakog nama poklonjenog slova, jebiga, zasrali smo, uništili smo neuništivo, ali ti odveć znaš nas …. jebo ti nas.
Sramota, rođaci