<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Aleksandar Savanović: Sloboda govora i oni koji su njome ugroženi

Zašto pak ti ljudi tako žustro napadaju slobodu govorenja i one koji se za nju bore? Zašto ih to tako ugrožava?

12. mart 2023, 7:34

"Whenever you find yourself getting angry about a difference of opinion, be on your guard; you will probably find, on examination, that your belief is going beyond what the evidence warrants." (Bertrand Russell)

Proces ograničavanja fundamentalnih ljudskih prava slobode mišljenja i govorenja u našem društvu ulazi u galopirajuću fazu i o tome smo već pisali. Ipak, kako se stvar rapidno pogoršava, nije zgoreg još jednom promisliti o ovome. 

1.

Incko je otvorio pandorinu kutiju sa svojim tzv „Zakonom o zabrani negiranja genocida u Srebrenici” kojim nam je zabranio da javno iznesemo ono što mislimo na tu temu. Predsjednik Dodik je, kako to i priliči prvom čovjeku Republike, prvi ustao u odbranu bazičnog ljudskog prava slobode mišljenja i govorenja. I suočio se sa pravosudnim progonom: tužilaštvo BH već je formiralo predmet. 

 Nažalost, izuzev političara, samo su ga rijetki Srbi iz RS podržali. Novinar Branimir Đuričić odlučio je da javno iskaže ono što mnogi misle. Reakcija je uslijedila promptno: novinar je, u XXI vijeku, u sred Evrope, tužen zbog stava na twitteru! Za otvaranje sezone lova na vještice pobrinuo se agilni BH “patriota” – ex načelnik opštine Srebrenica. 

Međutim, ovi slučajevi otpora neslobodi, kakve smo vidjeli od strane predsjednika i novinara samo su sporadični slučajevi – građani Republike Srpske pokazali su se začuđujuće indolentni prema ovako drastičnom kršenju njihovih bazičnih prava i mirno su prihvatili zapt kao da se događa negdje u nekakvoj dalekoj istočnjačkoj distopiji bogu iza nogu.  

Netom nakon Inckovog diktata usljedio je tuk-na-utuk zakon o Zabrani nazivanja Republike Srpske „genocidnom“. Predsjednik Dodik, šampion borbe protiv tiranskog „Inckovog zakona“, ovaj put uradio je upravo suprotno: postao je najglasniji zagovornik analognog takvog tiranskog zakona. Iako bi trebao, a po Ustavu je i obavezan, da štiti fundamentalna ljudska prava građana Republike Srpske. Umjesto toga on je pokazao da domaći upravnik može biti jednako autoritaristički kao i onaj strani.

Građani Republike Srpske i ovaj put su ostali dosljedni sebi i nisu našli za shodno da prokomentarišu stvar. 

Tako smo, u svega par dana, udruženim poduhvatom Visokog predstavnika i vlasti Republike Srpske, mi građani Republike Srpske ostali bez prava da na najmanje dvije teme iskažemo ono što mislimo – oni koji misle da u Srebrenici nije bilo genocida sada to ne smiju javno reći; jednako kao ni oni koji misle da je RS genocidna tvorevina. 

Slijedeći ovakvu autokratsku kulturu usljedila je cijala kanonada sličnih ideja. Od kojih, kao posebno suludu, možemo izdvojiti prijedlog naše dvije neumorne “patriotkinje” da se uvede koncept „izdajničkog govora“, kojim bi se IZABRANIM predstavnicima naroda zapovjedalo šta mogu a šta ne govoriti i zastupati u PSBiH .

Ova anticivilizacijska tendencija ograničavanja slobode mišljenja i govorenja kulminirala je sa nedavnim prijedlogom za kriminalizaciju klevete i drakonskim kaznama za istu. Kulminirala samo za sada. S obzirom da je ludi Putin otišao čak tako daleko da je zabranio upotrebu određenih stranih riječi (???) Rusima e treba sumnjati da će se slične ludosti uskoro i kod nas pojaviti. „Zakon o zaštiti ćirilice“ (koja niti je ugrožena niti je ko napada) već je otvorio vrata takvim razmišljanjima.

2.

Sudeći po ovim događajima, a naročito imajući u vidu tendenciju, mi se ubrzano krećemo ka dobu tišine - orvelovskoj situaciji u kojoj će biti sve opasnije govoriti i sve rizičnije glasno misliti. Totalitarni mrak nije tako daleko kako se može činiti. Sudeći po tumačenju nekada sjajnog profesora Miloša Babića pod udar novog zakona o kleveti padaju i kafanski razgovori i komentari bilo koje vrste ako su izneseni na javnom mjestu. Ako bi ovo suludo tumačenje bilo prihvaćeno to znači da nam slijedi mračno doba međusobnih prijavljivanja, gde nije isključeno da će konobari prijavljivati goste; djeca prijavljivati roditelje (i obrnuto) da su oklevetali komšiju. Kao što je to uradio zaluđeni klinac Pavlik Morozov u doba druga Staljina. Možda će i neka nova “moralna policija” a-la-Iran kružiti gradom prisluškujući šta ko priča, a neke naše buduće NKVD “Trojke” presretati razgovore pokušavajući locirati klevetnike. Ko zna kakve sve posljedice mogu proizaći iz ovoga. Jezivo.

3.

Ovdje nećemo ulaziti u pravnu analizu ovih stvari – naročito je ova svinjarija oko klevete već dovoljno denuncirana u prethodnim danima. Nećemo se baviti ni sramotnim pasivitetom šire javnosti, koja se i dalje ponaša kao da je se ove stvari ne tiču – i o tome smo već pisali. Osvrnućemo se na jedan poseban soj - ljude koji javno podržavaju restrikciju slobode govora. Oni se regrutuju među posebnom vrstom “patriota” i “patriotski odgovornih” likova.  

O čemu se ovdje zapravo radi? Zašto neki ljudi imaju problem sa pravom drugih ljudi da iskažu šta god da misle? Zašto im nije dovoljno da naprosto ne slušaju gluposti ako smatraju da su to gluposti? Ili izjave da se ne slažu s takvim mišljenjem i konstatuju da ga smatraju budalaštinom? Zašto imaju patološku potrebu da drugima zabrane da govore i iznose svoje stavove? Da im čak određuju kojim jezikom i kakvim pismom mogu izricati i ispisivati svoje misli?

Odgovor je naravno očit. Sloboda govora nije važna onima koji ne osjete potrebu da slobodno misle i govore. Onima koji kao papagaji ponavljaju vladajuće i dominantne matrice. Koji ne osjete potrebu za neslaganjem sa meinstrimom. Šta više: onima koji su sigurni da nikada neće biti u nesaglasnosti sa vladajućim mišljenjem (sadašnjim ali i budućim). Onima koji su uvijek saglasni sa svakim mišljenjem - samo ako je ono vladajuće. Nesloboda ne pada teško neslobodnom, sužnju vladajuće matrice, koji svoju vrijednost jedino i crpe iz što vatrenijeg, što doslednijeg, i, naravno, - što transparentnijeg slaganja sa onim što misli i kaže neko ko je u tom trenutku Vođa. Njegova se vrijednost dokazuje i iscrpljuje u njegovoj odanosti. Ne odanosti istini i misli (koja je misao samo ako je slobodna), već odanosti uspostavljenom i vladajućem sistemu stavova.  

Zašto pak ti ljudi tako žustro napadaju slobodu govorenja i one koji se za nju bore? Zašto ih to tako ugrožava? Zašto im nije dovoljno samo da je oni sami ne konzumiraju ako im već ne treba? Zato što je  postojanje slobode govora samo-po-sebi svjedočanstvo njihovog rugla: oni koji ne smiju da kažu, neće biti prokazani ako niko ne smije da kaže. Neće biti tako uočljivo da ste papagaj uključen na repeat ako su papagaji svi kojima je dozvoljeno da se oglašavaju. Oni, pak, koji to ne žele da prihvate slika su njihovog pada, simbol i prima facie demonstracija onog što bi i oni sami bili samo da mogu i smiju. Zato su slobodnogovoreći meta. Nemanje hrabrosti se jeftino maskira u glasnom i “hrabrom” (“patriotskom”) slijeđenju onog što je lako slijediti i što se bez posljedica slijedi. Najglasniji podržavatelji svakog ograničavanja slobode govorenja istovremeno su i najglasniji i najodaniji podržavaoci vladajućeg mišljenja – prve “patriote” režima. I budući najvatreniji podržavaoci novog režima, a najžešći kritičari ovog starog kojeg su sada apologete. Što bi rekao Niče: “Stvorovi za prezir i bolni stid.”