Napad Srba na vlastitu slobodu mišljenja i govorenja sve više poprima izgled totalnog rata. Počelo je na drastičan način sa austrougarskom podlošću i tzv. „Inckovim zakonom“ o zabrani negiranja genocida, nakon čega je naša RS vlast promptno reagovala tuk-na-utuk zakonom o zabrani nazivanja Republike Srpske „genocidnom“. Nije dugo trebalo pa da se ovih dana u punom sjaju i na velika vrata reafirmiše i ideja prestupa klevete u našem krivičnom zakonodavstvu.
Dopustimo sebi malo gender nekorektne ironije, pa, kao jedan primjer ove antidemokratske kontrarevolucije, pogledajmo šta su u zadnje vrijeme predlagale naše političarke. Tako su ovih dana dvije vrijedne RS patriotkinje obnovile pomalo zaboravljenu ideju „izdajničkog govora“ čak i za poslanike (!):
Smatrajući pri tome da postojeće krivične sankcije nisu dovoljne, već da počinioce treba objesiti na stubu srama u sred našeg grada:
Za vrhunac ovog ludila pobrinula se izvjesna plavuša iz matice nam Republike Srbije. Lijepa barbika je u patriotskoj ekstazi koncipirala, ni manje ni više, do ideju da se svaki govor protiv Predsjednika označi verbalnim deliktom i po automatizmu kažnjava zatvorom:
Nastranu to što su ovakvi prijedlozi pokazatelji elementarne političke nepismenosti i diletantizma. Jer i Ustav BH i Ustav RS i Ustav Srbije, srećom, onemogućavaju slične gluposti –
ovi suludi zakoni, čak i kada bi u kakvom političkom sumraku bili doneseni, pali bi na ustavnim sudovima. Na primjer, u kontekstu Ustava BH, direktno bi se kršio član IV(j), koji glasi:
„Delegati i članovi ne mogu biti pozivani na krivičnu ili građansku odgovornost u pogledu bilo kojeg čina izvršenog u okviru dužnosti u Parlamentarnoj skupštini.“
No, mnogo gore je da se ovdje, zapravo, radi o jednom frapantnom odsustvu demokratske političke kulture i potpunom nerazumijevanju elementarnih principa savremene političke
zajednice (naravno, one demokratske: u Sjevernoj Koreji ili Iranu ovako nešto nisu budalaštine).
Na primjer: predstavnici Republike Srpske u predstavničkom domu su ljudi koji imaju direktan demokratski legitimitet. Za njih su glasali građani Republike Srpske i oni su odgovorni samo svojim glasačima. Samo ti glasači mogu sankcionisati one kojima su dali svoje povjerenje da zastupaju interese KOJE TI GLASAČI smatraju ispravnim i „patriotskim“. U bilo kom zdravom društvu postoji i treba da postoji pluralizam mišljenja. Ljudi se ne slažu u mnogim stvarima, pa tako i s definicijom „opšteg dobra“ ili „javnog interesa“. Mnogi građani naše Republike smatraju politike koje vodi vlast pogrešnim, pa i izdajničkim, i upravo zato glasaju za opoziciju. Da to nije tako imali bismo samo jednu stranku i jednopartijski sistem.
Potpuno je nebitno da li su ti građani u pravu: čak i da je, sa stanovišta realnog interesa Srpske, strategija vlasti 100% ispravna (a tako pametna nikada u ljudskoj istoriji nije bila nijedna vlast), ljudi iz nekog razloga, ili puke zablude, mogu imati drugačije preferencije. I oni, ako žive u slobodnoj zemlji, moraju imati pravo da to kažu i preko svojih predstavnika zastupaju te interese. Ako su pogrešni, takvi interesi naprosto neće dobiti podršku ili će ljudi sami uvidjeti da griješe. Da opozicija u nečemu griješi i da građani RS smatraju da vlast radi bolje najočitije pokazuju sami demokratski izbori na kojima opozicija konstantno gubi sada već decenijama.
Kako je Čerčil svojevremeno jednostavno poentirao: „Demokratija je najgora forma vlasti, izuzev svih ostalih.“ Ona je dobra jer se „opšti interes“ definiše kroz proces javne deliberacije, a ne od strane nekog Vođe ili Politbiroa. Naprosto, morate izaći na trg, ili u frizerski salon, i ubijediti ljude da ste u pravu a da opozicija griješi. U RS je to do sada solidno funkcionisalo, unatoč nekim otklonjivim tehničkim manjkavostima u sistemu.
Zašto se onda pojavljuju slične ideje? Kako je uopšte moguće da se u XXI vijeku u jednom evropskom društvu pojavljuju ove nazadne zamisli koje kao da dolaze iz najcrnjih dubina totalitarnih sistema XX vijeka? Odgovor možemo dokučiti kada se osvrnemo na zahtjev za pojačanim sankcijama i definisanjem krimena kao „izdaje“. Naime, ovdje se ne tvrdi da
opozicija (posredno – njeni glasači tj. građani Srpske) naprosto ima pogrešne politike i drugačije shvatanje javnog interesa. Što je, valjda, ili bi bar trebalo biti, najnormalnija stvar na svijetu. Već se govori u terminima „izdaje“ i zatvora. Izdaja je, međutim, krivično djelo – predmet suda i policije, a ne politike, demokratije i izbora. Time lako uviđamo osnovnu intenciju (pitanje je: svjesnu ili ovim damama naprosto nije jasno šta pričaju) ovih i sličnih prijedloga: oni zapravo, pod krinkom patriotskih tlapnji tipa „srpsko jedinstvo“ žele da ukinu, ili bar drastično redukuju, demokratski kapacitet Srpske.
Jer ovo što su dotične gospođe predložile očito je zahtjev za totalnim jednoumljem. On bi vodio u jednodimenzionalno društvo sjevernokorejskog tipa i najrigidniji jednopartijski sistem.
Samim tim bi relativno brzo urušio i Republiku Srpsku i Srbiju. Ako nas je istorija XX vijeka išta naučila, to je da su jednodimenzionalna društva osuđena na propast. Nepostojanje
opozicionog mišljenja i djelovanja onemogućava vladi uvid u eventualne greške, i samim time korigovanje politike. Otuda je, i sa stanovišta vlasti, važno da postoji nesaglasnost i kritika. Jer samo na postojanju suprotnih stavova i praksi vlast može testirati svoje politike. Ako joj podrška opada znači da negdje griješi i da treba manju ili veću korekciju svoje strategije. Zato su jednopartijska društva nužno iracionalna. Staljinizam nije kolabirao zato što u njemu nije bilo pametnih ljudi koji su odmah uočili grešku – već zato što ti ljudi nisu smjeli da govore u strahu od gulaga. Jedan od razloga superiore efikasnosti liberalnog republikanskog ustava, u odnosu na sve dosad isprobane alternative, jeste u tome što obezbjeđuje platformu za komunikaciju između različitih politika. Tako da, ako malo promućkamo glavom prije upotrebe, lako vidimo da je zahtjev za „srpskim jedinstvom“, koji u zadnje vrijeme sve češće čujemo, zapravo jedna antisrpska agenda.
Naš nacionalni interes je upravo suprotno: postojanje polemike, političke kavge i suštinskih neslaganja. Kada smo već imali toliko sreće i pameti da napravimo svoje države, tj. institucije (poput parlamenta) u kojima možemo kanalisati političku diskusiju (pa makar to bilo i u terminima tipa „alo momak“, „ođe“ i „obadati“), nemojmo ih sada, slijedeći prizemne instinkte, sami sebi uništiti. Naše institucije su dovoljno jake, a osigurači ugrađeni u „Dejton“ dovoljno sigurni, da bez problema mogu izdržati unutarsrpska neslaganja visokog intenziteta.
Ono što je u cijeloj ovoj stvari zapravo najzanimljivije jeste da ovaj slučaj zorno pokazuje koliko je komunistički mentalitet na našim prostorima nadživio pad komunizma. Naime, suština prijedloga koji su gospođa Majkić&Co predložili svodi se na ono što je u teoriji poznato kao „demokratski centralizam“. U pitanju je jedan kvazidemokratski model donošenja odluka koji je bio široko primjenjivan u komunističkim zemljama, a naročito u SFRJ, gdje je bio praksa na svim nivoima – od OUR-a i SOUR-a, pa do saveznog predsjedništva.
Logika je sljedeća:
1) u procesu donošenja odluka i koncipiranja politika dopušteno je, a i poželjno, svima da učestvuju. Jasno je zašto: što je baza šira, što je veći spektar različitih interesa i preferencija uključen u raspravu,jednom dobijeno rješenje biće kvalitetnije. Međutim, 2) kada se odluka jednom donese, a politika/strategija jednom koncipiraju, tada svi moraju da je slijede, računajući i one koji su bili protiv. Lako je vidjeti da prijedlozi dama slijede ovu komunističku logiku: Narodna skupština RS treba da je mjesto gdje se vodi rasprava, nakon čega svi moraju po diktatu provoditi donesene politike. Greška ovog modela odlučivanja u teoriji je objašnjena još 1970-tih, da bi dvadeset godina kasnije i istorija potvrdila da je u pitanju iracionalan model. Greška je zapravo očita: ljudi su nesavršena i pogrešiva bića, pa odluka ili politika uvijek mogu biti pogrešne. Koliko god neko smatrao nekog političara nepogrešivim božanskim bićem, on to ipak nije, već je, kao i svaki drugi čovjek, sklon greškama i promašajima svih vrsta.
Zato je, ne samo neophodno da se bilo čije odluke mogu kritikovati u hodu, već i da ne postoji prinuda da se slijede kao dogma – nužno je ostaviti prostor pojedincima i grupama da budu „slobodni strijelci“. Politike/strategije nisu isto što i zakoni.