Sreća po nas Srbe pa postoje Albanci i Albanija, koji nam (u svojoj vječnoj antisrpskoj podlosti) tradicionalno otimaju primat -ovaj put na začelju ekonomskih lista. Tako da ipak nismo najgori koliko god se trudili da to postanemo. Ipak, u jednoj oblasti mi smo pomeli konkurenciju: hiperprodukcija „izdaja“ i „izdajnika“ svih vrsta najefikasnija je srpska industrija u kojoj mnogi akteri enormno profitiraju, i napravili su unosan biznis i ozbiljne karijere. Masovna proizvodnja tog našeg proizvoda kreće se od jeftinih petparačkih tričarija za jednokratnu upotrebu, pa do vrhunskih djela koja se mogu smatrati svjetskom baštinom. Najnoviji proizvod te vrste izbačen na domaće tržište su sindikati:
Čim su najavili proteste sindikati su optuženi da rade po instrukcijama stranih ambasada. Naivac poput mene pomislio bi da ovi ljudi protestvuju zato što će nas ova inflacija učiniti siromašnijim čak i od Albanaca. No izgleda da je to američko maslo usmjereno na podrivanje stabilnosti Srpske.
Tako je naša (ionako prebogata) ponuda na tržištu „domaćih izdajnika“ i „stranih plaćenika“ dodatno obogaćena novim prestižnim članom. Da se nevješt konzument tog kič smeća ne bi izgubio u masovnosti ponude, nije zgoreg da se podsjetimo šta sve imamo u ponudi. Spisak je predugačak da bi ga u cjelini navodili, pa ćemo se zadržati samo na najmarkantnijim primjerima našeg izdajničkog gena i genija.
1. Opozicija
Začuđujuće, na listi „izdajnika“ na prvom mjestu našla se opozicija. Svaki put kada predstavnici opozicije ne podrže vladajuću koaliciju u nekoj od politika, usledi kanonada optužbi za „izdaju“, antisrpstvo, sastanke sa stranim ambasadorima, i šta sve ne. Čovjek bi pomislio da opozicija jeste „opozicija“ upravo zato što ima različite politike od vlasti – inače bi, kako nam to kaže elementarna logika, imali jednopartijski sistem. No kod naše vlasti to se neslaganje ne doživljava kao u ostalom normalnom svijetu – naime, kao ono što zapravo i jeste: različita politička uvjerenja koja opoziciju i čine opozicijom. Već se to shvata kao ni manje ni više do izdaja nacionalnih interesa.
Kada čovjek vidi koliko je opozicija u RS nekapacitirana za bilo kakavu ozbiljnu akciju, ne može a da ne pomisli: ako su neprijatelji Srpske spali na takve kolaboracioniste, onda se nemamo čega bojati.
2. TV BN
Naročito je gadna hajka na antirežimsku TVBN. Šta god ko mislio o programima TVBN, i uređivačkoj politici te kuće, ili „veoma ugodnom životu njenog vlasnika“, nekulturno vrijeđanje novinara te kuće, ljudi koji rade svoj posao i tim radom zarađuju hljeb za svoju djecu, prevazišlo je mjeru elementarne (ne)kulture i prihvatljivosti.
3. „Nezavisni mediji“
Još gori izdajnici su tzv „nezavisni mediji“ tipa N1, Capitala i Buke, koji djeluju kao „organizovana mreža“ za pravljenje „atmosfere hajke“ u RS. Ti rovatori debelo naplaćuju svoje dijabolične usluge, i prema nekim, doduše nedokazanim tvrdnjama, uzimaju milione za svoja zlodjela.
Iskoristio bih ovaj tekst da javno uputim protest menadžmentu Buke zbog mizernih honorara koje dobijam za svoje tekstove. Dok se neko kupa u milionima sterlinga, neko piskara za siću?
4. NGO
Odnedavno se na spisku „izdajnika“ visoko kotiraju i nevladine organizacije. Premda bi čovjek očekivao da ti ljudi ne rade po diktatu vlade – kao što im uostalom i samo ime kaže, već po agendi koju sami odaberu i hoće, ti slobodni strijelci su postali tako ugrožavajući faktor da će biti predmet posebnog zakona.
5. 40 britanskih hajduka i njihovi domaći jataci
Pored ovih vidljivih fantoma naši prizvođači nepostojećih izdaja imaju i čitav set ponuda nevidljivih neprijatelja nebeskog naroda. Legendaran je slučaj sa najavom diverzije od strane četrdest britanskih Džejms Bondova.
Ko bi ga znao? S obzirom na gadosti koje su britanci vijekovima radili širom svijeta, uključujući i naše balkanske kavge, niko ne bi bio iznenađen da u ovome ima neke istine. Gandi je navodno rekao: „Ako vidite dvije ribe na dnu mora kako se svađaju, znajte da je neki Englez u blizini.“ Prava je šteta što nikad nismo vidjeli neki dokaz ove diverzije. A ni efekte. Izgleda da stvarni 007 nisu tako efikasni kao oni filmski. Ili ih nije ni bilo. Neke efekte smo ipak vidjeli: nemali broj domaćih aktera optužen je za kolaboraciju sa fantomskim britancima.
6. Tanja Topić – žena opasnih namjera
Da na našem terenu ne rovare samo anglosaksonci pokazuje nam slučaj Tanje Topić – opasne žene koja preko svog formalnog statusa u Fridrih Ebert Stiftungu zapravo provodi agendu njemačkog BND.
Kakva je to agenda nikada nije dokazano, kao ni uloga po srpstvo opasne Topićke, ali da u tom grmu ima nekog zeca pokazao nam je Sud u BL koji je, po tužbu za klevetu koju je Topić pokrenula, patriotski odgovorno presudio da Predsjednik nije kriv.
7. LGBT aveti globalizma
U plejadi izdajnika naročito su egzotičan proizvod LGBT aktivisti. Čovjek bi pomislio da, u masi krupnih problema koje su na dnevnom redu naših vlasti, ta benigna grupacija ne može privući pažnju naših lidera. No, na opšte iznenađenje, naše republičke i gradske vlasti, inače kao rogovi u vreći, upravo na ovom pitanju postigle su toliko željeno „nacionalno jedinstvo“.
I jedni i drugi u LGBT vide agente neoliberalnog globalizma kojima je za cilj da sruše naše „tradicionalne vrijednosti“, razbiju osnovnu ćeliju našeg društva, i time dugoročno unište samo biće srpskog naroda.
Itd, itd. Kao što rekosmo, ovo je tek vrh ledenog brijega izdaja i izdajnika u Republici Srpskoj. Srećom, naše budne patriote motre te nezdrave pokrete i uredno ih evidentiraju, te redovno obavještavaju javnost o subverzivnim aktivnostima naših Juda. Imamo čak i knjigu (u boji SNSD-a) u kojoj nam autor plastično i vrlo uvjerljivo demonstrira ne samo genezu, glavne aktere i ciljeve bezbrojnih izdajnika Srpske, već zaranja u same psihološke dubine njihovih motivacija i prepredenih tehnika koje koriste.
Preporučujemo svakome da pročita ovo djelo – u pitanju je izvanredno svjedočanstvo ludosti vremena u kome živimo.
Šta reći?
Ovaj tužni i apsurdni spisak, i sve ludosti koje ga prate, govori sam za sebe i zapravo niti ne traži neki naročiti komentar. On vrlo plastično ilustruje atmosferu političke histerije u kojoj živimo.
Ove targetirane grupacije: od opozicije, preko sindikata pa do NGO i LGBT obuhvataju desetine, možda i stotine hiljada ljudi – što direktno u formi članstva, što indirektno kao simpatizera. Te se hiljade ljudi optužuju za izdaju? Vlast koja upadne u takvu vrstu paranoje da vidi „izdaju“ na svakom koraku: u političkim protivnicima (opozicija), anti-režim medijima, organizacijama koje nisu pod kontrolom vlade, pa sve do pojedinaca koji drugačije misle ili imaju drugačiji stil života/afinitete, očito negdje debelo griješi. Kada dođete u fazu „ili si sa nama ili si neprijatelj“ negdje si definitivno promašio.
Čovjek ne mora biti stručnjak za istoriju političkih sistema pa da u toj paranoji prepozna onu predzadnju fazu autokratiskih režima u kome oni metastaziraju do toga da uništavaju sve „nesaglasne“ i „nezavisne“ pojedince, organizacije i institucije, tj sve kritičke dijelove društva. I time uništavaju vlastiti korektiv – ne ostaje niko ko bi neku glupost vlasti nazvao glupošću. Čime je konačno pripremeljen teren za sveopštu glupost i završnu fazu autokratija – autodestrukciju i vlastitu smrt.