Skretanje za Ahmiće iz Viteza, april 2010, foto: Quahadi Añtó/Wikimedia Commons
U zoru 16. travnja 1993. pripadnici Vojne policije i specijalne
jedinice Hrvatskog vijeća obrane „Jokeri“ napali su srednjobosansko selo
Ahmići kod Viteza. U selu je živjelo oko 800 Bošnjaka. Tokom nekoliko
sati užasa ubijeno je više od stotinu ljudi, uglavnom civila: žena,
staraca, djece. Najmlađa žrtva imala je tri mjeseca, najstarija 81
godinu. Srušeno je i zapaljeno više od 150 kuća i staja, minirane su
dvije ahmićke džamije, a fotografija jedne od tih džamija, koju je
dinamit slomio kao olovku, obišla je svijet. Svi osuđenici za zločin u
Ahmićima u međuvremenu su izišli iz zatvora, uključujući i Darija
Kordića, ratnog gospodara dijela srednje Bosne pod hrvatskom kontrolom,
kojem je u Haagu presuđeno 25 godina robije. Kordić se u zatvoru – gdje
mu se, prema vlastitom svjedočenju, dva puta ukazao Isus Krist – sasvim
odao vjerskom fanatizmu, a po izlasku na slobodu postao je rado viđen
gost na katoličkim manifestacijama i u samostanima širom Hrvatske i BiH.
Trideset godina poslije, Hrvati u Bosni i Hercegovini te u Hrvatskoj
nisu smogli moralne snage i pameti da se suoče s istinom o pokolju u
Ahmićima, jednim od najstrašnijih zločina u ratovima devedesetih godina.
Ako se možda i može prihvatiti objašnjenje da je sami masakr rezultat
pomahnitalosti pojedinaca nabijenih mržnjom te spirale zla i osvete na
osvetu koja je te 1993. usisala i HVO i Armiju BiH u srednjoj Bosni,
gdje su obje vojske svirepo ubijale i terorizirale civilno stanovništvo,
Republika Hrvatska – zajedno s političkim predstavnicima Hrvata u BiH –
potrudila se da naknadno nacionalizira zločin u Ahmićima, odnosno da
cijeloj jednoj naciji natovari na dušu zlodjelo skupine krvožednih
vojnika HVO-a. Toj naciji ni trideset godina, evo, nije bilo dovoljno da
se nauči odgovorno, zrelo i autorefleksivno nositi s vlastitim
grijesima. Isti je slučaj i sa zločinima Hrvatske vojske nad Srbima
nakon operacije „Oluja“: ono što je državna vlast poduzimala – ili nije
poduzimala – poslije saznanja o ubojstvima, paležu i pljački jasno je
govorilo da se u principu nije radilo o incidentima i pojedinačnim
osvetničkim ispadima nego o prešutnom odobrenju vlasti, kao što su i
administrativne mjere za onemogućavanje povratka Srba poslije „Oluje“
bile potvrda namjere da se tom operacijom, uz oslobođenje teritorija,
drastično i trajno smanji postotak srpskog stanovništva u Hrvatskoj.
Najviše hrvatsko političko rukovodstvo devedesetih, predvođeno
Franjom Tuđmanom, nastojalo je isprva da zločin u Ahmićima prikaže
antihrvatskom podvalom ili konstrukcijom pripadnika britanskih mirovnih
snaga koji su prvi izvijestili o masakru. Potom se izlazilo s tezama da
su Ahmići bili legitimni vojni cilj, jer se radilo o uporištu Armije
BiH, što je trebalo sugerirati da smisao napada nije bio u planiranom
zločinu već da je krvavi pohod bio posljedica izgubljene kontrole. Dario
Kordić i nekolicina važnijih nalogodavaca i neposrednih počinitelja
uživali su političku zaštitu i primali državna odlikovanja sve dok u
drugoj polovini devedesetih međunarodni pritisak na Zagreb nije postao
neizdrživ. Tuđman je 1997. organizirao isporuku Kordića i kompanjona u
Haag, ali su vojna kontraobavještajna služba i civilna obavještajna
agencija, kojom je upravljao Miroslav Tuđman, stariji Franjin sin,
paralelno pokrenule operaciju opstruiranja rada Haškog tribunala i
selektiranja dokumenata s ciljem da se krivica svali na ljude koji su
režimu značili manje od Kordića i njegovog kruga. Obitelji „haških
uznika“ bile su materijalno zbrinute o trošku hrvatskog državnog
budžeta. U Hrvatskoj je, pak, pod lažnim identitetima sve do jeseni
2000. živjelo nekoliko ljudi povezanih sa zločinom u Ahmićima: dobili su
državne kuće i zaštitu vojne sigurnosne službe. Državna zavjera
raskrinkana je ponajviše zahvaljujući naporima zagrebačkog odvjetnika
Ante Nobila. On je u Haagu zastupao Tihomira Blaškića, generala HVO-a,
kojem su Zagreb i Mostar bili namijenili ulogu jedinog visokorangiranog
krivca za zločine HVO-a u centralnoj Bosni.
Hrvatski predsjednik Ivo Josipović posjetio je Ahmiće u travnju 2010.
i poklonio se pred spomen-obilježjem žrtvama masakra. S Josipovićem se
tada poklonio i sarajevski kardinal Vinko Puljić koji je, inače, dva
puta posjetio Kordića dok je ovaj izdržavao hašku robiju u austrijskom
Grazu. „U trogloditskom tipu morala žrtve drugih nisu vrijedne
nikakve pažnje ni sućuti, njih je najlakše ne primjećivati, zapravo,
njih nikada nije ni bilo, one su laž i propaganda, a ako ih je i bilo,
njihovo pripisivanje nama djelo je nekoga perfidnog stranog faktora, moćnoga a trajno zavjerenoga protiv nas.
Ovaj tip morala vidjeli smo mnogo puta u hrvatskoj javnosti na djelu u
slučaju pokolja muslimana u Ahmićima, za koji se vezuje Kordićeva
optužnica i osuda: nisu to uradili ‘naši vitezovi’, nego su nam to
podvalili Britanci, stari dušmani, da bi demonizirali hrvatski narod… Ni
u jednom od takvih očitovanja u hrvatskoj javnosti nikada se ne
pojavljuje bilo kakva refleksija o žrtvama, o njihovim patnjama, o
empatiji prema njima“, piše književnik Ivan Lovrenović u tekstu
„Isus u Ahmićima“, što je ujedno i naslov njegove knjige eseja
objavljene 2015. godine. „Isus kakvoga znamo iz evanđeljā – živa i
radikalna negacija plemenskoga morala naših ‘junaka’ i njihovih
katoličkih duhovnika, okrenut ljudima kao takvima i njihovoj
patnji – zanimao bi se za djecu, žene, ljude koji ostadoše ležati na
pravdi boga pobijeni po ahmićkim kućama i mahalama. Sa sigurnošću to
možemo zamisliti. Ne vjerujem da je takvoga Isusa moguće očekivati u
vizijama ‘junaka hrvatskoga Domovinskog rata’.“
Josipovićev čin nije, međutim, ostavio dublji trag u hrvatskom
društvu. Poslije oslobađajuće haške presude Anti Gotovini i Mladenu
Markaču 2012. godine te ulaska u Europsku uniju 2013., Hrvatska je u
svakom pogledu zaboravila ratne zločine koje su počinili pripadnici
Hrvatske vojske i policije te Hrvatskog vijeća obrane, pa tako i Ahmiće,
s tim da su zaboravu Ahmića posljednjih godina pogodovali i politički
sukobi Hrvata i Bošnjaka u Federaciji BiH. Nema istraga ni sudskih
postupaka, nema ni na jednoj razini razvoja javne svijesti o tome da su i
s „naše“ strane napravljeni jezivi zločini, nema ulica i trgova
ahmićkih žrtava, nema knjiga, filmova, razgovora… Kao da ništa nije
bilo. Nije nikakva utjeha – baš naprotiv! – što se po više-manje istom
obrascu ponašaju svi narodi i glavne struje svih društava uključenih u
postjugoslavenske ratove devedesetih godina.
Realizovano u saradnji sa forumZFD-om.
Peščanik.net, 15.04.2023.