Govorio sam, ne
samo kao politički analitičar, već i kao građanin Balkana, dijeleći priču o mom
rodnom gradu u BiH, koji se, nakon što je razoren ratom, još jednom obnovio kao
multietnička zajednica.
Upozorio sam predsjednika
Srbije, Aleksandra Vučića, i predsjednika Kosova, Hašima Tačija, da se prema
manjinama ne odnose tako što će zajednički razviti šemu kako da kroz prekrajanje
granica po etničkoj liniji učine da manjine nestanu.
Pozvao sam i EU,
koja je na bini bila predstavljena od strane Komesara za proširenje EU i predsjednike
dvije EU države, da jasno stave do znanja da nešto takvo neće biti dobrodošlo.
Nažalost, bojim
se da su se na moj apel oglušili.
Današnji Doboj
ne bi postojao da su nacionalisti koji su željeli iskoristiti rat da iscrtaju jednoetničke
države trijumfovali.
U svom obraćanju
na Europskom forumu Alpbach, Vučić i Taći su jasno stavili do znanja da su, u
sklopu portage za trajnim mirovnim sporazumom, spremni pregovarati u o
granicama. Predstavnici EU su kazali kako ih u tome neće obeshrabriti.
Ovim se rizikuje
udisanje novog života opasnoj ideji koja je pokrenula deceniju rata u 1990-tim:
ideja da su ljudi sigurni isključivo među svojom etničkom grupom.
Ako bi ova ideja
ponovno dobila na vjerodostojnosti i još jednom postala izvodljiv politički
program za nacionaliste u regionu, to bi imalo najteže posljedice za region
Balkana. Ako bi lideri Kosova i Srbije promijenili granice kako bi svoje države
učinili manje multietničkim, šta će zaustaviti ostale lidere da učine isto? To
bi vodilo do straha, tenzija i agresije, pa bi fanatici još jednom mogli
odlučiti da se posluže nasiljem. To smo sve već doživjeli.
Kroz priču o svom
rodnom gradu želio sam da prenesem jednu važnu poruku, da je obnova mog rodnog
grada bila moguća jer je međunarodna zajednica na kraju rata u BiH poslala
jasnu poruku: nema više promjena granica po etničkim linijama.
* * *
Rođen sam 1986.
godine u malom gradu u sjevernoj BiH koji se zove Doboj. Imao sam pet godina
kada je izbio rat u bivšoj Jugoslaviji i šest godina kada su borbe krenule u
BiH. Zajedno sa mamom i bratom rat sam proveo kao izbjeglica u Hrvatskoj. Moj
tata je ostao u BiH i borio se u ratu. Imao sam devet godina kada je 1995.
godine rat završio.
Moja porodica je
imala sreće jer smo svi preživili. Ali se još uvijek vrlo živo sjećam kada smo
u februaru 1996. godine po prvi put nakon rata posjetili Doboj. Bio je to grad
iz horora: Bošnjaci i Hrvati su bili protjerani, munare i džamije uništene, a mnoge
kuće oštećene. Mi se nismo čak usuđivali na ulici naglas kazati naša bošnjačka
muslimanska imena.
Mjesecima i godinama
nakon rata imao sam noćne more o Doboju.
Od tada se BiH
promijenila dramatično. Broj stranih vojnika koji čuvaju mir se smanjio sa 60
hiljada u 1996. godini na nešto ispod jedne hiljade danas. Od 2006. godine u
BiH postoji zajednička vojska i vojni rok je ukinut. Ja sam dio generacije
Bosanaca i Hercegovaca koji nikada nisu bili prisiljeni koristiti pištolj.
Ali, kako sam kazao
liderima u subotu, danas sam iskreno zabrinut.
Previše sam mlad
da bih se sjećao godina prije rata, ali znam mnogo o tom periodu. Mnogi
jugoslovenski intelektualci i političari su u tom vremenu govorili jako puno o
granicama, nepravdi i etničkim pravima. Oni svi su uporno ponavljali jedan
jednostavan i razoran argument: sigurni ste samo ako, gdje i kada vaša etnička
grupa ima kontrolu.
Neke ideje se
čine nevinim na prvu, ali mogu izrasti u monstrume. Ova ideja je uništila
Jugoslaviju i uništila Doboj. Uništila je porodice, dovela do masovnog egzodusa
i genocida u Srebrenici. Pretvorila je granice u frontove, i stvorila nove
granice iscrtane ljudskom krvlju.
Ali, ideje mogu
biti poražene. Doboj je dokaz tome.
Danas se taj
grad nalazi u Republici Srpskoj, jednom od dva glavna regiona BiH, poznatih kao
“entiteti”. Ime regiona implicira srpski etnički karakter i oko jedan million
Srba živi tamo. Ali, s njima živi i oko 230 hiljada pripadnika drugih etničkih
grupa.
U Doboj se pola
predratnog nesrpskog stanovništva vratilo, skoro 20 hiljada. Džamije su
obnovljene, zvuk ezana, poziva na molitvu, može se čuti, a katolički i islamski
praznici se redovno proslavljaju.
Doboj iz mojih
noćnih mora danas je običan grad u kome se Bošnjaci i Hrvati ne boje svog
srpskog gradonačelnika. Oni glasaju za njega, više puta, čak i kada se 2012.
kandidirao jedan bošnjački kandidat. Zajedno sa svojim srpskim komšijama oni se
susreću sa istim izazovima: oskudna zdravstvena zaštita, loš obrazovni sistem i
premalo poslova za koje se mogu takmičiti.
Današnji Doboj
ne bi postojao da su nacionalisti koji su željeli iskoristiti rat da iscrtaju jednonacionalne
države trijumfovali.
* * *
Mnogi ljudi
dijele moj pogled. Mladi ljudi iz čitavog Balkana, koji su prošle subote bili u
publici, moj govor dočekali su s entuzijazmom. EU ambasadori i visoke diplomate
iz čitavog regiona slali su mi ohrabrujuće poruke.
Po čitavom
regionu žive manjine koje se oslanjaju na sigurnost da ne moraju biti u većini
kako bi imali dobru budućnost.
Ipak, lideri
Kosova i Srbije pokušali su da nas ubijede kako će ideja koja je razorila
Jugoslaviju i otjerala zapadni Balkan na periferiju Evrope, sada pomoći regionu
i dvije države da se približimo EU.
Rekao sam im da,
naprotiv, mogući preporod ove ideje rizikuje napredak koji smo u zadnje dvije
decenije ostvarili.
Zadatak ove
generacije nije da pregovara o granicama, već da ih učini beznačajnim, da
pretvori balkanske u evropske granice, kakve su između Tirola i Južnog Tirola
ili između Njemačke i Poljske.
Kako bi to
dostigli, puno je posla pred nama. Moramo izgraditi institucije zasnovane na
vladavini prava, ojačati naše demokracije, njegovati slobodu medija i puno još
toga. To su izazovi na koje bi se politički lideri morali fokusirati, a ne na iscrtavanje
teritorija na karti.
Nekoliko
učesnika na panelu u subotu govorilo je o tome kako je diskusija bila
“istorijska”. Ja sam previše mlad i prepun nade kako bih sebe doživio kao
Kasandru iz grčke mitologije, pa se nadam da oni nisu upravu. Ako bi ideja koja
je predstavljena u Austriji postala stvarnost, onda bi subotnja diskusija mogla
ostati zapamćena zbog pogrešnih razloga. Otišla bi u istoriju kao tragični
zaokret prema nestabilnosti koja se mogla izbjeći.
Adnan Ćerimagić je analitičar Inicijative za
evropsku stabilnost (ESI) iz Berlina.
Ova kolumna orginalno je objavljena na internet
stranici Politico.