Jedna od najboljih početnih scena u kinematografiji. Preko zadivljujuće fotografije grada Gordona Willisa i Gershwinove “Rapsodije u plavom”, čujemo Allena kao neuspješnog pisca Isaaca: “Prvo poglavlje. Obožavao je New York City. Njemu je on bio metafora truleži savremene kulture. Isti nedostatak individualnog integriteta zbog kojeg je toliko ljudi izabralo lakši izlaz, pretvarao je grad njegovih snova u... ne, to će biti previše moralisanja, mislim, znaš, budimo realni, hoću da prodam neku knjigu. Prvo poglavlje. Bio je jak i romantičan kao i grad koji je volio. Iza njegovih naočara sa crnim okvirima nazirala se seksualna moć divlje mačke…”
Dalek sam sebi. Daleko sam sebi ja. Daleko su drugi. Daleko su svetovi. Daleko su odmakle želje. Daleko je entuzijazam splasnuo i daleko su sećanja rasprsnuta. Daleko je i budućnost odmakla. I sve ono što je nekoć u meni tako živo plamtelo danas je tako daleko i strano postalo. Jedino ona koja nikad stvarno nije bila tu, još uvek ostaje neposredno blizu.
Ljubav bez rizika nije moguća, na jednak način na koji je rat nemoguć bez smrti. Uhvaćena između konzumerizma i usputnih seksualnih susreta lišenih strasti, ljubav je danas - bez ključnog sastojka, slučajnosti - u smrtnoj opasnosti.
„Moja deca ne smeju da imaju mobilni. Najstarije ćerke, koje imaju 11 i 10 godina, jedine su u svom razredu koje nemaju telefone“ kaže Džejmi. Džejmiju se ne sviđa to što su društvene mreže i mobilni telefoni kanali koje roditelji teško mogu da nadziru, i odakle klince vrebaju razne opasnosti.