Kolumne

Njemu je stalno trebala neka grupa ljudi s kojom bi on popravljao ovaj naopaki svijet. Trebala mu je redakcija, ustrojena kao omladinska radna brigada, trebala mu je partija, čiji će se članovi boriti za jednakost, pravdu i poštenje, i za one najslabije, nesretne i obespravljene. A stalno mu se događalo da u brigadi i u redakciji on bude jedini vjernik. Ljudi lako zamrze one koji istinski vjeruju. I svojom im mržnjom nasjednu na srce. Ni od čega srce tako ne stradava kao od mržnje. Ako ne od vlastite, onda od tuđe.

Populisti ne boluju samo od političke paranoje – ali bez manije gonjenja i osećaja da ste nečija žrtva nema populizma.

Nisam protiv informatizacije, mobitela, interneta i svih divnih blagodati našeg doba, ali ponekad se pitam što je sljedeće….

Na Balkanu, poznato je, dobrovoljni davaoci krvi "koji imaju povremene ili stalne seksualne kontakte sa homoseksualcima" ne daju krv u ambulantama, a počesto je ne daju ni, hm, dobrovoljno. Suvremena transfuzijska medicina za njih je ovdje usavršila osobitu metodu vađenja krvi pivskim bocama, letvama, pajserima, bokserima, lancima, čizmama, kamenjem, džepnim noževima i sterilnim bejzbol-palicama.

A mogli su, imalo se u to vrijeme, još malo novca skuckati pa platiti trubaduru iz Čavoglava da više nikad i nigdje dok je živ ne zapjeva...

Sva bosanskohercegovačka društva, a ima ih najmanje četiri, dijele se među sobom na manjinu koja barem pokušava završiti rat i većinu koja ga nastavlja drugim sredstvima. I nikome tu nije lako, samo što se drugi boje onoga sa čim se prvi bore u sebi.

Ništa o vlasti u Federaciji, njenom karakteru i fizionomiji tako brutalno tačno i dosljedno ne svjedoči koliko profil medija koje su upregnuli u svoju (samo)odbranu i zaštitu. Jesu li novinari i poslovodstvo FTV-a poltroni i trabanti SDP-ovske klike? Jesu, ali nisu samo to: oni su, povrh toga, i arogantni, agresivni banditi! Dok im se može…

Ne raditi ama baš ništa, životni je san mnogog Hrvata. Nema ih puno ljepših: možda samo da to – dakle ama baš ništa – radi u svojoj privatnoj vili na otoku. I samo je valjda jedna stvar koju bi mnogi Hrvat mogao poželjeti povrh dokonog ljenčarenja u kući na otoku: da za to – dakle za ama baš nikakav posao u svojoj privatnoj vili na otoku – dobija plaću od, recimo, štajaznam, sedamnaest hiljada kuna.

Žao mi je što smo toliko opsjednute muškarcima kojima nije lako. Moraju glumiti da podržavaju naše nadljudske napore da bismo vratile ono što smo porodom izgubile i što više nikad nećemo vratiti. Ne poznajemo vlasnike naših sudbina. Uzalud se trudimo. Ne kužimo jedinu i vječnu istinu. Muškarci najviše na svijetu vole muškarce.