Ne znam kako izgleda suša koja uništi ljetinu. Ali, pod nogama osjećam ispucalu zemlju. Suša je. I jedva se diše. Svuda unaokolo gori, stižu vijesti o požarima. U Konjicu, u Trebinju, u Bratuncu, u Bileći, na Treskavici… Navikli smo na društvene kataklizme, i izgleda da nam prirodne katastrofe dođu skoro kao normalne pojave. Odasvud se traži pomoć: nema dovoljno vatrogasaca, ni vode, ni kanadera da ugase vatru. Očigledno je lakše dići (privatni) avion i poslati (državnu) delegaciju u pustinju, nego imati nekoliko državnih aviona koji mogu spriječiti da ova zemlja postane pustinja.
Dejtonski mirovni sporazum, kičma svih kasnijih važnih dokumenata o BiH, bio je, naime, moguć samo zato što je svima ponudio osjećaj da rat nisu izgubili. Grubo rečeno, bez za ovu priču nebitnih detalja: Bošnjaci su dobili BiH u granicama AVNOJ-a, Srbi Republiku Srpsku, a Hrvati (naizgled) jednaku političku poziciju kao brojniji narodi. Ozbiljni razgovori o BiH sa četiri regije razumnih, etnički neekskluzivnih naziva, podrazumijevaju i – tiho ili glasno, nije važno – kolektivno prihvatanje poraza.
To je Bosna, europska Koreja, obećana zemlja za sinove. Jer u Bosni, za razliku od Koreje, ne postoji samo jedan Guzonja.Nije to jedina razlika: u Bosni je nepotizam, naime, neusporedivo razvijeniji i demokratskiji, pa tamo ne zapošljavaju isključivo i samo sinove. Nije Bosna i Hercegovina korejska diktatura, pravo na funkciju u ministarstvu ili kakvom upravnom odboru ovdje imaju i ostali članovi familije, i kćerke i nećaci, i braća i sestre, i žene i zetovi, i cijela uža i šira obitelj. Zemlja je ovo neslućenih mogućnosti, lokalni Dragi Vođa ne mora nužno biti sin Velikog Vođe, može mu biti i šogor ili punica, kao što Izvrsni Vođa Dragom Vođi može biti i amidžić i vjenčana kuma.
Dobroslav Ćuk, vječni načelnik Trebinja je izviždan i otjeran sa bine na svečanosti proslave krsne slave Trebinja 19. 08. 2012. pred nekoliko hiljada građana i pred glavnim šefom i gospodarom svega u RS Miloradom Dodikom, ali ta vijest nije ugledala svjetlost dana i prenijeli su je samo neki Web portali!
Jedna od nuspojava rata u Bosni i Hercegovini i silnog emigrantskog talasa potaknutog ratnim užasima jest i snažno prisustvo nekih bosanskohercegovačkih autora u književnostima na jezicima koji im nije maternji.
Nikolić Josipoviću: Ne mogu lepše da mislim o vama nego što, evo, mislim. Vidi se da vi, za razliku od tog Pupovca, duboko osećate svu tragiku izbeglištva i rasejanja, jer ste je osetili i još je uvek osećate na sopstvenoj koži. Verujem vam da je velika nesreća biti proteran iz urođenog srpstva u nametnuto hrvatstvo koje je izmislio onaj Pupovac, samo da bi mogo da tera svoj poso i da bude vođa Srba u Hrvatskoj, kad već ne može da bude u Srbiji...
Švajcarski imidž neutralnosti daje malo povoda da se Federer smesti u politički kontekst. Nedavna srpska istorija tu slobodu ne dopušta Đokoviću. Ponekad se to ispoljava na sasvim neočekivane načine, kao kada bučni američki navijači pružaju podršku Đokoviću da bi preko nje izrazili odbojnost prema predsedniku Obami i njegovim demokratskim prethodnicima. NATO bombardovanje (evo ga opet!), koje je zadalo toliko muke njihovom idolu, odličan je izgovor za to.
Da država pripadne državljanima, Bosancima i Hercegovcima, da država postane zajednica ljudi, umjesto što je zajednica torova, na to ćemo očigledno morati pričekati...
Jer nikad se ništa ne ponavlja u istoriji ljudskih bića, sve što se na prvi pogled čini da je isto jedva da je slično; svaki je čovek zvezda za sebe, sve se događa uvek i nikad, sve se ponavlja beskrajno i neponovljivo. Stoga sastavljači Encikopedije mrtvih, tog veličanstvenog spomenika različitosti, insistiraju na pojedinačnom, zato im je svako ljudsko stvorenje svetinja.