U zemlji u kojoj se svakoga dana neka budala sa izbornim legitimitetom odluči upisati u historiju, makar kao fusnota, neke važne, strašne vijesti, ostanu na marginama. A malo je toga što o Bosni i Hercegovini i dubini ponora u kojem se nalazi, govori kao te informacije sa rubova stranica i sa, bukvalno, ruba života
Zato je izlišno pitati ko je izdao dozvolu za rušenje. Šta će njemu dozvola – dozvole se traže i izdaju u društvima u kojima gradonačelnici znaju šta u gradu koji im je povjeren imaju na čuvanje. Dozvole se traže i izdaju tamo gdje se građani pitaju za mišljenje, i kad se ruši, i kad se gradi. U bee i ha ha dozvola je usmeni dogovor sa gradonačelnikom, koji nema pojma o čemu govoriš, a što se nalazi u njegovom vlastitom gradu.
Licemjerje i nemoral ovdašnjih političara su neprevaziđeni, ali kad Fahrudin Radončić, čiji su novinski "dijalozi" sa Alijom Izetbegovićem ("Predsjedniče, kako se danas osjećate?") rijedak primjer "zlatnog standarda" medijskog sluganstva i uvlakačstva izvan Enver Hodžine Albanije, trubi o "gadafiziranoj" SDA i sav jad današnje Bosne i Hercegovine pripisuje SDA, pa logično i onom ko je bio predsjednik te stranke kroz najveći dio njenog postojanja, poručujući, u parafrazi pomenute fraze, "cijela tuga jedan Alija", onda je to na jedinstven način odvratno, čak i kad bi bilo tačno.
Rušenje parka u Banjaluci i tvrđave u Trebinju pouka su našoj užoj, stručnoj i najširoj javnosti da budno prati proces donošenja odluka svoje vlasti, kako se ne bismo suočili sa legalističkim i proceduralnim objašnjenjima postfestum. Na ova dva primjera, školski se učimo koliko je neophodno naše permanetno učešće u političkim procesima i odbrani javnog postora i javnih interesa, jer paradigma aktuelnog političkog i kulturnog poretka neumoljiva je u svojoj nezajažljivosti.
Sve mi žene zaljubljene u Bilića, ima nas tri hrvatska milijuna, sa kockastim suzama u kockastim očima gledale smo sinoć u našeg heroja koji je vodio “jedanaest heroja”. Tako ih on zove. Nema više Hrvatske. Sve u što smo vjerovali, jedanaest pari kvrgavih nogu, uništilo nam je snove i budućnost. Španjolska, to smeće od zemlje koje mrzi sve što je hrvatsko zatrla nas je uz pomoć pokvarenog suca.
Višekatno betonsko čudovište uzdiglo se tik iznad čipkaste gradske jezgre, uništavajući svaki spomen na njen dosadašnji izgled. Ipak, za tu „važnu“ investiciju, kojom se barbarski narušio čarobni sklad Korčule, sve potrebne dozvole nisu bile nikakav problem. Ishodovao ih je davno za svoju grandioznu butigu onaj isti Željko Kerum, sadašnji splitski gradonačelnik, pa onda tu monstruoznu zgradu prodao drugom moćnom trgovcu.
Pravo lice ovakve, silom nametnute tolerancije izrazio je doajen hrvatske književnosti i protesta, Predrag Matvejević kad je rekao: „Ne osjećam se ugodno zbog toga što nas je policija okružila sa svih strana, te nam je na taj način oduzeto pravo prosvjedovanja, odnosno pravo na rizik, koje je temelj svake borbe na pravo. Sve je vrlo lukavo i spretno izvedeno. Neće nas nitko gađati kamenjem, ali mi smo ti koji smo opkoljeni.“ I opet jednom getoizirani.
Suštinski, velikan naše kinematografije grubo se ogriješio o mnoga estetska i etička načela. To oholo nipodaštavanje stvarne prošlosti i njenih neimara, pa makar oni i skromni i anonimni bili, konačna je potvrda ispraznosti istorijske replike zarad koje se istinsko naslijeđe razara.