Svakog jutra kada otvoriš novine, svake večeri dok gledaš neki Dnevnik, osećaš se kao pacijent kome psihijatar pokazuje Roršahove mrlje, koje same po sebi ništa ne predstavljaju, a ti u njima treba da nađeš neki smisao, da prepoznaš neki smisleni oblik… Prevaziđen je strah od loše dijagnoze i skoro da nema nikoga ko u tim crnim, belim i crvenim mrljama vidi ptičice, cveće, zaljubljeni par koji se drži za ruke… bilo kakvu nadu.
U toj “domaćinskoj Srbiji”, kojoj je Nikolić predsjednik, dogodi se tako da prirodnom smrću, od srca, umre čovjek. Kako nije riječ o bivšem radikalu ili četničkom vojvodi, hrvatski mediji, televizija i novine – koji sa Čičkobancem dijele sklonost ekstremima – previdjeli su tu, da kažemo, jednu čovjekovu smrt. A umro je Vojin Dimitrijević, svjetski priznat stručnjak za međunarodno pravo, direktor Centra za ljudska prava u Beogradu, gostujući profesor na američkim i skandinavskim sveučilištima, ali što je nama važnije, a ljubiteljima Tome Srbijanca – nevažnije, bio je dosljedan borac za istinu i pravdu, uvijek na strani onih koji su stradavali ili još uvijek stradaju zbog ratne politike Slobodana Miloševića i svih njegovih transformiranih sljedbenika.
Čitav se život pitam što je sreća. Kako je prepoznati? Uhvatiti za glavu ili rep i reći, eto, to je to! Uvijek mi je bilo jednostavnije definirati nesreću. Ne želim nabrajati što je sve za mene bilo ili još uvijek jest, nesreća. Popis bi bio dugačak.
Ponižavati Grke je danas, kao i u prošlosti idealizacija Grka, simbolička akcija, koja prenosi prakse i ponašanja realne politike. Jedino što još možemo uraditi da pomognemo Grke, jeste da razgrnemo slojeve simboličkih priča, vekovnih prevara i samoobmana, i da čitamo Grke i Grčku izvan predloženih mislenih kanala. Ostavite zato stereotipe, jeftine metafore drame, tragedije i komedije, i zavirite u svet suseda, koji su još uvek rođaci.
Pišući pogovor slovenskom izdanju knjige francuskog filozofa Alaina Badioua “Čega je ime Sarkozy?“ (Ime česa je Sarkozy, Založba Sophia, Ljubljana, 2008), politolog Andrej Kurnik naslovljava ga “Reakcionar Sarkozy zahtijeva politički odgovor“. Tamo piše: “Filozofsko i političko značenje Sarkozyjeve izborne pobjede i štakoraša uopće, u tome je da znače pokušaj sprečavanja mogućnosti utemeljenja politike kao la politique.
Savremene srpske žene su ne samo lepše i doteranije nego su i srazmerno manje mrzovoljne i depresivne od kastriranih mačista i ostale većine domaćih muškaraca
Svakog jutra kada otvoriš novine, svake večeri dok gledaš neki Dnevnik, osećaš se kao pacijent kome psihijatar pokazuje Roršahove mrlje, koje same po sebi ništa ne predstavljaju, a ti u njima treba da nađeš neki smisao, da prepoznaš neki smisleni oblik…
Sva je prilika da Hrvati, „svoji na svome“, u europskoj reprezentaciji mogu očekivati slično što i crnci u onoj hrvatskoj. Sudbina je dakle zaslužena, a uz malo autorefleksije mogla bi se pokazati i otrežnjujućom. Bilo bi zgodno koliko i bolno napokon spoznati da su sve one pretrpljene žrtve, poduzeti zločini i golema šovinistička energija uložena u spomenik vlastitoj nacionalnoj veličini rezultirali otužnom ruševinom, postoljem s grbom pod kojim leže razbacane krhotine dostojanstva.