Imam pasoš, a imam i putovnicu. Državljanin sam i Srbije i Hrvatske. Ta okolnost čini mi se važnom jedino kao krajnja posljedica činjenice da mi je još od najranijih dana odrastanja u tadašnjoj SFRJ, za koju se tih šezdesetih godina prošlog stoljeća činilo da će trajati vječno, ispostavljena jedna specifična identitetska zavrzlama da se njome nosim kako god znam i umijem
Ljudi iz Picinog parka, umazani čokoladom s mostarskog trga i opečeni kamenom iz Trebinja mogu dati još stotinu godina gospodi kravatašima da se kolju i ciljaju hemeroidnim zadnjicama sve svoje snove. Sve onda dok ne dirnu u ono malo ljudskog što su ostavili ljudima. Ljudski je imati park, ljudski je imati grad. Obične ne zanima njihov plijen. Taj plijen nije ljudski, kao što nije ljudska politička kletva i zakletva da sve što rade, rade da se ispravi nekakva nepravda.
U Bosni pak, sve je još puno gore. Lagumdžijin politički autizam doveo je Bosnu i Hercegovinu u novi ćorsokak, a vrhunac njegove političke inventivnosti dok ključa čorba koju je sam zakuhao predstavlja kreveljenje pred kamerama uz ispaljivanje jeftinih štoseva i dosjetki. Nije on, nažalost, nikad bio duhovit, no to političara ne čini nužno lošim. Gore je ovo kao sada, kad mu se od muke smiješ.
Hoćemo li otpuštati višak akademskih radnika? Ne.Hoćemo li smanjivati norme profesora? Ne.Hoćemo li svoditi nauku na kurs opismenjavanja? Ne.Šta nam onda ostaje?Da opteretimo studente i opravdamo se priručnom humanističkom empatijom: i mi smo bili isto preopterećeni.Šta onda ostaje studentima?Da se pobune? Ne, jer se boje i jer nisu imali od koga naučiti da se hrabrost isplati. Da traže pravnu zaštitu? Ne, jer nisu imali od koga naučiti da pravo daje rezultate.
I sam Željko Kerum, na kraju krajeva, ponekad će malo ljudski zakasniti, i on je od krvi i mesa. Dobro, možda neće baš malo zakasniti, zakasnit će i više, ali nije to baš tako često. Dobro, jest možda malo češće, ali Bože moj, Dalmatinci smo i katolici, na kraju ipak dođe i obavi se posao. Dobro, možda na kraju i uopće ne dođe, ali posao se obavi. Ako se i ne obavi, Bože moj, obavit će se kad-tad. Neće Mediteranske igre biti otkazane ako Kerum ne dođe na posao.
Ono što nazivamo domoljubljem pojavljuje se u različitim i često neočekivanim prilikama i oblicima. Uobičajeno se manifestira kad je netko ponosan što je stanovnik jedne zemlje i mnogi će reći kako je to jedino pravo, autentično domoljublje, ali ta stvar zaista se može pojaviti i u osjećaju koji je sasvim oprečan ponosu, na skroz drugom kraju emocionalnog spektra. Uzmite, na primjer, to da su hrvatski navijači među većim idiotima, ako ne i najveći idioti od svih navijača na Europskom nogometnom prvenstvu, jedini koji su bacali baklje u teren i bananama rasistički provocirali tamnopute igrače.
Ostavio me muž. Čitav sam život govorila kako postoji život bez muškarca i pokušavala to utuviti svojoj kćeri u glavu. Danas ona ima muža a ja ga nemam.
Čovjeku bude žao kad vidi promrzlu pticu skutrenu u zavjetrini; stisnula zima, kovitla snijeg, pada noć, a ona ko samac usred svemira, naoružana samo perjem i strpljenjem čeka neko maglovito bolje sutra.
Ima tome već nekoliko godina kako razni okolo-dvorski ideolozi i znatan deo dvorske kamarile, svi zajedno, kao da je zlatno jaje, ushićeno gledaju na zaostavštinu filozofa Ivana Iljina.