Nije bilo nikakvog iznenađenja u tome što je trud da se obnovi i ažurira samorazumevanje Srba doveo do oživljavanja kosovskog mita. Najpre zbog toga što srpsku politiku, po tradiciji dugoj više od dva veka, svaki put kad krene putem buđenja i mobilizacije nacionalne svesti, taj put vodi na mitsko Kosovo i ona progovara jezikom kosovskih simbola.
„Više je ministara bilo na splitskom Gay prideu nego na misi za domovinu. To vam sve govori“, rekao je jedan neimenovani svećenik novinaru „Večernjeg lista“, da bi se onda taj iskaz zavrtio medijskom scenom i poprimio formu službenoga stava Crkve prema bojkotu svečanoga obreda u zagrebačkoj crkvi sv. Marka od strane pripadnika Vlade.
Predsjedniče svih predsjednika,
Ovo pismo nije svađalica, već, prije svega, demokratski vapaj i sigurno izražava mišljenje velikog broja dobrih, pametnih, vedrih i humanih ljudi koji, nažalost, nemaju pravo na normalan i dostojanstven život.Tvoji vlastodršci ih, zarad svoje pohlepnosti i opijenošću vlašću, pretvaraju u najveću marginalizovanu grupaciju bez prava i zakona, bez ideja i vizija.
Ovdje čak ni vijest da je zločinac Karadžić Radovan oslobođen dijela optužbi za evidentne zločine nikoga više ne tangira u pretjeranoj mjeri. Sve je šuš-muš, iz potaje da ih ko ne čuje.
Postaje jasno ko su „naši“ i čija je ovo politika: svako ko deluje protiv vlasti smeta. Što je legitimitet vlasti manji, time je ova pretnja veća i vlast se manje dvoumi da upotrebi silu da uguši svaki protest. Postoji ne-mir, gorčina, frustracija, kriza, beda, postoji buđenje i osećaj da nas kradu, varaju i ugnjetavaju. I kao rezultat imamo protest.
Eto, to je ona politika o kojoj su pristojni građani nekada govorili kako je posao za kurve, lopove i ponekog kretena, da bi, valjda od upornog mantranja, to i postala. Ima, međutim, u ove dvije priče nešto puno gore i dalekosežno opasnije, pogubnije, od spoznaje onoga što je odavno očito. Nije neki problem što će Budimir na kraju i bez povratka u opoziciju – tamo mu je sa ono jada od glasova i bilo mjesto – niti što će Radivojević još koju godinu biti ministar, poslanik...: koga smo sve preživjeli i njega ćemo.
Jednog jutra ustade divovska troglava aždaha i pogleda oko sebe, dokle god joj tri pari očiju pogledom sežu, preko sedam rijeka i sedam šuma, iza sedam mora i sedam jezera, do sedam brda i sedam dolina, pa reče: "U pičku materinu, đe ja živim!"- Jebiga, Kožo - rekoh ja. - Ti ni bajku ne umiješ ispričati a da nije o Bosni.
- Kako znaš da je o Bosni? - pobunio se on.
- Čuj, kako? Troglava aždaha?!?
Priznajem, teško se oporavljam. U ormaru nema njegovih stvari, nemam u što ubosti nos pa onda plakati. Da se ipak nađem sa “finim, pristojnim dečkom koji će me večeras čekati u Lanterni u osam?” Ivanine riječi.